Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Ionesco, Eugène

Ionesco, Eugène

Svoju slavu stekao je boreći se jezikom protiv jezika i uviđajući ono smiješno u ljudskoj nesreći.
Share on facebook
Share on twitter

Eugène Ionesco, veliko ime francuske dramske književnosti, uz Samuela Becketta i Arthura Adamova najznačajniji predstavnik teatra apsurda, rođen je 26. studenog 1909. godine kao Eugen Ionescu u rumunjskoj Slatini 150 kilometara od Bukurešta.

Međutim, počevši od ranih pedesetih, naime, Ionesco se radi vlastite umjetničke taštine izdavao kao tri godine mlađi, potaknut pisanjem cijenjenog francuskog kritičara Jacquesa Lemarchanda o blistavoj budućnosti nove generacije mladih europskih pisaca.

Zbog neprestanih što političkih što obiteljskih nemira, Ionescovo djetinjstvo i mladost obilježile su mnogobrojne selidbe na relaciji Rumunjska – Francuska. Brzo nakon rođenja obitelj Ionesco odlazi u Pariz gdje dramatičarov otac, Eugen Ionesco stariji, nastavlja studirati za pravnika. Godine 1916. otac i majka Thérèse Ipcar, Francuskinja grčko-rumunjskog podrijetla, razvode se pa mali Eugène i njegova mlađa sestra Marilina ostaju na skrb majci dok otac seli u Rumunjsku koja se upravo uključuje u Prvi svjetski rat. Nekoliko godina obitelj nije znala ništa o njemu i čak su pretpostavljali da je mrtav. U toj dobi Ionesco pokazuje izrazit interes za lutkarsko kazalište i ostvaruje svoje prve literarne pokušaje koji nažalost nisu sačuvani.

ionesco

Kad se Ionesco mlađi 1922. vratio u Rumunjsku na školovanje morao je nanovo učiti jezik pa je tako kasnije kad je mogao birati, uvijek radije pisao na francuskom. Zbog toga su  njegove najslavnije drame dio francuske književnosti. Po povratku u Bukurešt Ionesco i njegova sestra najprije su živjeli s ocem i njegovom novom suprugom, ali kako se s njima nisu slagali odlaze majci koja se također vratila u Rumunjsku. Krajem tridesetih Ionesco definitivno prekida svaki odnos s ocem. Ionesco stariji, prilagodljiv svim političkim sistemima, dugo je nazivao sina boljševikom, a kasnije mu je predbacivao da je "na strani Židova." Zadnja rečenica ikada koju je sin navodno uputio ocu bila je: "Bolje biti na strani Židova nego biti glupi idiot!"

Ionesco je diplomirao francuski jezik na Sveučilištu u Bukureštu i predavao u gimnaziji. U to vrijeme objavljuje poeziju i piše za rumunjske književne časopise. Veću pažnju javnosti prvi put zadobiva provokativnom i suberzivnom zbirkom eseja Ne! (rum. Nu!, 1934.) u kojoj na živ i sarkastičan način kritizira autore koji dominiraju rumunjskom književnom scenom: Tudora Arghezia, Iona Barbua, Camila Petrescua itd. 1936. godine ženi se s Rodicom Burileanu, a dvije godine poslije, u osvit Drugog svjetskog rata, zajedno sele u Pariz gdje Ionesco započinje rad na nikad dovršenom doktoratu na temu grijeha i smrti u francuskoj poeziji nakon Charlesa Baudelairea.


intervju s Ionescom

Već iduće godine bračni par Ionesco vraća se u Rumunjsku gdje zatiču neizdrživu, ratom izazvanu situaciju. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, 1942. godine prijateljskim vezama uspijevaju ishoditi dokumente za bijeg iz zemlje. Nastanjuju se u Marseillu i prvo vrijeme žive u popriličnoj neimaštini. Godine 1944. Ionesco dobiva kćerku Marie-France za koju će napisati mnoge nekonvencionalne priče za djecu.

Dramske tekstove Ionesco je počeo pisati relativno kasno, baš kao i Beckett i Adamov. Ćelavu pjevačicu (La cantatrice chauve) dovršio je 1950. godine i proglasio je antidramom, a vlastito objašnjenje tog pojma pokušao je dati u svojim Bilješkama i protubilješkama (Notes et Contre-notes, 1962.). Originalnost antiteatra ne leži na tematskoj razini, nego u upotrebi novih dramaturških načela. Iako su teme koje uglavnom pripisuju ovoj kazališnoj struji – usamljenost, otuđenost, smrt, uzaludno čekanje, nemogućnost komunikacije – dominantne i u egzistencijalističkom teatru Alberta Camusa i Jean-Paula Sartea, pisci antikomada do sličnih zaključaka o apsurdnosti življenja dolaze inovativnim sredstvima.

Uspoređujući egzistencijalistički teatar s antiteatrom, Serge Dubrovsky piše: "U istraživanju apsurda koje čine Mučnina ili Mit o Sizifu, u predstavljanju nelogičnog, Sartre i Camus služe se zadivljujuće logičnim jezikom, koriste unutrašnju zakonitost rečenica da bi izrazili suštinsku neizvjesnot svijeta, književnošću poriču književnost."

Kako bi izrazio apsurd, Ionesco traži nekonvencionalna sredstva: vrši dekonstrukciju dramskog lika, zapleta i radnje, a uobičajeno jezično ophođenje kritizira i ironizira. Inspiraciju za Ćelavu pjevačicu pružila mu je vježbenica iz koje je učio engleski jezik u kojoj su kao primjeri davane neke sasvim banalne istine poput toga da je strop gore, pod dolje, a tjedan ima sedam dana.

Oduševljen zbunjujućom očiglednošću takvih rečenica i njihovom (ne)primjenjivošću u svakodnevnoj komunikaciji, odlučio je napisati komad u kojem glavni likovi, bračni parovi Smith i Martin, komuniciraju isključivo putem nepovezanih klišeja, općih istina i sličnih jezičnih automatizama.

Prvi Ionescov antikomad isprva je naišao na nerazumijevanje kritike i publike da bi postupno počeo stjecati status dramskog klasika. Od 1957. godine Ćelava pjevačica nije skinuta s repertoara pariškog Théâtrea de la Huchette, a i danas se tamo izvodi prema istom režijskom konceptu  Nicolasa Bataillea, kojem se pri postavljanju u režiju 'petljao' i sam dramatičar. Četrdesetogodišnjim igranjem 'Ćelava pjevačica' pridružila se najdugovječnijim predstavama na svijetu.

http://www.youtube.com/watch?v=qpGrT780BP8
Pariška 'Ćelava pjevačica'

U razdoblju od 1950. do 1952. Ionesco je napisao još dvije iznimno cijenjene drame: Lekcija (La Leçon) i Stolice (Les Chaises). 'Lekcija' (1951.) se zbiva između vesele i poletne, ali ograničene učenice i sramežljivog i pomalo nervoznog profesora. On je podučava zemljopis, zbrajanje, množenje i, nimalo slučajno – lingvistiku. Njihove inteligencije funkcioniraju u različitim sustavima ideja i ona ga ne može razumjeti. Postupno profesor gubi strpljenje i počinje iskorištavati svoj autoritet i nadmoć. Premda dijalog čitavo vrijeme funkcionira po principu pitanja i odgovora, profesorov odnos postaje sve nasilniji, senzualniji i brutalniji dok konačno ne zakolje učenicu nožem, a njeno tijelo odnese u podrum i smjesti ga kraj 39 drugih priklanih učenica.

Ionesco ovdje propituje jezik kao sredstvo moći, oruđe dominacije i diktature koje može odvesti u propast. Zanimljivo je da autor 'Lekciju' naziva komičnom dramom. Ona zbog parodiranja znanstvenog diskursa i karikiranja odnosa profesor – učenik zaista jest duhovita, ali je istovremeno i krajnje pesimistična vizija čovjekove sudbine. Komika na razini dijaloga i rečenice, tragika na razini cjeline – to je načelo na kojem počiva apsurd i Ionescova dramatika."Biti svjestan užasa i smijati mu se znači postati gospodar užasa", zapisao je Ionesco 1959. godine.

Godinu nakon 'Lekcije' Ionesco piše 'Stolice'. Kao glavne likove zatičemo staricu i starca koji očekuju goste kako bi starac nakon mnogo godina napokon prenio čovječanstvu svoju "poruku". Događa se to da gosti ne dolaze, ali starci svejedno s njima razgovaraju i uporno donose još i još stolica. Prostor uskoro postaje pretrpan i klaustrofobičan agresivnim gomilanjem stolica te nestvarni likovi sasvim istiskuju stvarne. Klasične dramske sastavnice poput psihološkog portretiranja ili osjećaja i svijesti likova tako se sasvim gube, a činjenica da je starac počinio samoubojstvo prije nego što je obznanio svoju poruku implicira Ionescov stav prema vječnoj kritičarskoj potrazi za ideološkim podtekstom teatra.

ionesco 4

Na početnu skepsu javnosti prema Ionescovim ranim antikomadima podrškom je odgovorilo nekoliko kritičara i pisaca, među njima Jean Anouilh i Raymond Queneau. Tih godina Ionesco povremeno nastupa i kao glumac, a objavljuje u Cahiers du Collège de Pataphysique zajedno s Borisom Vianom, Raymondom Queneauom, Jacquesom Prévertom, Marcelom Duchampom i Michelom Leirisom. U narednim desetljećima Ionesco zadobiva zasluženi ugled i sve češća priznanja (valja izdvojiti primanje u Francusku Akademiju 1970.), ali njegovo stvaralaštvo ne uspijeva nadići inovativnost najranijih komada. Od preostalog dramskog stvaralaštva koje uključuje  komade Žrtve dužnosti (Victimes du devoir, 1953.), Jacques ili podložnost (Jacques ou la Soumission, 1955.), Neplaćeni ubojica (Tueur sang gages, 1957.), Kralj umire (Le Roi se meurt, 1962.), Žeđ i glad (La Soif st la faim, 1964.), Macbett (1972.), Putovanja k mrtvima (Voyage chez les morts, 1980.) i mnoge druge, izdvojimo još  dramu Nosorog iz 1958. godine. U njoj glavni lik Béranger, svojevrsni autorov alter-ego koji se pojavljuje u još nekoliko drama, svjedoči kako se čitavo stanovništvo gradića u kojem živi pretvara u divlje, agresivne i bezosjećajne nosoroge. Na koncu ostaje sam u čvrstoj namjeri da ne želi postati jedan od njih. Zbog očite aluzije na nacizam jedan je američki novinar zaključio kako je Ionesco konačno razumljiv.

Od sedamdesetih je godina prošlog stoljeća Ionesco imao priliku uživati u ekspanziji vlastite slave i utjecaja kao jedan od najvećih živućih pisaca. Posljednje godine života posvetio je slikanju i borbi za ljudska prava, posebno protiv Ceauşescuovog režima u Rumunjskoj. Umro je u Parizu 28. ožujka 1994. godine.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI