Dva su, u svemu suprotstavljena, odgovora na ovo pitanje. Aktualna kulturna vlast te oni što trenutno stoluju u HNK-u tvrde da se radi tek o nekolicini uvijek istih „urotnika” koji „rondaju po tavanu” iz samo njima dokučivih motiva. Takvim progonima kao sirota Vrgoč izložen je u Hrvatskoj svatko tko ima rezultate; pa i one manje od senzacionalno dobrih koje reklamiraju Ivica i Dubravka. Sve se dakle svodi na jal i osobnu mržnju, a tako nešto sveudilj pobuđuju osobe koje samo slijede, svijetla čela, uspravno i bodro, zvijezdu svojih uspjeha. I nizašto ih drugo nije briga, već eto, za te svoje uspjehe koje ne može pomračiti ništa i nitko na svijetu. Ovu dosljednost valja stalno premirati, u čemu Kazališno vijeće kojemu prezidira Ljuština ima glavni razlog postojanja.
U tome ima istine. Potpuno je istinita njihova nepokolebljivost u tom pogledu.
No eto, kako to već biva, postoje i drugačija mišljenja.
I dok naprimjer u pitanju zdravlja čovjek može ostvariti pravo na drugo mišljenje, a da nitko ne pomisli da ga je kolega liječnik izrekao s razloga profesionalne zavisti, u slučaju HNK-a tomu nije tako. Tu naprimjer mislim na one momente u istupima Duška Ljuštine kad se impostacija njegova glasa potpuno promijeni, kad ovaj odustane od pred zrcalom izvježbanih, gotovo molećivih gesta seoskog popa, i začuješ nešto poput režanja iz dubine grla punog prijetnje. Mislim, dakako, na njegov nastup na N1. Tu se odmah vidi da onaj tko se baš i ne slaže s njegovim obranaškim tezama jedva ima pravo postojati. Jer, misli si on, sada se na račun rukovodstva u javnost iznose veoma teške optužbe. Kao da bi težina tih optužbi imala dokazati da su one neosnovane.
Onaj, naprimjer, tko misli da se u HNK upravo događa pobuna iz potpalublja, odozdo, ab inferiori, pobuna autohtona, tojest nepolitička, najbolje bi učinio da smjesta počne pakirati.
To su eto posve suprotstavljeni stavovi o istome: o katastrofalnom stanju središnje kulturne institucije „u Hrvata”. Prvi tvrde da je sve u savršenom redu, da je sve ispoštovano u vezi te proklete pandemije, da vlada idila usred najboljeg od svjetova. Drugi tvrde da je sve to laž.
Pobuna iz potpalublja razumjeti se može jedino tako da se u silnim taštinama nezamućenom zrcalu pogleda što se u utrobi Žute kuće stvarno događa. Kulturna vlast može kolikogod hoće ići niz dlaku sadašnjoj upravi. Stvarnost ide u posve drugom smjeru. Našim političarima ovako nešto događa se često. Da ne velim, skoro u pravilu. Pa onda ispadne da je to utoliko gore po stvarnost. Hegel: Ako se neke činjenice ne poklapaju s idejama o njima, utoliko gore po činjenice.
Možda će tako biti i ovaj put. A možda postoji i neki drugi put?
Hajdmo malo u historijat ovoga rasula kako se on može pratiti na portalu Teatar.hr i u ranijim izvorima. U osnovi, naime, problem koji razmatramo traje već 15 godina. Takoreći od prvoga dana kada je Milan Bandić stavio ZKM pod bor Dubravki Vrgoč; mimo Zakona o kazalištu i bez ikakvog programa. Vrgoč je naime u svemu proizvod političke klase, jedan od najgorih. Možda ga upravo zato politička klasa, u današnjem liku i djelu, hoće prikazati upravo najboljim? Tsja, tu se ništa ne može: Les extremes se touchent, što će reći, ekstremi se dodiruju.
Dakle, 17. studenog lani Vrgoč objavljuje sljedeće: „...kad je većina europskih kuća bilo zatvorena, bilo pred zatvaranjem, mi izlazimo s premijerama.” Te je kao i obično izrazila potpunu sreću objavom ove činjenice. Izdiktirala je to u intervjuu kakvih je ona u 15 godina dala na stotine, novinarima neobično poniznim i kooperativnim. Uvriježio se običaj da se u pitanjima obavezno ponavlja ono što je sama Vrgoč izrekla čuvenom metodom „moja usta, hvalite me!”. Ništa nije tako karakteristično za Bandićev kadar koji divlja kulturom Zagreba koliko ta metoda: to je naime ona ekipa koja voli dodirivati Nebo, a ono ih zauzvrat obasipa svojom milošću. Tako ponizne novinare nije imao ni Donald Trump na vrhuncu svoje moći.
Onda je u studenom lani virus, pakostan kakav jest, ušao u Žutu kuću. Gospođa Vrgoč tvrdila je tada da se radi o troje-četvero zaposlenih, što da je ništa naspram broja od 500 koje sirotica drži na platnom spisku. Nije rekla koji je to broj kad se to ništa promeće u problem. Ne znamo dakle koliko je ljudi trebalo oboljeti, a da bi intendantica barem malo zauzdala svoju strast za prestižnošću. Jer čovjek bi pomislio da su europski teatri pozatvarani iz nekog hira, manjka profesionalnosti, slabog shvaćanja svoje misije... na svaki način s nekog za Vrgoč nejasnog razloga. Ona odvažno objavljuje da će još u nečemu, uza sve što je već i dosad tako iznimno, teatar koji vodi i dalje biti izniman. Pače iznimno izniman. Nije dakle rekla koja je cijena njezine promocije i u tome je njezina igra nepoštena. A nije je niti mogla reći: jer njezina samopromocija naprosto nema cijenu.
Kronologiju onoga što je uslijedilo preporučujem slijediti na portalu Teatar.hr.
Ja ću sada malo pobrzati te citirati nešto izrečeno na sastanku što su ga Vrgoč i Buljan sazvali već isti dan kad je 12 crnih ljudi objavilo Apel za spas HNK-a. Brzina kojom su požurili skupiti lojalne (ti su pak danas u sve većoj manjini uzme li se u pamet 500 zaposlenih) svjedoči o panici koja ih je uzela pod svoje. A ta panika traje još od tragičnog događaja koji je samo poantirao ono što se događalo u ZKM-u i HNK-u ukupno dugih 15 godina: to je naime jedan te isti događaj! No otkako se virus razgoropadio pod krovom našeg neobaroknog Talijina hrama, Vrgoč je stala povlačiti panične poteze, kao onaj o prisili antedatiranja bolovanja. O tome vidi dokument na Teatar.hr. Ona je naime shvatila da mnoge lagode i ugode sada bivaju ugrožene, a to je gore od pandemije. Dapače, ona je prije smrti tenora, pandemiju čak i pohvalila: Jer da ona donosi HNK-u nove gledatelje! Molim čitatelje da malo razmisle o strukturi i stanju svijesti osobe koje ja u stanju izreći tako nešto. Pandemija je manje više OK, jer će i ona pridonijeti ad maiores Dubravke gloriam, kako glasi slavno jezuitsko načelo, istina, adaptirano prema potrebama njezina prestiža.
Na tom skupu lojalnih izrečeno je nešto valjda najgore u cijeloj toj fertutmi, nešto što ujedno najbolje objašnjava zašto se HNK tako nepovratno raskolio: Neke dramske primadone izrekle su, kako stoji u transkriptu na Teatar.hr, višekratno, sljedeće: „... nitko se od nas, tijekom rada na premijeri, nije zarazio, jer mi nismo bile osobno neodgovorne!”
Molim?
Tu čovjeku stane pamet.
Tu se „osoblju” (jer radi se, prema Vrgoč i Buljanu, o osoblju) predbacuje da si je svoju zarazu skrivilo samo: Svakome njegov virus! . A to zato jer ljudi nisu bili osobno odgovorni. Molim, pogledati na TV Carmen: Pretpostavljam da bi odgovorna izvedba ove opere trebala skafandere? Orgije pod skafanderima originalna su, inovativna ideja, premda teško provediva.
Nakon tako nečega uopće se ne da vidjeti kako bi se jedno kazalište, koje se tako duboko raskolilo, moglo polijepiti. Moj je neumrli prijatelj, redatelj Darko Tralić, rado filozofirao na temu „barokne skrame prokletstva Žute kuće”. Ono se tokom povijesti javljalo u raznim oblicima. Ja sam jako volio tu formulaciju, premda se s njom nisam posve slagao. Uzrok današnje katastrofe sigurno nije prokletstvo koje je Hrvatima namrlo kamenovanje kralja Zvonimira. Uzrok toj katastrofi posve je banalan, te izlaz iz bezizlaznog stanje ne podrazumijeva rješenje kvadrature kruga.
No sad se već aktualna uprava osjeća opsjednutom, dakako od onih koji kazalištu ne žele dobro.
Čak i sama Smrt posjetila je Žutu kuću samo zato da bi se naškodilo prestižnoj upravi. To je u stvari neka podvarijanta teorije zavjere u vezi kovida. Jerbo, taj je svat jako nepouzdan. On se najprvo javio kako bi pomogao HNK-u doći do nove publike. Ali onda se okrenuo, pa je u neku ruku i on sam urotnik protiv prestižne intendantkinje. Sram ga može biti!
Rekoh, pobuna. Čemu ona?
Sve to što se događalo u vezi s kovidom zapravo je tek poanta dugogodišnjeg gaženja ljudskog dostojanstva, a sve po crti upravljanja „ljudskim resursima”, u kojoj crti imade elemenata sumanutosti.
Otud pobuna u potpalublju i to je srž svega. Taj je problem tinjao, ponešto je čak uspjelo izaći u javnost, unatoč tome što su mediji mainstreama bili postali press-biroi sadašnje uprave. Vrgoč je barem u jednom elementu vrlo moderna pojava: ona je naime shvatila da je daleko važnije organizirati medijski odjek nego samu stvar. Potonje čak ne mora ni uslijediti. To je čak uvelike jeftinija verzija.
Velika rasprava o HNK-u u smislu programa, o njegovoj poziciji u kulturnom životu Republike kao takvom, tek slijedi. Kao i o novom Kazališnom zakonu. Ja sam u tekstu „Kazalište u doba fotošopa” pokušao nešto i o tome reći; pa isto sam činio i u daleko boljim vremenima toga kazališta. Ali uzeti „pacifikaciju” HNK kao uvjet takve rasprave duboko je pogrešno. To je samo način na koji politička klasa obično traži „izlaz iz bezizlaznog stanja”. Nekad se to zvalo komisijom, danas se mora reći – povjerenstvo. No u kontekstu HNK-a nema više vremena u ponudi za kupiti.Tu čak ni virus nije od pomoći.
Kad velim „potpalublje”, mislim na Krležina Kolumba, tojest na one glase iz utrobe Kolumbove lađe „Santa Marija” robova i galijota koji ne žele biti žrtvovani za stvar koja im je sumnjiva. Krleža, u doba kad ga je pisao, držao je stranu Kolumbovu, koji da vodi svoj brod tangencijalno naspram zvijezda. U prvoj verziji stajala je posveta Lenjinu. No ona je kasnije brisana. Malo tko se pitao zašto. A i inače ima dosta toga čudnovatog u Krležinim posvetama i njihovom nestajanju.
Ja sam sebi uvijek tumačio to nestajanje posvete Lenjinu kao neki odmak od prezira masa kakve su znali imati boljševici; a kao naputak da ipak valja pažljivije osluhnuti ono o čemu mrmori potpalublje. Na kraju upravo zbog toga „previda” propala je jedna zemlja uvelike bolja od ovih koje su proizašle iz toga rasapa.
I što sada?
Uzročnika problema koje sada ima „njezin” HNK Vrgoč bi lako mogla naći. Tu je za početak dovoljno da samu sebe pogleda u zrcalu. Operacija se čini lakom, ali nije: Zrcalo je njezino jako zamućeno. Ona vidi ono što želi vidjeti. Postoje takva zrcala. Ona su nekako zrcala protiv svojega pojma.
Umjesto da barem pokuša razumjeti o čemu se tu radi, ona je stala i opet siktati te mahati ugovorima o radu. Ništa od toga kulturne vlasti ne žele vidjeti.
Nakon što je grupa od 12 urotnika potpisala apel, uslijedio je kontra-apel. Od svih sličnih javnih apela, taj je možda najčudnovatiji ikad.
Ne znam čemu potpisi: oni su u većini već oduvijek pohranjeni u Računovodstvu HNK-a. Može se razumjeti (ali i ne mora!) da potpisnici i dalje žele se kupati u općoj sreći koju oko sebe širi Vrgoč. No skupljanje potpisa ipak je bio neki napor. Čemu? Pa mogla se jednostavno prepisati lista potpisa „Bandića za predsjednika” iz 2009. Koliko je samo jedan Ljuština u tome spretniji. Naprimjer, kad je dao potpisati cijeli kolektiv Kerempuha a za stvar bizarnog produljenja radnog vijeka sve do doba koje bi bilo krajnje i za profesora emeritusa. (O tome vidi blog na ovom portalu „Teatar i strah” otprije sedam godina! ...)
Sama preambula apelu jest, kako se već prilježno uvježbalo, nevjerojatan set samohvale Uprave. Ono naprimjer čime se Buljan hvali kao svojim uspjesima spada u neko kazalište koje bi, naspram čestito oformljenom HNK-u, spadalo u umjetničku antitezu. Uzgred budi kazano, kad bi dobar lektor glumcima popikao štokavske akcente! Takva bi „dijalektika” bila veoma poželjna. Ali ni Vrgoč ni Buljan uopće ne razumiju što je HNK, što je bio, i što bi prema tome trebao biti. Dramski repertoar u ovom trenutku najviši sliči nekom čitateljskom klubu kakav postoji pri većim zagrebačkim knjižnicama. To su doduše veoma važni klubovi. No eto, ja mislim da HNK ne postoji zato eda bi nas Buljan i Vrgoč obavijestili o tome što su upravo pročitali; ili što su lijepoga u svijetu za nas kupili. No dobro, to je drugi par rukava.
Neki su potpisali za Vrgoč zato što je Hasanbegović hoće smijeniti. Rekao sam, i dobar vam svima za to stojim, da je pobuna u HNK transpolitička. Hasanbegović bori se za javni prostor, neke druge mogućnosti su mu trenutno malo potkresane. Uzmite u pamet samo ovo: Vrgoč je u potpunosti Bandićev proizvod, ona je njegov najodaniji kadar, onako, baš kadar. Ne tako davno, Bandić i Hasanbegović u otužnom igrokazu uklonili su dio povijesti iz srca Zagreba. Sada Hasanbegović hoće ukloniti Vrgoč.
U neku ruku, čini joj uslugu kao i pandemija! Kad si dijete sreće, sve ti ide naruku, što se tu može. Kakva je to samo zbrka, kakva pometnja na kompasima, kakav šum na kanalima! U tom dvojcu Hasanbegović-Bandić prvi je imao inicijativu, drugi je samo nešto istrgovao. Nije se Vrgoč baš nešto bunila, dakako.
Istinu o svemu tome, možda i ne htijući, najjasnije izrekla je aktualna ministrica kulture. Gotovo molećivim glasom ona se obratila Hasanbegoviću: Vi sada držite skupa s onima koji su vas napadali! Nas, veli ministrica, sada napadaju oni koji su napadali vas, pa zašto, pobogu to činite?
Na svoj je način ona rekla: Mi smo u osnovi ISTA strana.
I rekla je istinu. Hasanbegović samo je jedan mangup u redovima partije, jedne i jedine. I oni će se uvijek dogovoriti.
Za aktualnu vlast čudno je dakle to što Hasanbegović, pripadajući njihovom nešto isturenijem, napadačkom ešalonu, govori o HNK. No, premda nerado, moram priznati da je to što on u kontekstu HNK-a govori uglavnom istinito. To naravno još dodatno povećava zbrku na kanalima.
I sa strahom mislim o sljedećem: Što bi bilo kad bi Hasanbegović, a nakon teškog dovijanja, u Saboru izašao s ovom revolucionarnom tvrdnjom: „Gospodo, ja mislim da je Zemlja ipak okrugla?” Bi li ljudi koji sebe drže ljevičarima, smjesta povikali: Kakva laž!
Vidio sam listu potpisnika. Dogodilo mi se ono što poznajem iz ranijeg iskustva: vidim da imam osobnih gubitaka. Još ću jednom reći: Vrag ti je dug život! Dogodio mi se, kao neka travestija, Pirandellov komad Šest lica traže autora. Kod Pirandella dramska lica dolaze autoru s molbom da im, ako može i hoće, nešto isformulira od njihove muke. U ovoj travestiji, moja dramska lica poručuju da mi je zašutjeti, dakle, nešto potpuno obratno. Pirandello naprosto bio je bolje sreće.
Zašutjeti možda bi bilo najbolje.
Najbolje bi bilo zaboraviti da sam u HNK-u igran tri puta, prvi put dok je Vrgoč još nosila štrumphozne. Zapravo, nije mi pametno spomenuti tako nešto, jer to se odmah uzima kao znak da nešto ili nekoga mrzim.
I pazi sada: ja uistinu mrzim. Ali nema u tome ama baš ničeg osobnog. Mrzim to stanje potpunog obaranja svih kriterija kojih je na ovim zemljopisnim širinama nekoć ipak bilo; dakle, mrzim jedno stanje koje uopće omogućuje tako nešto kao Milan Bandić, Duško Ljuština, Dubravka Vrgoč, e tutti quanti.
Zaključujem: U HNK događa se pobuna „osoblja” koja je veoma dragocjena zato što postoje izgledi za jednu samosvjesniju instituciju, uvelike drugačiju no što je ona sada.
No politička klasa upravo je digla prijeteći kažiprst: Sjetite se, gospodo iz „osoblja” da ste na plaći! I da postoje oni koji to nisu, a znaju pjevati i plesati (transkript sastanka slavnoga Odbora, Teatar.hr). To je kao kad pop na pogrebu veli: Sjeti se, čovječe da ćeš umrijeti! /od gladi/.
Iz ministrice progovara Vrgoč; imamo ovdje naročit slučaj trbuhozborstva, jer ona čita isključivo šalabahter što joj ga intendantkinja dotura. Imamo uzornu slitinu kulture i političke moći kakve jedva da je bilo čak i u ratnim godinama.
U stvari, sama Vrgoč obavještava „osoblje”, glasom pojačanim od strane političke moći, na ono što slijedi: frkanje ruke, vrijeđanja, mahanje ugovorima... Ili, pak kupovanje lojalnosti, ima Vrgoč čime. Slijede pozivi pjevačima i pjevačicama u smislu: „Što biste vi rad zapjevati?” Za neke druge slijedi nova serija siktanja, urlanja, bacanja iz Ureda, a onda i s posla.
Neće ići. Dugo, predugo to traje. No passaran! Teško će Vrgoč obaviti partijski zadatak pacifikacije HNK-a pošto-poto.
No politička klasa spašava svoj proizvod kako to i inače čini. Isto čini i Plenković u pogledu svojih ministara: Dok ide, ide!, a onda ipak dođe trenutak kad se to više ne može.
Čim, čim prije, tim, tim bolje!
Dok nas magla neumjeteonstva, kako bi to rekao Marin Držić, posve ne obujmi.
Završit ću citatom Borne Sora s Facebooka. Jer zaista je vrijeme samome sebi reći: Na mladima svijet ostaje! Ne zavidim svijetu, a niti njima.
Država u kojoj političari, mediji i “struka” štite zlostavljače, jest država u kojoj će se žrtve uvijek bojati izaći. Argumenti protiv zviždača u HNK-u su "lažu", "osobni interesi", "politički stavovi", "sami su krivi". I sad je za osobu koja ima podršku ministrice, gradonačelnika, vlade i cijele saborske većine napisan apel podrške, što ga po medijima guraju novinari koji honorarno rade za HNK. Čemu takvoj osobi treba apel? Osobi koja ima punu podršku vladajućih? Je l’ mislite da kod nas žrtve imaju političku kontrolu saborskih odbora? Da one koje se progoni imaju medijsku omertu većine medija? I kad govorite o žrtvama nasilja u našoj državi, da govorite o onima koji odlučuju o tuđem životu i smrti? Zgražate se nad komentarima koji pljuju žrtve, a samima vam cure sline.
