Kolumna: Ovo nije tekst o Janu Fabreu

Niste došli na intervju za posao pravnice ili liječnice. Vi ste u sferi umjetničkog djelovanja, i u toj sferi neka pitanja se ne smatraju toliko ozbiljnima kao drugdje. Ovdje sve jest, i zauvijek će biti – malo ležernije

Prije nego se upustim u analizu problematike toga što-je-zaista-bio-razlog zašto sam odlučila napisati ovu kolumnu, želim samo naglasiti da ona nije o onome što se prije par dana dogodilo na kazališnoj radionici Jana Fabrea. Ona definitivno nije samo o tome.  Ne postavlja je kao svoj cilj ili zaključak. Ona me samo na vrlo vješt način podsjetila na sve ljepote intersubjektivnih relacija u izvedbenim praksama koje sam u skromne 3-i-nešto-sitno godine rada u kazalištu vidjela, podnijela, i nakon svega odlučila da... i dalje volim surađivati...(?)

Dakle, u tom skromnom radnom stažu imala sam prilike:
- gledati autora predstave kako u bijesu trga inventar kazališta,  jer je pod stresom
- gledati kako autor nestaje, bez upozorenja, tjedan prije premijere, i meni prepušta da  dovršim stvari. Jer je zasigurno – pod stresom
- kako predamnom duhovito komentira moju stražnjicu. Jer je ... pod stresom?
- gledati autora kako tetura uokolo po kazalištu za vrijeme probe, mrtav pijan
- plakati u wc-u zbog agresivnih verbalnih transgresija koje su mi izrečene u lice, i to posve proizvoljno.  Jer je autor predstave bio pod stresom
- biti prisiljena javljati se u 4 ujutro na telefon, jer 'autorima pod stresom' treba psihoterapija
- kako me za sve to plate minimanlno, jer, kriza je, probili smo budžet, ali lijepo  je da ovaj projekt nitko nije radio zbog novca...

Zaključak no. 1: Kazališni djelatnici generalno su pod stresom.
Zaključak no. 2: Taj stres moraju iskaliti na vama.
Zaključak no. 3: To sve nema apsolutne nikakve veze s time što ste mladi i/ili što ste žena.

Nažalost, prava istina jest da su sve to neke od stvari koje neformalno prihvaćate kada se odlučite baviti ovim poslom. To je nešto što bi trebalo podnosti dok još niste u stanju živjeti od vlastitih umjetničkih projekata, i dok želite učiti od iskusnijih od vas. Prihvaćate ekscentrike i autiste, agresivne redatelje, egoistične glumce, seksističke tonce, alkoholičare, sodomiste, sadmomazohiste, ljude koji se ne peru... da nabrojim neke... I što je najvažnije, često takve osebujne ličnosti doista uspijevaju stvoriti nešto što se može kategorizirati kao umjetnost. No, činjenica kako su s godinama rada kriteriji umjetničke kategorizacije sve zahtjevniji, a da pritom broj osebujnih ličnosti ostaje i dalje sumanuto visok, nekako prirodno, razina tolerancije prema ekscentričnim egomanijacima vodi  prema – nuli.

Dakle, prije nekoliko dana u KC Maskimiru se održala radionica Jana Fabrea, možda jednog od najustrajnijih i progresivnijh europskih kazališnih umjetnika u posljednja tri desetljeća. Radi se o autoru koji je svoj trag ostavio jednako u kazalištu koliko i u sferi vizualnih umjetnosti, te drame, plesa i performansa, te čija dekonstrukcija i reinterpretacija pojmova trajanja u kazalištu te pristup izvođačkoj korporealnosti predstavljaju neku vrstu postdramske paradigme. Dogovor je bio da u radionici mogu sudjelovati studenti glume ADU Zagreb, te studenti diplomskog studija dramaturgije. Radionica traje tjedan dana, studenti nešto nauče, dobiju svoje ECTS bodove i još mogu poslije rodbini i prijateljima pričati da su radili s gospodinom Fabreom.

Nakon dva sata discipliniranih i napornih fizičkih vježbi, koje u usporedbi s onim što se radi na studiju glume izgledaju kao početni stupanj  treninga specijalnih postrojbi Izraela, postalo je jasno da dobar dio naše scene dobar dio vremena - čikari i pije kavu. Fabreovo viđenje umjetnosti malo je drugačije. Za njega i opskurna hrvatska radionica u Maksimiru je savršeno strukturirana vježba, bez minute praznog hoda. Samo rad i znoj. Onda je trening završio, i polovica glumaca je izbačena van uz napomenu da se više ne vraćaju jer nisu za to, nemaju energije i ne trude se. Nije baš ugodno gledati polublijede znojne izvođače koji su upravo vlastitom gušteračom pobrisali pod kazališne dvorane, da bi zatim bili izbačeni van, no istina je da nema previše njih koji shvaćaju da žive u gradu u kojem konkurencija nije zastrašujuća, i u kojem ne trebaju raditi još dvije konobarske smjene da bi preživjeli...Ovdje kazališnog posla (!) ima, i nije ga nemoguće dobiti, ni ako ste ameba kojoj je pola fizioloških funkcija odumrlo.

Zatim je došlo vrijeme selekcije dramaturga, koji nisu zadnja dva sata po parketu trljali svoje pussies & dicks u čast Grotowskog, već samo beskorisno promatrali događaje u dvorani (jer je to takva profesija), te samim time zahtjevali druge kriterije selekcije. Dva (muška) reprezentativca su odmah letila van, bez obrazloženja, ali valjda su na neki način uspjeli iziritirati gospodina Fabrea. Tako da je igrom slučaja u prostoriji ostalo pet djevojaka koje  su dobile zadatak da ga uvjere zašto baš one trebaju ostati na radionici. Privatna trominutna audicija izgledala je tako da se redatalju nabroji što ste sve od njega gledali i čitali, koji je vaš interes za njegov rad, i s čime možete doprinijeti radionici. Što je posve legitimna metodologija selektiranja suradnika. Ono što baca na selekciju malo drugačije svjetlo jesu pitanja koja su slijedila - da li si spremna ići po kave i cigarete, te masirati njega i njegovog belgijskog izvođača, te dramaturga ako su umorni, te da li imate dečka...

Ono što bi bio jednostavniji završetak ovog teksta jest izložiti što je koja dramaturginja na potonja pitanja odgovorila, i zatim koja od njih je s obzirom na odgovoreno primljena na radionicu. No to zapravo nije bitno i nikud ne vodi! Ono što jest bitno da takva pitanja uvijek pretpostavljaju neki odnos dominantnog i submisivnog aktera. Neki oblik ponižavanja. Druga opcija jest da gospodin Fabre ima istančan ukus za dry humor, no ako nijedna od pet dramaturginja koje su izašle iz dvorane nisu na licu imale osmijeh, već zbunjeni izraz, valjda je logično zaključiti da šala nije uspjela i da je pitanje o tome želite li nekoga masirati (a da pritom niste maserka, dugogodišnja suradnica, ljubavnica, ili prijateljica, uz čašu vina) ili da li imate dečka – u najmanju ruku... neukusno?

I to dovodi do šireg pitanja etike u kazalištu. Vi niste došli na intervju za posao pravnice, profesorice ili liječnice. Vi ste u sferi umjetničkog djelovanja, i u toj sferi neka pitanja se ne smatraju toliko ozbiljnima kao drugdje. Ovdje sve jest, i zauvijek će biti – malo ležernije. Također, prilično je sigurno, da vam se tako neće postavljati mladi umjetnici koji traže svoje mjesto na kazališnoj mapi, već npr. oni situirani s višegodišnjim iskustvom i kompleksom boga.

Da li je to nešto što je krajnje neprikladno, ili jednostvano dio teatarskog šarma?  Ili doista treba osuđivati nekoga tko na takve načine demonstrira svoju moć u odnosu na ljude oko sebe? Da li, kokretnije, treba osuđivati Jana Fabra, koji već desetljećima poput fino uštimanog stroja vrijedno proizvodi umjetnost koja je obilježila suvremeni teatar? Ili puno veći problem leži u činjenici što umjetnici koji su mnogo manje produktivni od osobe kao što je Jan Fabre posjeduju čitav niz podanika koji im dopuštaju da se tako ponašaju, i da manifestiraju svoj egomanijački umjetnički šarm?

Tijekom radionice gospodin Fabre je pitao sudionike da li su ikad čitali Bataillea, dodavši kako je umjetnost eros, i kako je umjetnost koncentracija. Tome možda treba dodati, pogotovo u današnjem vremenu, da bez moralnog integriteta umjetnika, njegova umjetnost ne vrijedi baš ništa. Ali kao što sam naglasila na početku, ova kolumna definitivno nije o onome što se prije par dana dogodilo na kazališnoj radionici Jana Fabrea. Ona definitivno nije samo o tome / njemu.

2 Responses

  1. Lijepo je da u ovo vrijeme općeg čemera i dominacije prosjeka u hrvatskom kazalištu, kao i opsesivne potrebe za uprosječivanjem svega i svakoga u društvu, netko pristupa posvećeno procesu rada i da ne pristaje na kompromis i čemer koji mu pokušavaju nametnuti, kako institucije, tako i studenti. Mislim da u Hrvatskoj rijetki ljudi mogu uopće shvatiti Grotowskog, ali nije im za zamjeriti jer nisu shvatili ni Gavellu o kojem svi tako olako laprdaju. Za kraj komentara ostavljam jedan link za početak upoznavanja s Grotowskim, koji bi eventualno mogao reći o čemu bi zapravo ovaj članak trebao biti, ako već nije nije o Fabreu:

    http://owendaly.com/jeff/grotows2.htm

    “Intimate or drastic elements in the work of others are untouchable and should not be commented upon even in their absence. Private conflicts, quarrels, sentiments, animosities are unavoidable in any human group. It is our duty towards creation to keep these in check in so far as they might deform and wreck the work process.” (Grotowski)

  2. Danas dok sam čitao Vitomirin Blog, prvi put sam doznao za ovaj pa mogu kazati jako dobar kazališni portal. Bilo bi lijepo da se glas o ovom portalu malo više proširi među populacijom koju zanima ovakva tematika!
    Moji komplimenti autoru članka!
    Lijepi pozdrav!

Komentirajte

POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite
naš
Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE