Login za korisnike

Norma

Jedan od najomiljenijih opernih klasika trebao je biti poslastica sezone u zagrebačkom HNK, no izrodio se u neugodno iznenađenje. U pitanju, ispostavilo se, nije premijera, nego ‘preseljena’ predstava iz bremenske opere.

***

Njemački operni redatelj Philipp Himmelmann nakon suvremene režije Carmen u zagrebačkom HNK ponovo režira u istom kazalištu. Ovaj put uhvatio se najpoznatije opere talijanskog skladatelja Vincenza Bellinija, čuda od djeteta i glazbenog genija, jednog od najznačajnijih predstavnika bel canto opere.

Norma je reprezentativni primjer belkantističke opere gdje naslovna uloga zahtijeva iznimne pjevačke sposobnosti i jedna je od najtežih sopranističkih opernih uloga uopće. Zato ne čudi podatak da je prema mnogim kritičarima najznačajnija Norma dvadesetog stoljeća legendarna Maria Callas, a u zagrebačkoj verziji pjevat će ju Adela Golac Rilović i Natalia Ushakova.

Radnja se vrti oko tajne ljubavi druidske svećenice Norme i oca njene djece Pollionea, rimskog prokonzula koji ju napušta zbog mlade Adalgise. Osim što ju izjeda ljubomora, Norma se nalazi i u sukobu sa samom sobom jer voli neprijateljskog kolonizatora. Sprema se na ubojstvo njihove djece, ali na kraju ih ipak povjerava na odgoj Adalgisi. Kad se Pollione vraća po Adalgisu, Norma ga denuncira Druidima i proglašava se jednako krivom, te zajedno umiru.

Gotovo identična produkcija Norme istog autorskog tima izuzev dirigenta premijerno je izvedena u Bremenskom kazalištu u rujnu 2009. godine, pa je zapravo upitno može li se HNK-ova predstava uopće nazvati premijernom. U to se možete uvjeriti i samiuspoređujući priloženi video s bremenske...

...i fotografije sa zagrebačke izvedbe.


  • Jednodahni utisak

    Ponekad treba vremena da se usklade očekivane slike s realnima, ali moć ljudskog glasa može ubrzati proces prilagodbe. Godine Asterixa učine da se druide može zamišljati kao prastare, dugokose i dugobrade čarobnjake u lanenim haljama i epruvetama u rukama. Prisustvo imele i trava u mašti rodi obitelj vilenjaka Legolasovskih ušiju, plave kose i pretežno zelene boje odjeće. Stoga, tuđa vizija frizura satkanih od gnijezdastih crnih dreadlocksa što poput krošnja izrastaju iz ženskih glava, te sklonost metalnim modnim trendovima SF filmova u početku bude šok vlastitoj mašti.

    Pa ipak, upornost jednostavnog bijelog stepeništa što se ne miče sa scene tijekom oba čina, tek se vrti u krug da donese sa sobom protagoniste, da ih uzdigne, spusti ili kontrastom boja naznači, čini da se oko privikne na tuđu ideju i prihvati je, jer na koncu, čije su uspomene iz druidskog doba Galije vjerodostojnije, kad zapisa istinitih nema?
    Dvije žene i jedan muškarac, a dan prije pročitah riječi koje i sama znam, Žene su jače od muškaraca.
    Jedan Rimljanin i dvije svećenice. Dvije što nevino trebahu samo Bogu služiti i kao takve su zavjet pred oltarom dale.
    Pa ipak, taj Rimljanin, zatitrao je srce prvo jednoj. Njena previranja dok mu se nije prepustila mogli smo vidjeti u Adalgisinoj borbi same sa sobom kada je nakon desetak godina Polion, zasitivši se Norme, potražio svježu mladicu. Obje, baš poput svih žena u jednom trenutku su morale vlastitu kočnicu otpustiti. Kočnicu odgoja, morala, izbora, biločega, ali kočnicu. Da bi se mogle predati muškarcu. I obje su to učinile nakon što su shvatile da je ljubav prema čovjeku zapravo ljubav prema Bogu. I da nikoga nisu time iznevjerile.

    On. Rimljanin bez vjere. Samo želja za ženom? Ne znamo. Ali i ljubav, da, svakako. Jedna koja prolazi i jedna koja dolazi.
    Prvi puta imala sam osjećaj da nije žena krivac, kako se provlači kroz povijest odnosa. Prvi puta je jabuku držao Adam, a nevinost ženina samo se potvrđivala svakim ugrizom, jer svoju golotinju su voljele kao izraz ljubavi.
    U trenu kada su obje na sceni, dva krasna ženska glasa, jedna koja je prošla kroz zaljubljenost, kroz strast, kroz prevaru, druga koja je na vratima svega toga i sluti da se nikada ne dešava ništa novo, jer sve je samo ponavljanje dok se lekcija ne nauči, otkriješ da žena ženu ne može mrziti dok ima makar zrno mudrosti u sebi.
    Oprostiti jedna drugoj ženskost, naklonost prema muškoj snazi, želju za zajedništvom, da li je uopće potrebno opraštati?
    Zato Norma stalno i ponavlja: Abbracciami!

    Međutim, opera ne bi bila opera da u svoj crnini naoko mistične boje koja me, na koncu shvaćam, ispravno smetala od početka, ljudski ego ne pobijedi i kao žrtvu ne uzme i nevine živote. Pobjeda ljubavi? Ne. Pobjeda zavjeta. Na sreću, maestralno kratko prikazana scena sa ubijenom djecom i dadiljom samo je ispoštovala Bellinijev libretto ne dajući mu nikakvu snagu.

    Osim neprekinutog i zasluženog pljeska protagonistima, dodatni naklon markantnom dirigentu, gospodinu Odasvuda, čije usnice sam pratila gotovo paralelno sa događanjima na sceni. Uvijek me fasciniraju ljudi koji plivaju rukama, pjevaju cijelu operu od početka do kraja i ohrabrujuće se smješkaju svakom pjevaču i sviraču ponaosob.

    Za Normu, http://www.youtube.com/watch?v=KbmASHpAkpI

Odgovori