BLOGERISlobodan ŠnajderHNK: Izlaz iz bezizlaznog stanja

HNK: Izlaz iz bezizlaznog stanja

Nakon Radničkog vijeća HNK u Zagrebu, na situaciju u toj kući još se jednom na svom blogu osvrnuo i Slobodan Šnajder.
Share on facebook
Share on twitter

Postoji li tako nešto kao izlaz iz bezizlaznog stanja? Kad bi sam jezik imao kao neke osigurače od besmislica, oni bi se na spomen tako nečega istopili: kuršlus, kmica pa to ti je. Jerbo ako izlaz postoji, to stanje nije bezizlazno, zar ne?

Ali jest jako teško.

Pokušat ću u svemu tome kaosu otkriti onaj trenutak od kojega više nema natrag. Kada mi se to naime objasnilo da u zadanom kontekstu, u današnjim prilikama u kojima je prisiljena trajati Žuta kuća (nasreću, ona će sigurno nadživjeti sve uprave), rješenja nema.

Koji je to, dakle, trenutak bio?

Pandemija bila se jako razmahala i cijeli je svijet stao izgledati kao Boccacciov Dekameron, Dan prvi. A bijaše to tek prva godina. Mnogo je toga u svijetu stalo, trpjela je i trpi dakako i kultura. I najglasovitije operne kuće svijeta ostadoše bez glasa. Osim – HNK-a.

Hrvatskim medijima prosula je Vrgoč u raznim verzijama istu opaku i tako skupu besmislicu: da je HNK jedina operna kuća u kojoj se i dalje pjeva i pleše. To su oni veoma brojni tekstovi u kojima Vrgoč objavljuje svoje tekstove pod tuđim imenima. Devet od deset tekstova o HNK su u nekom smislu sponzorirani. Plave koverte nešto su romantično. Povesti novinara u svom neceseru, recimo u Njemačku, mnogo je dovitljivije. Ovako, mediji sponzoriraju Teatar, Teatar sponzorira medije. Milina. No bilo bi u najmanju ruku pristojno da se to naznači kao što se to čini za plaćene reklame i zdravo đaci.

Dogodilo se što se dogodilo: Saint Saëns, Ples mrtvaca. Neloša muzika, doduše. Sada se valjalo iz petnih žila potruditi da se krivnja relegira na bilo koga, samo ne na Upravu. Tu nijedno sredstvo nije bilo nečasno, čak ni krivotvorine ovog ili onog papira.

Tada, u tom za Kuću teškom trenutku, jedna je članica Drame HNK-a izašla s ovom tvrdnjom (parafraziram):

Da se Drama HNK držala svih epidemioloških mjera. Članovi Opere da su SAMI KRIVI JER SE TIH NAVRIJEME IZDANIH UPUTSTAVA, šlampavi kakvi jesu, NISU DRŽALI! Te da bi članice Drame i dalje rado išle na izlete sa svojom razrednicom.

Prvo svega, što se šlampavosti tiče, Opera je nešto što traži veću izvedbenu preciznost, i od izvođača i od pratećeg osoblja, tehnike. Otud Operu i Balet, koje su naprosto egzaktnije umjetnosti, više pogađa totalni nered koji Vrgoč širi oko sebe, a isto je bilo, pričali su mi svjedoci, već i u „Vjesniku” u kojemu je Vrgoč prvotno objavljivala. Socijalizam dosta je radio na tome da se netko tko je NKV, naprimjer u večernjoj školi, obrazovanjem uz rad, prometne u VKV. Ali teško da su takve škole izbacivale sa svojih traka baš ravnatelje i intendante. Čak i promjena kvalifikacije za jedan stupanj bila je teža no što je danas doktorirati u sad već čuvenom osječkom inkubatoru. Tu se čovac stvori doktorom u roku keks. No možda ima nečeg dirljivog u tome kad netko sjedne s tekicom na baletnoj i opernoj probi, a netko drugi, upućeniji, objašnjava mu koja je uloga čudnovatih ljudi što sjede oko scene, to jest što tko tu radi. Već nakon nekoliko takvih proba, Vrgoč je, obdarena kakva jest, znala sve o tome što se uopće može znati. Pa je zaključila da ona o svemu tome zna više od Maestra Bareze. Nema, međutim, ničeg goreg od neuke bahatosti. Tako je bilo i sa ZKM-om koji je našla kao kakav darak pod borom, bez ijednog dana, pa i sekunde, faktičnog radnog iskustva s kazališnom pragmom.

