Sezona 2019./2020.: HNK Zagreb

Središnji nacionalni teatar dobit će novog ‘Orašara’ u sezoni sa samo dvije baletne premijere i mnoštvom stranih gostujućih redatelja u brojnim koprodukcijama.

  

Prenosimo najavu sezone kako je istu oglasilo HNK u Zagrebu.

***

DRAMA

Slavoj Žižek: Antigona

Redateljica: Angela Richter

Moja zamisao bila je jednostavna: obraditi Sofoklovu verziju kao zasebnu krhotinu razbijena vrča i nadopuniti je ostalim krhotinama, u nadi da je kroz taj proces moguće spoznati nekakvu istinu. (Slavoj Žižek)

Novom obradom klasičnoga kazališnog predloška Slavoj Žižek poseže za načelom trojstva; u smislu: triás — načelo trojedinstva teza-antiteza-sinteza. U svojoj verziji Antigone, koju skicira kao etičko-političku vježbu u stilu Brechtovih didaktičkih komada, Žižek nudi tri moguća kraja tragedije, ostavljajući gledateljima slobodu u donošenju odluke o sudbini suvremene Antigone. Sistematična analiza Europe kao današnjeg sustava otvara pogled na krizu eura, izbjegličku krizu, Brexit, politiku stezanja remena, na zaoštravanje graničnih režima, podizanje ograda i izolaciju, na razne infiltracije i fake news — pogled na svijet u kojemu postoji prijetnja od raspada Europe. Kazališna se večer s Antigonom tome zlokobnom scenariju želi suprotstaviti paneuropskim odgovorom. Slavoj Žižek bavi se pitanjem: Kakva bi (i koja?) Antigona mogla pravedno (objektivno) prosuditi uvjetovanosti našega vremena?

Za Antigonu se može činiti da oscilira između dvaju ekstrema; tradicionalnoga i fundamentalnoga, bezuvjetno inzistirajući na simboličkom zahtjevu, pozivajući se na običaje i stare zakone bogova.

U ovome post-političkome svijetu čije je definirajuće obilježje konsenzus, je li jedina mogućnost otpora ona tradicionalistička (s grčevitim držanjem za prošlost i odbijanjem prihvaćanja neizbježnosti novoga globalnog neoliberalnog poretka) ili ona fundamentalistička? Kako je pobuna više uopće moguća? Svojim redateljskim uprizorenjem Angela Richter želi potaknuti na razmišljanje o načinu na koji bi bilo moguće ponovno probuditi političko u obliku politike onih bez glasa, u Europi krize i prevrata. Ovom praizvedbom zagrebački se HNK afirmira kao jedno od središta europske kazališne inovativnosti.

Slavoj Žižek (1949.), slovenski filozof i pisac, rođen u Ljubljani, poznat po doprinosu na području političke teorije, teorije filma i teorijske psihoanalize. Međunarodno priznanje postigao je kao socijalni teoretičar poslije objavljivanja prve knjige The Sublime Object of Ideology, postavši jedan je od poznatih svjetskih intelektualaca i filozofa. Stariji je istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju u Ljubljani te profesor na prestižnoj European Graduate School, a često i gostujući profesor na prestižnim engleskim i američkim sveučilištima. Antigona je njegovo prvo dramsko djelo.

Angela Richter (1970.), rođena je u Ravensburgu, a studij kazališne režije završila je na Akademiji za glazbu i kazalište u Hamburgu, gdje je 2006. osnovala kazalište Fleet Street koje je i vodila do 2010. Bila je stalna redateljica u kölnskome Schauspiele. U svojim režijama koristi se raspravama o određenim temama, povezujući različite medije u sklopu kazališne predstave. Godine 2014. pokrenula je veliki projekt s njemačkom televizijom WDR, koji prati život i rad digitalnih disidenata. Uprizorenje Žižekove Antigone prva je njezina režija u zagrebačkome HNK.

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Redatelj: Igor Vuk Torbica
 

Falk Richter: I am Europe

Redatelj: Falk Richter

Kako bi danas izgledala obitelj? Koliko su u sadašnjosti važni koncepti identiteta, podrijetla, domovine... u suvremenoj Europi koja je postala multikulturalna zajednica u kojoj se brišu jezične i nacionalne granice, a prijeti nacionalizam i desno orijentirani populizam? Kakva su naša prijateljstva, što nas čini ljudima? Kojim zajednicama pripadamo i u kakvim bismo zajednicama željeli živjeti? Kako europska povijest utječe na život mladih? Što oni misle o obitelji i kakvom je oni danas vide? Kako se odnose prema demagogiji i mržnji? Kako zamišljaju svoju budućnost i život u njoj?

Ovo su pitanja koja postavlja autor teksta i redatelj predstave Falk Richter koji je u suradnji s koreografom Nirom de Volffom režirao predstavu I am Europe / Ja sam Europa, međunarodnu koprodukciju Nacionalnoga kazališta iz Strasbourga, Kazališta Thalia iz Hamburga i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Dijalog, upoznavanje, komunikacija, otvorenost, zajednički rad, povjerenje; sve su to područja kojima se bavi ovaj kazališni projekt. U predstavi sudjeluje članica Drame zagrebačkoga HNK Lana Barić.

Predstava I am Europe praizvedena je 24. siječnja 2019. godine u Strasbourgu, u tamošnjem Nacionalnom kazalištu i već je u veljači bila na repertoaru Kazališta Thalia u Hamburgu, a tijekom ožujka s uspjehom je izvedena u Bologni. Premijerno izvođenje ovoga međunarodnog projekta u Zagrebu, obogaćuje suradnju s Europom, a repertoaru nacionalne kuće dodaje projekt koji povezuje kazališnu umjetnost s gorućim svakodnevnim pitanjima.

Falk Richter (1969.), suvremeni redatelj i pisac te jedan od najznačajnijih njemačkih kazališnih umjetnika, rođen je Hamburgu. Režiju je studirao na Visokoj školi za kazalište i glazbu u Hamburgu., a profesionalnu karijeru započeo 1994., radeći u brojnim kazalištima diljem Njemačke. Gostovao je u Švedskoj, Belgiji, Nizozemskoj, postavljajući na scenu djela svjetskih klasika poput Shakespearea, Čehova, Schillera, Brechta i tekstove suvremenih pisaca poput Caryll Churchill, Harolda Pintera, Martina Crimpa, Sarah Kane, Jona Fossea, Marka Ravenhilla. Uspješno režira i opere te je iznimno cijenjen kazališni pisac, a njegova djela prevedena su na 25 jezika i izvode se diljem svijeta. Neprestano istražujući sadašnji društveni i politički trenutak Europe, stvara projekte kojima postavlja provokativna pitanja i otvara prostor za živu i neposrednu komunikaciju kazališta i svijeta oko njega.

 

Christopher IsherwoodIvor Martinić: Zbogom, Berlin

Redatelj: Dalibor Matanić

Zbogom, Berlin je posveta jednom gradu, simbolu jedne od verzija Europe. Dekadentan, slobodan, prkosan, razrušen pa podijeljen i ponovno ujedinjen, taj grad svjedoči o povijesti dvadesetoga stoljeća. Uzbudljiva politička sudbina poslužila je brojnim umjetnicima koji su u Berlinu i oko njega stvorili neka od prijelomnih umjetničkih djela. Jedno od njih je i zbirka priča Zbogom Berlinu Christophera Isherwooda, koja je poslužila kao inspiracija za kultni film Boba Fossea Cabaret. Negdje između te knjige, filma i svega onoga što danas predstavlja grad Berlin, nastaje ova predstava.

Kroz slobodnu narativnu formu preuzetu iz drugog kultnog filma, Nebo nad Berlinom Wima Wendersa, usuđujemo se zakoračiti i u kasnija povijesna razdoblja ovoga uzbudljivog grada. U današnjem političkom trenutku kada se u Europi ponovno događaju politički i društveni skandali, kada se opet oduzimaju slobode, razapinju žice na granicama, a populistički govori mržnje dobivaju sve više pristalica, kao da se ponovno moramo prisjetiti: Što je to humanost?

Ponovno uspostaviti pojmove poput dostojanstva i slobode ljudi, čini se važnijim nego ikada prije. I Zbogom, Berlin se odnosi na sve ono što se dogodilo, kao i na sve ono što bi se moglo dogoditi. Ovo su riječi kojima redatelj Dalibor Matanić započinje svoja razmišljanja o uprizorenju djela Zbogom, Berlin, koje će zasigurno zaintrigirati mnoge.

Christopher Isherwood (1904.–1986.) britanski pisac koji je postao poznat po djelima o usponu nacizma, a osobito se ističu crtice iz berlinskog života Gospodin Norris mijenja vlak i Zbogom Berlinu. Godine 1939. emigrirao je u SAD. U svojim najboljim djelima, uključujući i nekoliko autobiografskih Isherwood je značajan satiričar i analitičar modernoga društva. Po njegovu romanu
A single man Tom Ford je snimio istoimeni kultni film.

Ivor Martinić (1984.), suvremeni hrvatski pisac, rođen je u Splitu, a dramaturgiju je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2006. je dramaturg na kazališnim produkcijama u različitim zagrebačkim i hrvatskim kazalištima te autor brojnih dramatizacija proznih tekstova. Kao dramatičar je debitirao 2009. s tekstom Ovdje piše naslov drame, od kada su mnogi njegovi komadi izvođeni na hrvatskim i europskim scenama. Drama zagrebačkoga HNK izvela je 2009. tekst Drama o Mirjani i ovima oko nje.

Dalibor Matanić (1975.), scenarist i redatelj, koji je već svojim prvim filmom Blagajnica hoće ići na more skrenuo na sebe pozornost i kritike i publike. Njegov drugi film Fine mrtve djevojke 2002. godine je na Pulskome filmskom festivalu dobio sedam nagrada, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Na festivalu u Cannesu 2015., film Zvizdan je osvojio nagradu žirija u programu Izvjestan pogled. Režira i vrlo uspješne televizijske serije, a bavi se i kazališnom režijom te surađuje s brojnim kazalištima, postavljajući na scenu suvremene komade te prerade vlastitih i tuđih filmskih scenarija, među kojima se ističu predstave Fine mrtve djevojke i Sumrak bogova, prema istoimenu filmu Luchina Viscontija. Zbogom, Berlin je prva njegova suradnja sa zagrebačkim HNK. Koprodukcija s Théâtre National Strasbourg i Thalia Theater aus Hamburg.

 

Haruki MurakamiFrank Galati: Kafka na žalu

Redatelj: Ivica Buljan

Roman slavnoga japanskog pisca Harukija Murakamija, Kafka na žalu, prati putovanja dvaju glavnih likova: petnaestogodišnjega Kafke i starca Nakate, čije se sudbine čudesno isprepleću okružene magičnim Murakamijevim svijetom. Obojica svoje putovanje započinju u Tokiju, no mladić brzo napušta grad, dok starac ostaje tražiti pobjeglu mačku. Svaki od likova ima vlastite probleme: Kafka napušta rodni grad, nesretan u domu u kojemu živi s ocem, slavnim kiparom, uvjeren kako samo bijegom može izbjeći edipovsku sudbinu. Utočište nalazi u maloj knjižari koju vodi prelijepa, ali povučena Miss Saeki. Starac Nakata, koji poslije traume iz Drugoga svjetskog rata više nije u stanju pisati i čitati, zna razgovarati s mačkama, pa tražeći izgubljene kućne mačke, zarađuje za život. Njihovi se putevi križaju, a onda nastavljaju dalje susrećući osim ljudi, životinjska i mitska bića. U kolopletu snova i fantazmagorije put vodi kroz fantastičan svijet jednoga od najboljih pisaca današnjice, otkrivajući istine o životu i nama samima. Ponekad je sudbina nalik maloj pješčanoj oluji koja stalno mijenja smjer. I ti mijenjaš smjer, ali te pješčana oluja stalno slijedi. Okrećeš se, ali se ona prilagođava. I tako stalno, stalno igraš tu igru poput kakva plesa sa smrću u tren prije svitanja. Zašto? Zato što ta oluja koja divlja u daljini nije nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti.

Roman koji je proslavio Murakamija, na svjetsku je scenu postavio ne manje slavan japanski redatelj Yukio Ninagawa u dramatizaciji američkoga pisca Franka Galatija. Postavljanjem ovog naslova na repertoar HNK u Zagrebu, dramski ansambl i redatelj Ivica Buljan uhvatit će se u koštac s nesvakidašnjim djelom koje balansira između realnosti i snoviđenja, otvarajući neke nove svjetove, postavljajući neka nova i neočekivana pitanja koja se tiču sviju nas.

Haruki Murakami (1949.), japanski je pisac rođen u Kyotu, a dramsko pismo je studirao na Sveučilištu Weseda u Tokiju. Pisati je počeo u ranim tridesetim godinama te poslije nekoliko uspjelih romana objavljenih u Japanu, postaje svjetski poznat objavljivanjem djela Norveške šume. Od 1986. živi u SAD-u. Njegova najpoznatija djela su Moj slatki Sputnik, Južno od granice, zapadno od sunca, Tvrdo kuhana zemlja čudesa, Kafka na žalu, Ljetopis ptice navijalice, 1Q84.

Frank Galati (1943.), američki pisac, redatelj i glumac, rođen u Illinoisu, autor je mnogih filmskih adaptacija te dobitnik nagrade Tony za najbolju adaptaciju romana Plodovi gnjeva. Osim dramatizacije romana Kafka na žalu, Galati je dramatizirao i režirao dvije Murakamijeve novele iz zbirke Nakon potresa. Surađuje s mnogim američkim redateljima i često glumi u filmovima.

Ivica Buljan (1965.) na scenu je postavio brojne tekstove suvremenih pisaca, ali ne zanemarujući ni klasične tekstove. Na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu režirao je višestruko nagrađene ansambl predstave Tri zime Tene Štivičić, Vučjak Miroslava Krleže i Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka. Kao redatelj često surađuje s ljubljanskim SNG-om te brojnim kazalištima u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Norveškoj, uprizorojući neke od najintrigantnijih modernih autora poput Geneta, Koltèsa, Müllera ili Elfriede Jelinek. Za svoj je rad nagrađen brojnim priznanjima, a dobitnik je francuskog odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti.

Koprodukcija s Théâtre National de Strasbourg i Thalia Theater aus Hamburg

 

OPERA

 

Giacomo Puccini: Madama Butterfly

Koprodukcija s Fondazione Arena di Verona

Dirigent: Oleg Caetani / Josip Šego
Redatelj: Andrea Cigni

Veliki talijanski skladatelj Giacomo Puccini napisao je operu Madama Butterfly krajem 1903., zabilježivši na partituri  i vrijeme kada je odložio pero: bilo je to 27. prosinca 1903., malo prije ponoći. Iako je autor unaprijed vjerovao u uspjeh svojega novog djela, na praizvedbi u milanskoj Scali 17. veljače 1904., na kraju izvedbe uslijedili su brojni zvižduci i sveopće negodovanje. No, Puccinija to nije osobito uzbudilo jer je bio posve uvjeren u kvalitetu svojega djela. Izvedba u Bresci u svibnju 1904. godine dala mu je za pravo i tada započinje trijumfalan put ove opere po talijanskim i svjetskim pozornicama.

Madama Butterfly jedna je od najdirljivih Puccinijevih opera koja pripovijeda o nesretnoj sudbini Cio-Cio San, mlade Japanke zvane Butterfly  / Leptirica, i poručnika američke mornarice B. F. Pinkertona. Potaknuta beskrajnom ljubavlju prema Pinkertonu Cio-Cio San prelazi na kršćanstvo, no niti to, kao ni sva ostala njezina nastojanja da zadrži svoju ljubav uz sebe, nije bilo dovoljno te ona na kraju, ostavljena, odustaje od života. Dramatična i potresna priča o srazu dvaju svjetova u kojima bezuvjetna ljubav nije bila dovoljna za sreću i miran život, uzburkala je publiku i kritiku već na samom početku, ne prestajući očaravati ljubitelje opere sve do danas. Poslije više od petnaest godina Opera zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta ponovno ima na repertoaru ovo besmrtno djelo, koje će na scenu biti postavljeno u koprodukciji s Fondazione Arena di Verona, uglednim organizatorom  jednoga od najpoznatijih svjetskih ljetnih opernih festivala.

Oleg Caetani rođen je u Laussanei, a studij dirigiranja završio je na Konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu. Kao mlad dirigent dobio je brojne nagrade na prestižnim međunarodnim natjecanjima, a zatim je bio stalni dirigent berlinske Državne opere Unter der Linden, šef dirigent Nacionalnog teatra u Weimaru, prvi kapelmajstor u Operi u Frankfurtu, šef dirigent Filharmonijskog orkestra Robert Schumann, redoviti gost milanske Scale, a od 2005. šef dirigent Simfonijskog orkestra u Melbourneu, s kojim puno gostuje diljem svijeta. Snimio je mnoge nosače zvuka i dobitnik je i brojnih nagrada i priznanja.

Josip Šego  je studij dirigiranja završio na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i dobitnik je Dekanove nagrade za ravnanje Menottijevom operom Medium.  Odmah poslije diplome u zagrebačkoj je Operi angažiran kao korepetitor, a 2005. dobiva status dirigenta, debitiravši s operom Vincenza Bellinija Capuleti i Montecchi. Ravna mnogim izvedbama opernoga i baletnog repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Andrea Cigni je diplomirao režiju na Fakultetu za umjetnost, glazbu i kazalište u Bologni, a iskustvo je stjecao i kao glumac te sudionik plesnih produkcija. Kao redatelj debitirao je 2006. u Cremoni s glazbeno-plesnom produkcijom pod naslovom Madrigali Buenos Airesa i od tada režira operna djela diljem rodne Italije, često  gostujući u brojnim europskim i svjetskim kazalištima.

 

Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor

Koprodukcija s Toneelgoep Amsterdam, Barbican Theatre i Théâtre du Châtelet

Dirigent: Marcello Mottadelli / Ivan Josip Skender
Redatelj: Pier Luigi Pizzi

Ova sveopće omiljena opera nastala je prema predlošku romana Waltera Scotta Lammermoorska nevjesta, koji je u libreto preradio Salvatore Cammarana. U središtu radnje svađa je  između dviju poznatih i utjecajnih škotskih obitelji, Ashton i Ravenswood, čije se međusobne razmirice odvijaju u vrijeme političkih previranja i borbe za vlast. Ljubav dvoje mladih iz suprotstavljenih obitelji pokreće cijeli niz nesretnih događanja, na kraju završivši smrću dvoje zaljubljenika. Intrige, lažna pisma, dvoboji i suparništvo, neke su od uzbudljivih sastavnica ove Donizettijeve opere koja se smatra remek-djelom. Romantičarsko okruženje preuzeto Scottova romana pojačava dramatičnost i tragiku ljubavne priče, u opernom djelu koje odiše virtuoznošću glazbene i vokalne strukture kojom se Donizetti uvrstio među najveće operne skladatelje prve polovice devetnaestoga stoljeća. Sama fabula, za razliku od nekih drugih Donizettijevih djela, razmjerno je jednostavna, a radnja se odvija u Škotskoj. Mlada Lucia Ashton prisiljena je udati se za čovjeka kojega ne voli, s zaljubljena je u Edgarda Ravenswooda, pripadnika suparničke obitelji. Te su se dvije obitelji zavadile davno kad je jadan od Ravenswooda u nastupu ljubomore ubio svoju ljubljenu iz obitelji Ashton. Lucia, čekajući tajni sastanak s Edgardom u šumi, povjeri svojoj staroj dadilji koja je prati, kako je usnula daleku rođaku ubijenu u šumi. Prije Edgardova odlaska u Francusku, ljubavnici se rastajući zaklinju na vječnu vjernost, a kad se nekoliko mjeseci kasnije bliži dan Lucijine udaje za čovjeka koji joj je mrzak, pokreće se niz događaja koji na kraju završavaju tragedijom.

Marcello Mottadelli je odmah poslije završenog studija orgulja i kompozicije na milanskome Konzervatoriju Giuseppe Verdi 1999. godine započeo profesionalnu karijeru kao šef dirigent Simfonijskog orkestra u Bernu i tamošnjem Stadtheatreu. Od 2001. godine redovito kao dirigent gostuje u američkim opernim kazalištima te diljem Europe. Od početka sezone 2018./19. ravnatelj je Opere HNK u Zagrebu.

Ivan Josip Skender je poslije diplome iz kompozicije  i dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, završio postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču. Njegove skladbe su izvođene u mnogim europskim zemljama, a kao dirigent surađuje s brojnim hrvatskim i stranim orkestrima i zborovima. U zagrebačkoj Operi zaposlen je od 2006. godine, najprije kao zborovođa, a zatim kao stalni dirigent.

Pier Luigi Pizzi rođen je u Milanu, gdje je diplomirao arhitekturu i ubrzo počeo raditi u kazalištu s  Giorgijem Strehlerom, a često kao scenograf i kostimograf surađuje s Lucom Ronconijem. Prvu opernu režiju, Mozartova Don Giovannija, realizirao je 1977. u Torinu, od kada režira brojne operne naslove u najvećim europskim opernim kućama. Od 2005. je umjetnički ravnatelj Sferisterio Opera Festivala u Macerati.

 

Ivo van Hove: Smrt u Veneciji (opera)

Koprodukcija s Toneelgroep Amsterdam, Barbican Theatre iz Londona i Théâtre du Châtelet iz Pariza

Redatelj: Ivo van Hove
Glazba: Nico Muhly i različiti autori
Adaptacija: Ramsey Nasr

Glazbena drama Smrt u Veneciji nastala je kao rezultat suradnje redatelja Ive van Hovea i skladatelja Nica Muhlyja, dok je djelo Thomasa Manna adaptirao Ramsey Nasr. Slavna novela velikoga njemačkog pisca i nobelovca Thomasa Manna, objavljena 1912. godine, odmah je pobudila golemo zanimanje kulturne javnosti u cijeloj Europi. Djelo je nadahnuto autorovim osobnim iskustvom i bavi se umjetničkom blokadom, odnosno odsutnošću inspiracije i stvaralačke snage.

Nastojeći pobjeći od malograđanskog života u Münchenu, Mann odlazi u Veneciju. U tome predivnom gradu u laguni osjeti se oslobođenim i spremnim za nova djela, no iznenadna pojava prelijepa mladića koji postaje njegova opsesija, tjera ga na duboku introspekciju.

Mannovo remek-djelo Ivo van Hove iščitava kao tragediju čovjeka razapeta između društvenih očekivanja i želje za osobnom slobodom. U središtu njegove predstave je komorni orkestar kao aktivan dio kazališne scene uz glumački ansambl i opernog pjevača. Adaptaciju novele koja donosi usporednu priču pisaca Thomasa Manna i njegova lika Gustava von Aschnebacha, kao piščeva literarnog alter-ega, napravio je nizozemski autor Ramsey Nasr. Mannova se biografija sukobljava s Aschenbachovom, a ovaj svojevrsni portret razdvojene ličnosti odražava se i u glazbenoj dramaturgiji sastavljenoj od različitih djela Richarda Straussa, Antona Weberna, Claudija Monteverdija i drugih te originalne glazbe Nica Muhlyja koja ujedinjuje orkestralnu strukturu i glazbene snimke u težnji dočaravanja osobne dekadencije i propasti grada Venecije u razdoblju epidemije kolere.

Ivo van Hove belgijski redatelj i umjetnički voditelj nizozemske skupine Toneelgroep Amsterdam, poznat po eksperimentalnim offbroadwayskim kazališnim produkcijama. Kazališnu karijeru započeo je  režirajući vlastite komade, od kada režira u najvažnijim njemačkim, engleskim i američkim kazalištima. Koordinirao je produkcije nekih od najvažnijih kazališnih festivala poput Edinburgh International Festival, Biennale u Veneciji, Wiener Festwoche i Holland Festival. Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada i priznanja.

David Robertson, američki dirigent, koji je poslije završena studija roga i kompozicije, diplomirao dirigiranje na londonskoj Kraljevskoj muzičkoj akademiji. Bio je glazbeni ravnatelj orkestra Ensemble Intercomtemporain (EIC) u Parizu, Nacionalnoga orkestra u Lyonu, a od 2005. je imenovan glavnim gostom dirigentom londonskoga Simfonijskog orkestra BBC-a. Dugo godina je bio šef dirigent Simfonijskog orkestra u Sydneyu te često gostovao u newyorškoj Metropolitan operi. Od 2018. ravnatelj je glazbenog studija na prestižnoj newyorškoj Julliard School. Snima nosače zvuka za najvažnije svjetske diskografske  kuće.

Ramsey Nasr nizozemski pjesnik, pisac i glumac koji je nekoliko puta dobio titulu Pjesnika Nizozemske, a bio je i najbolji pjesnik belgijskoga grada Antwerpena. Glumio je u više od desetak igranih filmova. Od 2010. stalno surađuje sa skupinom Toneelgroep Amsterdam i Ivom van Hoveom.

 

Jacques Offenbach: Fantasio

Koprodukcija s Opéra Comique de Paris, Grand Théâtre de Geneve, Opéra de Rouen i Opéra de Montpellier

Dirigent: Laurent Campellone
Redatelj: Thomas Jolly

Glazbeno djelo poznatoga francuskog skladatelja Jacquesa Offenbacha Fantasio nastalo je 1872. godine u Parizu. Libreto je napisao Paul de Musset, brat dramatičara Alfreda de Musseta, autora istoimene drame, praizvedene u Parizu 1866. Izbor teksta Fantasio kao predloška za operni libreto bio je velik izazov, no opera u to doba nije polučila osobit uspjeh. U dvadesetom je stoljeću njezina vrijednost otkrivena te se ponovno izvodi na europskim opernim scenama.

Opera započinje proslavom najavljena vjenčanja princa od Mantove i princeze od Bavarske. Mlada princeza Elsbeth koja nije zaljubljena u svojega ženika, povjerava se ludi Fantasiju koji produbljuje njezine sumnje, a zatim kao neprijatelj završava u zatvoru. Princ od Mantove u želji da sazna prave Elsbethine osjećaje, preruši se, i kad poslije brojnih peripetija spozna njezine sumnje, svadba se odgađa. No, Elsbeth je svjesna kako se brak mora nužno sklopiti u ime mira koji želi za svoju zemlju, ali Fantasio ne odustaje od sumnji u uspješnost tog braka te ipak uspije uvjeriti princa od Mantove neka on odustane i vrati se u svoju domovinu, bez izazivanja neprijateljstva. Fantasio, kojega nazvaju kralj svih luda, bude pomilovan i nazire se sretan završetak.

Offenbach je najpoznatiji po svojim komičnim glazbenim djelima, a Fantasio se često naziva njegovom najmračnijom operom u kojoj se u vrtlogu burnih političkih previranja odigrava priča o djevojci prisiljenoj na brak kako bi osigurala mir svojoj zemlji, zanemarujući pri tome vlastite emocije.

Djelo je prepuno prekrasnih arija, dueta i terceta, dok je orkestracija bogata i inventivna. Ovom koprodukcijom Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu nastavlja suradnju s uglednim europskim opernim kućama, proširujući repertoar i obogaćujući opernu produkciju.

Laurent Campellone, francuski je dirigent koji je poslije studija violine, tube, udaraljki i filozofije, diplomirao dirigiranje na pariškome Konzervatoriju Frédéric Chopin. Od pobjede na 8. međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Campelloneu su se otvorila vrata brojnih europskih opernih i simfonijskih orkestara. Od 2004. je glazbeni ravnatelj Opere u Saint-Ètienneu i tamošnjega simfonijskog orkestra, a redovito ravna glazbenim izvedbama diljem svijeta.

Thomas Jolly (1982.), francuski glumac i redatelj, poslije studija kazališne umjetnosti na Sveučilištu u Caenu u istome je gradu osnovao kazališnu studentsku grupu koja je nastupala širom regije. Poslije završene Visoke umjetničke škole u Rennesu, surađuje s najpoznatijim suvremenim francuskim redateljima i sâm režira tekstove klasičnih i suvremenih dramatičara. Stalni je vanjski suradnik Nacionalnoga kazališta u Strasbourgu.

 

BALET

 

Petar Iljič Čajkovski - Vladimir Malakhov: Orašar

Koreograf i redatelj: Vladimir Malakhov
Dirigent: Dian Tchobanov

Baletnu bajku Orašar obožavaju djeca različite dobi i ona je neizostavan dio svake adventske čarolije u svim dijelovima zemaljske kugle. Jedno od najljepših djela klasične baletne umjetnosti vodi svoje obožavatelje kroz božićni svijet raskoši, šarenila, veselja, mašte, prinčeva i vila te nezaobilaznih slatkiša, prateći pustolovine djevojčice Klare koja od svojeg ujaka na Badnjak dobiva neobičan dar, drobilicu za orahe u obliku drvenoga lutka. Klara obožava i svojeg ujaka poznatog po izvođenju najrazličitijih čarolija kao i njegov nesvakidašnji dar. Kad u ponoć Orašar oživi uz malu čarobnjakovu pomoć, on povede Klaru u čudesan svijet prepun najrazličitijih zanimljivih likova, koji se s neobičnom pažnjom posvećuju presretnoj djevojčici.

Danas, uskoro 130 godina od praizvedbe Orašara Petra Iljiča Čajkovskoga u koreografiji jednoga od najslavnijih koreografa svih vremena Mariusa Petipaa, teško je povjerovati kako je to, diljem svijeta skoro pa najomiljenije baletno djelo, pri prvom gledanju bilo proglašeno promašajem. Suvremenici nisu prepoznali glazbenu genijalnost djela, obilježena karakterističnim elementima glazbene romantike i groteske te satiričnim opisom karaktera. Okrutne su kritike teško povrijedile senzibilna umjetnika, koji je rado u svojim zrelim djelima bježao u bajkovite sadržaje za koje je skladao svoju najsvjetliju i najveseliju glazbu.

Poslije Oktobarske revolucije Orašar se s velikim sjajem vratio na ruske pozornice, odakle se munjevitom brzinom raširio diljem svijeta u različitim koreografskim čitanjima, ali uvijek zadržavajući velebnu glazbu Čajkovskoga i elemente Petipaove jednako velebne koreografije. Zagrebačka je publika vidjela Orašara već ranih 20-ih godina prošloga stoljeća, a od 1970. on je postao stalnim repertoarom nacionalne baletne pozornice.

U novoj sezoni Orašara će koreografski i režijski postaviti baletni umjetnik svjetske reputacije Vladimir Malakhov, koji je s našim baletnim ansamblom već uprizorio popularno Labuđe jezero. Malakhov svoju fascinaciju klasikom, kako sam kaže, voli podijeliti s mnogima diljem svijeta, smatrajući kako ljudi vole gledati dobro ispričane priče koje prelazeći rampu izazivaju emocije… i upravo stoga dolaze i po nekoliko desetaka puta vidjeti, recimo, Orašara.

Vladimir Malakhov (1968.), ukrajinski baletni umjetnik završio je moskovsko Državno akademsko koreografsko učilište u eksperimentalnoj klasi izrazitih talenata, a usporedno i studij baletne pedagogije na Državnome institutu kazališnih umjetnosti. Poslije velikog broja pobjeda na važnim svjetskim baletnim natjecanjima, otisnuo se u svijet i kao prvak bio angažiran u nekoliko najvećih svjetskih baletnih kazališta, često gostujući u kazalištima diljem svijeta. Mnogi ga smatraju jednim od najboljih plesača stoljeća zbog njegova izrazito lirična plesnog stila i savršene plesne tehnike. Dobitnik je prestižnih međunarodnih strukovnih nagrada, a od kraja prošloga stoljeća sve više se bavi baletnom pedagogijom i koreografijom.

 

Jane AustenLeo Mujić: Ponos i predrasude

Koreograf i redatelj: Leo Mujić

Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i u novoj će sezoni prikazati baletno djelo nastalo prema literarnom predlošku, ovaj put baletnu inačicu kultnoga klasika Jane Austen Ponos i predrasude u koreografiji i režiji Lea Mujića na odabranu glazbu engleskih skladatelja različitih generacija. Priča o senzibilnoj, inteligentnoj i slobodoumnoj djevojci Elizabeth Bennet koja se, kao i njezine četiri sestre, mora udati za bogata muža, vodi kroz raskošne salone devetnaestostoljetne Engleske. Prema mišljenju mnogih teoretičara književnosti, radi se o neodoljivu i besprijekorno napisanu štivu, koje se čini idealnim predloškom za baletno djelo u koreografskom rukopisu Lea Mujića, a čije smo odlične prilagodbe klasika već imali prigodu gledati na našoj pozornici.

Iako je danas Jane Austen jedna od najčitanijih spisateljica svih vremena, prema čijim su književnim djelima napravljene brojne filmske adaptacije, tijekom života ona nije uživala slavu. Školovana, što ju je činilo drugačijom od brojnih žena njezina vremena, rano je počela pisati i objavljivati, prvo pod pseudonimom, a njezina djela bila su vrlo čitana i hvaljena od mnogih književnika poput, primjerice, Waltera Scotta. Njezino najpoznatije djelo do danas je prodano u nekoliko desetaka milijuna primjeraka diljem svijeta, a razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da je Austen odlično osmislila svoje likove kao ljude od krvi i mesa, uvijek u konačnici vođene emocijama i zato su njezini likovi i zapleti inspiracija mnogim čitateljima i autorima različitih umjetničkih žanrova.

Iako se možda na prvi pogled čini kao običan ljubavni roman, Ponos i predrasude su puno više od toga što dokazuje činjenica da su nepresušno nadahnuće naraštajima čitatelja.

Svatko tko je posegnuo za ovom virtuozno napisanom knjigom, uživao je u vječnoj ljubavnoj priči simpatične i tople Elizabeth Bennet i kruto gordoga Darcyja, priči o pravoj ljubavi, obiteljima, varalicama i herojima te, naravno, ponosu i predrasudama.

Leo Mujić (1975.) je poslije završene baletne škole u Beogradu i slavne Béjartove škole u Lausannei, ostvario značajnu plesačku karijeru u mnogim europskim i svjetskim baletnim kazalištima. Sve više koreografirajući baletna djela, profilirao se kao autor zanimljiva suvremenog stila, koji ga je učinio zanimljivim za mnoga najpoznatija europska i svjetska baletna kazališta. U zagrebačkom Baletu od 2008. često gostuje; Idi vidi na glazbu J. S. Bacha, Tišina mog šuma inspirirana stihovima Dobriše Cesarića, Ana Karenjina prema slavnu Tolstojevu romanu i Gospoda Glembajevi, prvo baletno uprizorenje najslavnijega hrvatskog dramskog teksta Miroslava Krleže.

 

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.