Nosorog je dramski tekst Eugenea Ionesca iz 1959. godine, a u kojem se kroz tri čina stanovnici jednog malog provincijskog grada u Francuskoj pretvaraju u - nosoroge. U končanici je jedini lik koji ne podlegne toj masovnoj metamorfozi Bérenger, svojevrsni Svatković koji je na početku komada izložen kritikama zbog sklonosti piću, kašnjenja i opuštenog životnog stila, a kasnije zbog sve izraženije paranoje i opsesije nosorozima... Drama se često iščitava kao kritička reakcija na nagli uspon kako komunizma tako i fašizma i nacizma u godinama prije Drugog svjetskog rata...
U splitskom HNK Nosoroga postavlja Goran Golovko, a o konceptu produkcije njezin dramaturg Jasen Boko kaže ovo:
'Definirati Ionescovu dramu Nosorog (1959.) isključivo kao teatar apsurda značilo bi previdjeti značajan društveni angažman koji joj je imanentan. Priča o provincijskom gradu u kojem se ljudi, kao da su zahvaćeni nepoznatom epidemijom, počinju pretvarati u nosoroge zaista polazi od krajnje apsurdne ideje. Ona se, međutim, vrlo brzo pretvara u prepoznatljivu priču o konformizmu kao plodnom tlu za razvijanje totalitarizma. Pristajanje uz pomodni trend koji se formira oko radikalne ideje, da bi se povećanjem broja pripadnika pretvorio u većinsko mišljenje kojem se onda priklanjaju gotovo svi u strahu od izolacije i osude, spada u temeljne karakteristike suvremenog društva. U dvadesetom stoljeću takav je konformizam koji pripadanje većini prepoznaje kao sigurnost i mogućnost za napredovanje, nasuprot opasnostima koje nudi bivanje manjinom,kulminirao u sustav radikalne nacionalne desnice prepoznat kao fašizam. Svaka različitost, nacionalna, ideološka, vjerska, spolna… drastično se kažnjavala vodeći snažnoj unifikaciji nacije. Geslo: jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa omogućilo je najveće zločine u ljudskoj povijesti. Svijest o opasnosti takvih ideja i procesa nije, međutim, ni malo pomogla da oni postanu isključivo stvar prošlosti.'
