Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Vnuk uzvraća udarac

Vnuk uzvraća udarac

Nakon objave rezultata za ravnateljsko mjesto ZeKaeMa, otvorenim pismom naslovljenim 'Kako se namještaju natječaji za ravnatelje i ravnateljice kazališta', javila nam se Gordana Vnuk. Pismo kao i njezin program za ZKM prenosimo u cijelosti.
Share on facebook
Share on twitter

KAKO SE NAMJEŠTAJU NATJEČAJI ZA RAVNATELJE I RAVNATELJICE KAZALIŠTA

Budući da zbog boravka u inozemstvu nisam mogla prisustvovati tribini Eurokaz Saloona, 1. ožujka, na temu „Opstanak nedodirljivih ili mandati neodređenog trajanja u hrvatskom kazalištu“,  javljam se ovim priopćenjem kao prilogom polemici.

Da se natječaji za ravnatelje gradskih kazališta raspisuju samo formalno jer se unaprijed zna da će aktualni ravnatelji biti potvrđeni za još jedan od njihovih doživotnih mandata, nije ništa novo i to svi znaju, pa je već običaj da se na natječaj javi samo jedan kandidat i to onaj koji je već na vlasti.

Tako imamo situaciju da se čak u četiri gradska kazališta (Kerempuh, Komedija, Zagrebačko kazalište lutaka, Žar ptica) sadašnji ravnatelji drže svojih pozicija prosječno trideset godina , a nešto slično se zahuktava i u Gavelli te Zagrebačkom kazalištu mladih.

Natječaj u Zagrebačkom kazalištu mladih trebao je proći u tišini, automatizmom, bez rasprave o umjetničkim svrhama programa (upravo onako kako se to dogodilo u Gavelli gdje nije bilo niti jednog protukandidata). Mandat se trebao produljiti po zakonu ravnoteže političkih silnica, karijerne ponude i potražnje, drevnih običaja, uspješnosti u kategoriji sveopćeg netalasanja i privida raznolikog fluktuirajućeg zadovoljstva: od ansambla do ustreptalih školskih pedagoga i dokonih dušebrižnika i, naravno, moralno ravnodušnog gradonačelnika.

Tako je Dubravka Vrgoč osvojila i treći mandat (čestitam joj), uz nekoliko problema i nepravilnosti koje su se pojavile u provedbi natječaja jer se pojavio protukandidat za njeno mjesto. A to sam bila ja.

Javila sam se, dakle, na natječaj za ravnatelja/ravnateljicu Zagrebačkog kazališta mladih za četverogodišnje razdoblje (iako u oglasu nije nigdje bilo napisano za koje to četverogodišnje razdoblje se natječaj raspisuje) i koji je objavljen u prosincu, 2011.

O sadašnjem vodstvu ZKM-a ne mislim ništa loše, na administrativnoj razini to je više nego uredno vođeno kazalište, ne mogu mu se osporiti umjetničke nagrade, ali meni se učinilo da ZKM djeluje previše osigurano, prekasno ili nikako ne ulazi u rizike, odveć se brine slijediti europske kazališne i kulturne konjukture umjesto da se bori oko novih standarda,  standarda inovacije i vangrađanske smjelosti - jednom riječju, njegova postignuta i dobro održavana kvaliteta odgovara nekom drugom mjestu, ispunjava program i namjere nekog drugog kazališta.  ZKM-u treba homologacija, ma koliko da je kvalitetno i propulzivno, ono ima manjak ili krizu vlastitosti.

Htjela sam (nakon rukovođenja kazalištima u inozemstvu:  Chapter Arts Centre u Cardiffu i Kampnagel u Hamburgu), ponešena pobjedom nekog novog političkog i životnog htijenja, ponuditi jednu drugu optiku međunarodne prodornosti i  suradnje (za koju se, rekoh, vaninstitucionalno i institucionalno zalažem gotovo cijeli svoj radni vijek), ali i usustaviti ponudu novih fokusa u hrvatskom dramskom nasljeđu i snažnoj suvremenosti, zasjeći u mediokritetski izfabricirano podzemlje i odlagalište zaborava.                                                                                                  Danas svi „međunarodno surađuju“, to nije ništa novo, nezavisna scena to radi puno bolje od svih javnih institucija zajedno.  Ali tu bismo trebali, usuprot imitaciji međunarodnog kazališnog utrška kojim, iz neznanja, srama ili nehotice, podržavamo kolonijalni odnos prema malim zemljama, barem pokušati s autentičnim dodirom, izborom, modelima razmjene, dijalogom relevantno strukturiranih partnera, a ne osiguravati se, s jedne strane, pomodarstvom, a s druge, koketnošću imperfekta (kao što je to slučaj sa zakašnjelim dovođenjem Jana Fabrea).

Bila sam jedina protukandidatkinja (sa zaleđem vođenja dva međunarodno visoko pozicionirana teatra) ali Kazališno vijeće me nije pozvalo niti na intervju (intervju je obavljen samo s kandidatkinjom Vrgoč), uskratio mi se u natječajem zakonski reguliranom roku uvid u financijsko izviješće ZKM-a koje mi je bilo potrebno kako bih na vrijeme napravila financijski i kadrovski plan, a što je preduvijet natječaja (naknadno mi je, na intervenciju, omogućen), a moj je program zastao na prvoj instanci, Kazališnom vijeću ZKM-a koje ima tri člana i kojim predsjedava Mani Gotovac.

U dokumentaciji koja je poslana iz tajništva ZKM-a na više instance koje su trebale dati svoje mišljenje (Gradski ured za kulturu i Odbor za kulturu), nije se priložio moj program, nego samo kandidatkinje Vrgoč.

Tek na moju intervenciju, program im je dostavljen naknadno.  Uložila sam žalbu i tražila poništenje natječaja .

Moja žalba na proceduru u potpunosti je ignorirana na svim instancama (Odbor za izbor i imenovanja, Gradska skupština), eksplikacija mojih umjetničkih i procesnih nagnuća nije niti mogla biti ignorirana, uz malo umješnosti ona je učinjena nepostojećom.

Sada tu eksplikaciju šaljem u privitku.

Ne želim govoriti iz pozicije žrtve, nisam ni povrijeđena, znala sam da će se sve zbiti kako se zbilo, ali, kako rekoh, računala sam na suosjećanje nekih novih ideala.

Ali, hajde, da pokušamo oko nekog društvenog dobitka kojem bi moj slučaj pomogao.

U drugim zemljama, na primjer u Njemačkoj koja nam je poslužila i još nam služi kao uzor za ustrojstvo našeg kazališnog sustava, mandat ravnatelja kulturnih insitucija ograničen je na dva mandata. Ako je netko uspješno vodio kazalište u prvom mandatu nudi mu se produženje mandata bez natječaja (čemu dati privid demokracije ako se zna da vlasnici javnih kazališta – regije ili gradovi -  žele i dalje aktualnog ravantelja ili ravnateljicu). Tek nakon isteka i drugog mandata objavljuje se natječaj s jasnom namjerom da se želi nova osoba.

Time se želi omogućiti protok novih ideja, živost umjetničke scene koja jedino tako može postati relevantna na svjetskom nivou.

Naravno, u Njemačkoj, a i u EU, svakom se ozbiljnom kandidatu, a da bi se osigurala visoka vjerodostojnost selekcijske odluke, mora dati prilika da pred višečlanom komisijom (u svakom slučaju mnogo većom od tri člana) iznese svoj program i odgovori na niz pitanja koja provjeravaju praktičnost i snalažljivost kandidata u napisanom programu. Na primjer, u selekcijskom postupku za izbor intendanta Kampnagela u Hamburgu koji sam sama prošla, u prvom dijelu postupka, dva člana komisije putovala su u Cardiff gdje sam tada radila kako bi se na licu mjesta uvjerili o tome što i kako radim; nakon ulaska u uži izbor od četiri kandidata uslijedio je intervju u Hamburgu pred komisijom koja je brojila desetak članova, predstavnika stranaka te raznih političkih i društvenih grupacija koje su bile povezane sa samim kazalištem, a svime time predsjedavala je senatorica za kulturu Grada Hamburga koji je vlasnik Kampnagela.

Tek nakon izbora, novog ravnatelja/ravnateljicu potvđuje „Board“ kazališta (tijelo najsličnije Kazališnom vijeću kod nas) koje opet ima najmanje osam članova.

Da je Kazališno vijeće glavna instanca koja bira kandidata, a da su ostala tijela kao i vlasnici kazališta tek formalne figure, kao što je to slučaj u Zagrebu, je potpuno nelogično i apsurdno. Kazališno vijeće u nas ima samo tri člana koji su uglavnom „kućni prijatelji“ ali oni su prva i zadnja instanca odlučivanja. Naravno, da su u ovakvoj strukturi natječaji puka formalnost i da se unaprijed zna tko će biti odabran.

Mnogo toga treba mijenjati i nadam se da u ovom novom političkom ozračju postoji i potreba da se kultura postavi u nove okvire i da će sve nepristojnosti, prijetvornost i nespretnosti i Kazališnog vijeće ZKM-a i političkih struktura u slučaju postupka u kojem sam sudjelovala i kojeg sam otrpila, biti na dobrobit neke mlađe pameti koja razumije kako upravljati kazalištem, ali za sada, preponosna u svojoj sabranosti, nema ni volje, a ne vidi ni horizonta za tako nešto.

 

Gordana Vnuk

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI