Tena Štivičić koja je prošlog tjedna osvojila Susan Smith Blackburn Prize, danas je neosporno najuspješnija hrvatska dramatičarka.
Rođena je u Zagrebu, diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a 2004. magistirala je na londonskom Goldsmiths Collegeu, na Odsjeku za dramsko pismo. Nakon magisterija provela je šest mjeseci u Švicarskoj kao spisateljica u rezidenciji na stipendiji Kantona Bern.
Prvu dramu Nemreš pobjeć od nedjelje napisala je na trećoj godini dramaturgije. Drama je iste godine praizvedena u kazalištu ZKM i osvojila je Rektorovu i Nagradu Marin Držić. Uslijedio je niz novih izvedbi, izdanja i prijevoda te drame u kazalištu i na radiju, u Hrvatskoj i širom Europe. Nemreš pobjeć od nedjelje jedna je od njenih najizvođenijih drama.
Drama Dvije praizvedena je u beogradskom kazalištu Atelje 212 godine 2003. Bila je to prva nova hrvatska drama izvedena na srpskoj pozornici nakon raspada Jugoslavije. Na Marulićevim danima u Splitu predstava je osvojila Nagradu publike, a drama je izvedena u nekoliko novih produkcija u regiji, uključujući i HNK u Zagrebu. Drama je objavljena u zbirci drama Dvije i druge, u izdavačkoj kući Profil.
Prva godina boravka u Londonu insprirala je dramu Fragile! Praizvedba drame u Mladinskom Gledališču u Ljubljani proglašena je najboljom predstavom godine na Borštinkovom festivalu u Sloveniji. Fragile! je izvedena u nizu europskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju i Tursku, te BBC Radiju4; prevedena je na nekoliko jezika i osvojila je mnoge nagrade, među kojima Europsku autorsku nagradu i Nagradu za inovativni dramski tekst na Heidelberg Stückemarktu 2008.
U povodu obilježavanja pedesete obljetnice postojanja legendarnog teatra Royal Court 2006. Tena Štivičić je uvrštena, po izboru BBC-a i Royal Courta, među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji.
Drama Krijesnice, koja je nastala u Studiju National Theatrea u Londonu, praizvedena u ZKM-u, osvojila je niz nagrada u Hrvatskoj, otvorila je Festival nove europske drame u Wiesbadenu 2008., a tekst je objavljen u njemačkom časopisu Theater Heute. Uslijedile su izvedbe drame u Njemačkoj, Bugarskoj, Srbiji i na BBC radiju.
Tena Štivičić sudjelovala je u nekoliko međunarodnih kazališnih projekata. 2007. napisala je jednočinku za omnibus drama Goldoni Terminus (Eduardo Erba/Tena Štivičić/Rui Zink) koje su premijerno izvedene na Venecijanskom bijenalu.
2009. zastupala je Hrvatsku u međunarodnom kazališnom projektu Orient Express s dramom Sedam dana u Zagrebu.
2013., s troje europskih pisaca Malgorzatom Sikorskom Miszczuk, Steveom Watersom i Lutzom Hübnerom, napisala je dramu Europa u koprodukciji kazališta Birmingham REP, ZKM, Dresden Staatstheater i Teatr Polski.
Drama Invisible praizvedena je u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji .Invisible i Fragile! objavljene su u britanskoj izdavačkoj kući Nick Hern Books.
Dramu Invisible otkupila je produkcijska kuća Good Films i trenutno je u pripremi snimanje istoimenog filma.
Radila je kao dramaturginja na nizu predstava, među kojima su Closer Patricka Marbera u kazalištu Gavella, Romeo i Julija '68. i Cabaret Brecht u Kazalištu Ulysses i balet Mačak u čizmama u zagrebačkom HNK-u.
Kao dramaturginja i urednica dvaput je surađivala s ocem, piscem Ivom Štivičićem, na predstavama Pijana noć 1918., Štivičićevoj adaptaciji Krležine priče i Shakespeare u Kremlju, Štivičićevoj originalnoj drami. Obje su drame izvedene u Kazalištu Ulysses. Za dramu Pijana noć 1918. Tena Štivičić je osvojila Nagradu za dramaturgiju na Festivalu malih scena u Rijeci 2008.
2010. objavila je kratku priču u antologiji London 33, u izdanju Glasshouse Books.
Od 2003. Tena Štivičić piše kolumnu u časopisu Zaposlena. Ta je kolumna tijekom deset godina postala svojevrsni dnevnik koji bilježi i analizira bitne društvene događaje i fenomene proteklog desetljeća, ali i osobne. Kolumne su objavljene u dvije zbirke: Odbrojavanje (2007.) i Vrag ne spava (2010.), u izdavačkoj kući Profil.
Njezina najnovija drama, 3 Zime s velikim je uspjehom postavljena u londonskom National theatreu, a za nju je osvojila i nagradu s početka teksta.
Tena Štivičić: Živiš od pisanja, dakle zapravo od jezika. Kako si (pre/do)živjela promjenu istog?
Tena Štivičić: Na samom početku nije mi se to činilo tako teško jer od šeste godine učim engleski i nekako sam ga doživljavala prirodno. Što više boravim u engleskom jeziku više shvaćam koliko je kompleksan i koliko ga još imam naučiti, ali to je nekako i izazov i užitak.
Teatar.hr: Pišeš na engleskom, ali '3 Zime' su ipak priča o - Hrvatskoj. Kako ti ona trenutno izgleda iz londonske / njujorške perspektive?
Teana Štivičić: Pa znaš što, dosta je nezahvalna pozicija da izvana procjenjujem domovinu. To radi jedna junakinja u drami i svima ide na živce :)
Svakako je cijela ova drama pokušaj shvaćanja identiteta koji se formira u stalno promjenjivim okolnostima i vrijednostima. I u drami se u svakoj generaciji sukobljavaju dva pola, ili oni koji su otišli s onima koji su ostali, ili oni koji su se našli na suprotnim stranama u ratu ili pred rat. Tu nema kratkog odgovora. Ali ja sam jedna od ljudi koji tu vječnu neurozu lakše podnosi iz daljine.
Teatar.hr: Hrvatska povijest definitivno je rizik i egzotika za repertoar major londonskih kazališta. Kako je uopće dospjela u NT i to u posljednjoj godini zlatne ere Nicholasa Hytnera?
Tena Štivičić: Pa pokazuje se sad, i nakon iskustva u New Yorku i pozitivnih reakcija da to i nije tako neprohodna tema kako se može činiti, tj. da ju je publika primila spremnije nego što smo mislili. Naravno, sad je lako mudrovati. Činjenica jest da je National kazalište koje jako dobro poznaje svoju publiku i pažljivo sastavlja program i da ovaj komad jest predstavljao svojevrsni rizik. Ali svi su, usprkos eventualnim zadrškama, reagirali na likove, na obitelj, na dramatičnu mrežu tih naših stalno promjenjivih prilika, a povrh toga na humor.
Jedna od stvari koja je za mene bila bitna jest prekinuti stereotipe o sumornoj, turobnoj, vječno depresivnoj socijalističkoj stvarnosti.
Osim toga u Britaniji se poredak stubokom nije promijenio od pamtivijeka, pa mislim da je i iz tog kuta publici intrigantno gledati priču smještenu u ovim vječno turbulentnim prostorima.
Teatar.hr: Isti taj Hytner još je 2007. 'zaratio' s Michaelom Billingtonom zbog tretmana žena uz tvrdnju da su britanski kazališni kritičari „mahom mrtvi bijeli muškarci, k tome još i seksisti, koji predugo rade isti posao.” Ti si upravo osvojila nagradu koja želi vidljivijim učiniti baš rad dramatičarki. Kako vidiš poziciju žena u teatru danas?
Tena Štivičić: Sad je već i vrapcima na grani jasno da je ženskih glasova i u ovoj ‘industriji’ kao i u svakoj drugoj, osim u prostituciji, neusporedivo manje. Nadam se da mi nećeš zamjeriti ako ti to ilustriram s nekim podacima. Ovo je popis autora kojima je na Broadwayu u zadnjih dvadeset godina izveden i obnovljen jedan ili više tekstova:
Shakespeare (13)
Arthur Miller (12)
Tennessee Williams (11)
Eugene O'Neill (9)
Noel Coward, David Mamet, Neil Simon, Tom Stoppard (svaki po 8)
August Wilson (7)
Anton Čehov (6)
Brian Friel (5)
Pa slijede David Hare, Terrence McNally, George Bernard Shaw, Donald Margulies, Martin McDonagh.
Dakle, situacija je jasna. Moj je dojam da se sada stvari mijenjaju, da barem o tome postoji svijest, da se o tome govori, da su sad i ti starci, muškarci, bijelci svjesni ne samo da se to zna, nego da ono, nije ok, makar oni samo možda ne mislili tako.
Dosta se često potezao argument da žene naprosto ne pišu toliko koliko muškarci (ponekad i da naprosto ne pišu tako dobro), a onda i da ne pišu ‘velike’ drame za velike pozornice itd.
O svemu tome bi se dalo raspravljati, na sudu što se mene tiče, ali u krajnjoj instanci činjenica je da je teško cvasti u neprijateljskoj sredini i da talente treba njegovati. Nije je svima inat poticaj, pa u sredini koja te ne podržava i poručuje ti da te ne treba, nije lako probijati se. Ali u sredinama poput Londona barem postoji prilično živa rasprava na tu temu. Nema dana da u novinama poput Guardiana ne izađe članak na temu ravnopravnosti. Barem su mnoge informacije na raspolaganju za one koji žele proširiti rodne vidike.
Ono što je isto vrlo bitno jest da se ta pitanja apostrofiraju ne samo brojčano nego i u sadržaju i da žene u teatru koje su na nekim pozicijama moći iskazuju solidarnost prema drugim ženama. Zapravo je solidarnost danas ključni zadatak.
Teatar.hr: Predstavu ste radili u razdoblju tranzicije vlasti u NT-u, je li se to ikako odrazilo na proces?
Teana Štivičić: Ne, ni na koji način koji bih ja mogla primijetiti. Tranzicija je bila elegantna. Planirala se dosta dugo, sporazumno i harmonično i ne osjeća se nikakav ‘zla krv’ u teatru.
Teatar.hr: Hrvatska turistička zajednica nedavno je dobila brojne pohvale za ekpresnu reakciju ponudom trenerima finalista Super Bowla da posjete Hrvatsku. Je li tebe ijedna slična instanca kontaktirala ne bi li promociju Hrvatske povezala s uspjehom '3 Zime’?
Tena Štivičić: Nije.
Teatar.hr: Ne postoji stereotipni karijerni put dramatičarke. Kuda tvoj trenutno vodi?
Tena Štivičić: Već je uspjeh predstave, čak i prije ove nagrade otvorio niz novih vrata. Stvar je s kazalištem kao što je National da on zaista diže vidljivost. Nikome ne moraš zavrtati ruku da dođe na predstavu, kao što mnoge neke male, a kvalitetne predstave prođu nezapaženo jer je i kritiku, a i neke bitne ljude iz svijeta filma i televizije teško dovući u neku zabit.
Kazalište je moja prva ljubav, ali želim se baviti i filmom i televizijom. Ne znam točno što je sad prvo na redu, ovisi o nizu nekih pregovora, ali imam jednu filmsku priču koju bih htjela pisati što prije, a i neka televizija je u planu. Ma i jedna nova drama, ali još nisam ustanovila kojim redoslijedom.