Od takvog dilentantizma do izjave da je HNK jedino kazalište koje se, zahvaljujući svojoj intendatkinji, odvažno ne obazire na pandemijsku nevolju u kojoj se svijet našao, te je ono UPRAVO ZATO jedino po svemu SVJETSKO KAZALIŠTE, bio je kratak i izravan put to neke vrste njezina obogotvorenja; tu se već uvijek radilo i radi se o jednom te istom: kad je u pitanju ambicija, Vrgoč i slični joj idu preko svega. Ni korak dalje nije niti ono glupavo snimanje dronom, a u vezi njezinog nevjerojatnog dostignuća – Orašara - koji je u HNK postojao oduvijek.

Eto, tu leži meritum spora. Vrgoč je od HNK, (njezine bisage  puštam po strani, to sigurno, ako jest, nije moj problem) učinila vreću u kojoj više ne agiraju rogovi već noževi.

Pandemija je, međutim, samo razotkrila, na neki osobito jasan način prosvijetlila, o čemu se tu zapravo radi. Rijetki su ukazivali da tu mnogo toga, od dana kad je Vrgoč zasjela u ZKM-u do danas, temeljno nije  u redu. Mi naime, pisao je La Rochefoucauld, veoma lako podnosimo nevolje drugih. Malo tko se zabrinuo čak i onda kada je stala popuštati blokada javnog prostora u kojoj su i Vrgoč i Ljuština bilo jako vješti. Nije tako daleko vrijeme kad je Ljuština mogao jednim telefonskim pozivom obrisati stranicu nekog portala. Ipak su se promijenile neke okolnosti. Ali to ide do danas jako sporo. Čak ni onda kad je RTL objavio zaprepašćujuću reportažu gdje zaposlenici HNK nešto šapću o Upravi, ali tako da su njihova lica i glasovi potpuno izobličeni. Dakako, to je bilo zbog pravnog terora koji ta gospođa provodi i dan-danas razmećući se sudskim tužbama, o cijeni kojih, daljnjim tužbama, zabranjuje govoriti.

Kako sad pa to? HNK financira se javnim novcem u razlomku od najmanje devet i po desetina njegovih troškova. To je, dakle, javna ustanova, koja ima tu osobitost da je i gradska i državna. O njoj se, dakle, odlučuje u najvišim organima Vlasti, u Vladi, u onome što je Vladi pandan na razini Grada. To je ujedno i najskuplja kulturna institucija. Svi u njoj zaposleni jesu zaposlenici i Grada i Države. Novac koji stalnom mantrom sveudilj reklamira Vrgoč zarađen je javnim novcem, pa je prema tome javni novac. Nije dakle njezin profit. I što god ona pripovijedala, to je veoma malen razlomak uloženog javnog novca. Nekakav sličan razlomak podrazumijeva se oduvijek. O naročitoj politici prodaje ulaznica rečeno je dosad sve što o tome treba reći. Ako je HNK, uz to što je, repertoarno uzev, nešto poput Društva za promet stranaca (turistički ured između dva rata), također i novčani zavod, onda se odmah mora reći da zarada od 2 % na uloženih 100 milijuna ne ukazuje na neku poslovnu genijalnost. Kad se time oboje hvale, ni Ljuština ni Vrgoč ne razumiju društveno-ekonomsku poziciju teatra kao takvog, osobito pak kućâ od nacionalnog važenja. Ili se grade da ne razumiju. One jesu svugdje u svijetu obilno dotirane, ali prvotni razlog njihova postojanja nije proizvodnja novca već (opremljenih) predstava.

I zašto je kod nas tako da se,  sve do najnovijeg doba, sve do pandemije, našlo tako malo njih koji bi se makar  i samo začudili nad činjenicom da se ljudi koji u njoj rade na usude javno istupiti osim maskirani? Trebamo li podsjetiti da se tako daju svjedočenja o talijanskoj mafiji?

I sada, kada i kulturne vlasti napokon počinju shvaćati da je tu ipak neki problem, Vrgoč i Buljan pojačavaju svoju agitaciju ne bi li se on nekako prebrisao. Dakako da bi oni rado još desetak godina najmanje radili u najboljem kazalištu na svijetu. A koje su oni skoro potpuno razorili. Koliki su se samo vec dosad javili, koliki će se još javiti... tobože u obranu  njihova prava na totalnu samorealizaciju kako je oni shvaćaju;  prava jednog Buljana da pitanje svake druge režije „velikog repertoara” riješi jednostavnim pogledom u ogledalo;  prava Vrgoč da putuje tamo kamo joj padne prst na globus. U obranu  njezina prava gaziti one koje drži podređenima, dok istodobmo  puže pred odabranima. Pa ne može to svatko. Kod Majakovskog zvalo se to figura bicikla. Guraš prema dolje i umilno gledaš prema gore. Ne može svatko upasti u Ministarstvo kulture, dan-dva nakon prvog ustoličenja u HNK, pa uzeti hrpu dolara te otperjati preko Bare u davno već pokoreni  New York , a da do danas nitko ne zna zašto.

Naravno, u svemu tome svoj udjel imade i  dio kazališnih kritičara. Učeno, taj se udjel može krstiti i dionicom.  Taj svijet ima običaj pisati o predstavama  po uputama koje im daje Uprava u svojim intervjuima, što ih  pak rade tako uslužni i ponizni novinari kakve nije imao ni Trump na vrhuncu svoje moći. Da je normalna situacija u HNK-u na planu ljudskih odnosa, tojest odnosa spram uposlenika, bilo bi to Ok,  čak bi bilo profesionalno, zavaliti se u fotelju i motriti predstavu bilješkareći u kmici, savršeno bez obzira na uvjete u kojima je ona nastajala.  Ali ti su odnosi daleko od normaliteta. I to je onda kao kad bi kritičar napisao uznositu laudu o nekoj lampi čiji je obod napravljen od ljudske kože. O preobražujućim estetskim kvalitetima te kože i te vrhunske umjetnine ako je ona dobro osvijetljena... O dubini same njezine poruke.

Trenutak pažnje, molim. Ja ne kanim tvrditi da je HNK koncentracioni logor. Radi se o jednoj hiperboli, o usporedbi, koja kao i svaka, šepa. No svakako se radi o gaženju prava osoblja, kako to vole reći Buljan ili Vrgoč; osoblja, koje ima biti kuš i ulaziti, te izlaziti na vrata za poslugu. Samo poslušnici smiju s Vrgoč ispijati potoke šampanjca. Gospoda poput Buljana, koji, a da nitko ne zna zašto, ima sada ulogu  određivati što jest hrvatska drama a što u nju ne spada, lijepo je sjedio na sjevernom balkonu HNK, s dosta dobrim pregledom situacije na Trgu, svakako  uzvišeno ponad prosvjedne povorke što obilazi  HNK.  a taj je Buljan ne želi vidjeti, a nekmoli poslušati.

U jednom trenutku novije povijesti, socijaldemokrati, kako se ne bi govorilo o radnicima koji da su iščeznuli, stali su govori o „radno zavisnom stanovništvu”. Tako su onda zaposlenici HNK, kao i svi drugi, prekvalificirani u „radno zavisno stanovništvo”. Ne radi se tu samo o terminima, dakako; između ostalog i zato socijaldemokracija stoji kako stoji. No s druge strane, biti radno zavisan nije uvijek i samo po sebi neka nesreća. Ali je očito  ljuta nevolja biti zavisan od Dubravke Vrgoč.

I pazi sada: odjednom se javlja kao neki pavlovljevski refleks kod onih koji sebe drže ljevičarima. Ili barem liberalnima. Pavlovljevski refleks nije stvar mozga, već valjda primozga: Budući da je Hasanbegović nekoliko puta okrznuo današnju Upravu, ona svakako stoji lijevo, pa je valja podržati protiv desne vlasti.

Ma dajte, najte!

I Vrgoč i Buljan proizvod su, i to najgori, Bandićeve vlasti. Dakle, oni su eminentni korisnici (jedne, vrlo loše) politike. U doba kad je osvajala ZKM istim komadom papira kojim je prije toga pokušavala isto desetak puta prijavljujući se za sve natječaje te vrste, taj je teatar  jako je htjela voditi Urša Raukar. No Raukar, uza sve što ima, ipak nije imala hadezeovskog taticu, a selski lukav Bandić riješio je dvije muhe jednom mlatilicom. Njemu je bilo nevažno tko će doći, važno mu je bilo protjerati moju malenkost jer sam prekršio omertu, istjeravši mu kuma-ugostitelja (kakav nepromišljeni potez!) iz prostora ZKM-a (problem je, među inim, bio i evakuacija publike u slučaju neke ugroze).

No dobro, to je duboka prošlost, recimo da je ona zakopana.

Nešto kasnije, ljeta Gospodnjega 2009. zbiva se ovo:

Konta Bandić ovako: Grad imadem, jede mi iz ruke. A imam i Ljuštinu Dušana da mi raznosi i lijepi plakate. Sad bi meni dobro došla država. Imam sve, fali mi još samo ona. Kakva ta kifla jest da jest, ipak je država. I eto ti ga na: obreo se u predsjedničkoj utrci. Đogira  okružen svojim kortešima.

U to doba izlazi manifest kojim se ushićeno opisuje blagotvorna veza hrvatske kulture i budućeg predsjednika. On je pismeniji od teksta na koji bi jedan Ljuština bio sposoban. Ni sam Bandić nije bio dovoljno opismenjen a da bi ga sročio sam, ali ni po brige. Srpski knjaz Karađorđe također nije poznavao slova. Bandić nije govorio nijedan strani jezik. Ni po brige. Kod njega uvijek se moralo računati s udjelom čuda. Postoji biblijsko čudo jezika: osoba u koju uđe Duh Sveti odjednom stane govoriti na jezicima koje nikada nije učila. Magelli utvrdio je da se na Ljuštini dogodilo takvo čudo: potonji iznenada je progovorio njemački, kad se ono u teškoj konkurenciji s njemačkim skupljačima starog željeza, u Potsdamu kupovao Limenko! Uz mnoge druge pothvate Dušana Ljuštine, ovaj se najviše pročuo, da bi se do danas o njemu najviše šutjelo.

Molim vas, posvetite par minuta ovom danas zaboravljenom papiru. (vidi dolje!) Na njemu je, kako je razvidno, i desetak kazališnih ravnatelja, i dakako, buduća intendantica. Tu je i gospođa koja već najmanje tri desetljeća dramatizira u hrvatskom glumištu, onako baš fest dramatizira, uzduž i poprijeko, čak i račune svojih kupovina. Nekako stidno, s obzirom na značaj svojih zasluga, tu je dakako i  Ljuština. Vidio sam na njegovoj tužbi protiv mene da je njegov potpis napoleonski.

Taj je papir najniža točka na koju su spali hrvatski intelektualci od doba Ante Pavelića!

I sad je Vrgoč ljevičarka! Ma dajte molim vas. Nije li Buljan  sa svojih visina, tojest s balkona HNK, mogao steći potpun uvid u to što se zbiva na Trgu na kojemu se koči Žuto zdanje što ga je zapalo, a ne bi ga bio rad izgubiti. Pa je mogao vidjeti i to kako Hasanbegović, uz punu potporu Bandića, skida tablu s imenom rečenog trga. Ja ne znam ni za kakvu reakciju za ovu sramotu a od strane ovog našeg dvojca koji je inače tako zaslužan, i dakako, tako lijev, da radeći sve ljevicom, svoju desnu ruku stalno drži u džepu. Jesu li oni uopće primijetili da im je adresa Kuće u kojoj stoluju naprasno promijenjena? Naprimjer, na dokumentima i papirima kojima im upravo pokušavaju osigurati nepristupačnost sudskim tužbama. O, bit će toga još!

Kad smo kod Trga. Claus Peymann, veliki njemački kazališni čovjek, od kojega je Hrvatska dobila danajski dar u vidu predstave mojega komada, sezonu dvije prije nje dao je odigrati Bernhardov Trg heroja /Heldenplatz/. Mnogi su se u Beču i u Austriji našli ponukanima izraziti svoj gnjev budući da je u toj zemlji obavezno vjerovati da je Reich prisajedinio Austriju mimo Austrijanaca koji su svi, u trenutku Anschlussa još bili na skijanju. Austrijski dramatičar Thomas Bernhard ostao je i poslije smrti za austrijski salon unfähig, nepodoban. Istina je da je ogromna većina stanovnika Istočnemarke, tojest Austrije prisajedinjene i preimenovane, pozdravila nadolazak spasitelja u vidu Hitlera; iako nisu svi mogli stati na bečki trg, što je činjenica koju su žalili.. Ali uime laži o toj istini neki su u Beču ne tako davno ispred Burga iskrcali kamion pun smeća.

No kao što postoje najmanje dvije Hrvatske, postoje i dvije Austrije. Premijerni aplauz trajao je sat (!) vremena.

I dajte mi, molim, jedan primjer, jednu scenu, jednu predstavu koja bi na sličan način izrekla nešto bitno o stvarima oko nas. Da nije to možda predstava Tko pjeva,  taj ne misli? Da nije to Gavran? Pa taj će uvijek i o svemu šutjeti, da bi čvrsto držao svoj sir. S takvih je predstava, svojedobno, znao izaći mladi Krleža, onaj pisac u kojega se Buljan danas kune. Manje se zna da ga je u stopu pratio i Ivo Andrić, pak su ta dvojica lijepo zalupili vratima jer da „te stvari spadaju u peštanski orfeum”. No to je duboka prošlost, bilo, ne ponovilo se.

Gospoda poput Buljana i Vrgoč zapravo su opsjenari. O stvarnim dometima njihovih golemih uspjeha pisao sam na drugim mjestima i lako ih je naći. Nije naravno mala stvar pokoriti jedan Berlin ili Jabuku, i to jednom bezveznom gimnastičkom vježbicom. To su uopće baš oni gradovi koji jedva čekaju da ih netko pokori te su nesretni dok se to ne dogodi. Jedino, ne postoje ama baš nikakvi tragovi o tim uspjesima. Što se tiče Berlina, naprimjer, čak niti u arhivi Schaubühne.

No tko je meni kriv što ih nisam našao? Tko mi je kriv što sam ih išao tražiti? Što sam (bivši anglist), ili što čitam njemački? Ja sam uopće jedan bivši, devant ci.  Penzić koji čita inozemne novine!

Dakle, dosad sam u ovom tekstu opisao što je meritum spora. Uzroci najviše leže u nekim osobitostima naturela Dubravke Vrgoč za koje ona nije čak ni kriva. Po tim osobitostima ona će i najbolji kolektiv učiniti kolektivom iz pakla. Dakako, ona zna s medijima, zna kupiti lojalnost, zna dakle raditi na samopromociji, to da, svakako. Ona je moderna osoba koja shvaća da postoji samo ono što je u medijima, a postojat će onako kako ona formulira. Sam događaj ne mora uopće dogoditi. Takvom se metodom dade lijepo ušparati. No dobro, ona je takva kakva je.

Ali ti koji je podržavaju, i koji su u stvari više krivi za opustošenje jednog kolektiva od nje same, ipak bi trebali odgovoriti na pitanje, recimo baš na ovom mjestu, na  ovom portalu što ga ona ne može kupiti kao mrkvu na placu:  Zašto je par stotina zaposlenih, radno-zavisnih ljudi raznih branši pobjeglo iz ZKM-a i HNK-a, među njima i lijepa kolekcija računovođa? Hoće li barem jedan od njih reći zašto je zbrisao glavom bez obzira?

To neće biti moj problem, ja se njime ne mogu i neću baviti. Ima valjda tko hoće.

No problem u vezi kojega bih, neskroman kakav jesam, možda ipak mogao nešto reći jest onaj koji se tiče profila Kuće, naime repertoara. Bio bih uvijek spreman u tu se raspravu uključiti već iz obaveze prema Kući u kojoj sam igran tri puta, prvi put još u doba dok je Buljan nosio špilhozne a Vrgoč kiku.

No ja znam da je moje prošlo. Trebat će godine i godine da se isperu sve posljedice divljanja Bandićeva kadra u kulturi Zagreba. Ja tih godina više nemam. Naravno da ovdje govorim i pro domo sua, jer HNK jest bio i moja kuća, a to bijaše davno, prije no što su je Vrgoč i Buljan u stvari utemeljili. Mi se Hrvati vriježimo partenogenezom, svak je sam sebi predak. S takvim pretkom nije teško nagoditi se.

Ipak, rasprava o tome što je HNK bio te, ispod čega, prema tome, ne bi smio ići, ostaje nazaobilazna i vrlo hitna.

Ona doduše traje oduvijek. Problemi hrvatskog dramskog repertoara trajna su tema (Krleža Matković naslovno eksplicite, preko Gavelle, Prologovih godišta, do novijih autora – najmanje stotinu naslova koji spadaju u obaveznu lektiru). Tu sfingu ne mogu razriješiti nedoučeni uzurpatori čije su nevjerojatne karijere ovisile o Bandićevoj milosti. Oni su naime cijeli taj problem derogirali, valjda ga i ne osjećajući.

A onda se Bandić zaigrao te je naglo otperjao. Do tog nevjerojatnog događaja, on se kupao u svjetlosti uznositih lauda svih korisnika lika i djela, dakle  njegovih korteša. I znali su zašto.

Otud nijedan natječaj za ravnatelje u doba Bandića nije proveden lege artis, ali je svaki proveden na hasnu tih korteša. Sad je ostao samo grob koji svijetli.

No ipak, to mu dođe kao neka mala nezgodacija – tako nagao odlazak gazde. Ogromna se tu praznina stvori.

U prvih sto dana Možemo! nije našlo vremena da se kultura makar samo spomene. Ja mogu i moram razumjeti da je problem stvarnog smeća gori od problema simboličnog smeća jer prvi više smrdi. Tomašević čisti Augijeve štale, pratim to sa simpatijama ali i sa zebnjom. Mnogi su već pretrčali, mnogi rade na tome da sve u vezi smeća stvarnog i simboličnog ostane po starom. Kosturi tiskaju se u ormarima. Ostaje čekati. Ali vremena nema mnogo.

Mnogi, rekoh, sada rade na tome da se stanje u HNK učini bezizlaznim tako da se perpetuira. Tobože zato što je ono, to stanje, najbolje moguće. Onda bi jedna od najvećih hrvatskih kazališnih laži još jednom bila zapečena na nedogledno vrijeme. A traje već dugo, predugo: od smjene u ZKM-u do danas traju to stanje i ta laž gotovo četiri puta dulje no što je u našem dijelu svijeta bjesnio drugi svjetski rat.

Postoji, međutim, u tom dugom vremenu jedna točka od koje su stvari postale apsolutno nepopravljive. Tu više nema natrag.

Ja sam je fiksirao i opisao.

Izlaz iz bezizlaznog stanja jest taj da se sadašnji haenkaovski dvojac uputi prema izlazu. Ako vladi narod nije dobar, rekao je jedan pametni poljski satirik, ako bi vlada najradije otpustila tri četvrtine naroda, čini se da je ipak nešto lakše promijeniti vladu nego narod. Ili nije?

Nitko još ne spominje četvrtu godinu drugog mandata Vrgoč, a to je ogroman problem. Kako li će se ona tek osvećivati čim napokon shvati?

HNK zaista zaslužuje bolje.

Slobodan Šnajder

Stavovi izneseni u blogovima, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Teatar.hr

Share on facebook
Share on twitter
PRATITE NAS I NA
NAJČITANIJE
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox