Zamislite da mrzite sobu u kojoj živite.
Zamislite da u gradu u kojem živite za vas više nema baš ničega. A još uvijek ste ovdje.
Zamislite da vjerujete kako će vas rad spasiti. Zamislite razočaranje. Zamislite umor.
Zamislite da gledate kako iz dana u dan odmičete od pravog, prekrasnog života.
Zamislite da nikada niste voljeli.
A ipak, ništa se ne mijenja. Irina ostaje. Njezine su riječi postale samo citati svega što je već odavno rekla. Što su njoj rekli drugi. Lijepo ili ružno, bez obzira. I uvijek ispočetka. Irina ostaje.
Za svoj drugi autorski projekt mlada je domać autorica Rona Žulj inspiraciju pronašla u Čehovljevoj drami Tri sestre. No, za razliku od izvornika "simfonijska, brbljava odsutnost komunikacije dovedena je ovdje do granice smisla prebacivanjem u monolog, istovremeno naglašavajući tragiku nemoći govora i užitak u tekstu besmislu usprkos. Govor odijeljen od tijela i razilaženje tijela i jezika označavaju kraj logike svakodnevnog života i mimetičkog pristupa istom, ali i početak igre izvan granica ustaljenog.
Irina u ovoj predstavi više nije lik. Ona ne govori, kroz nju odjekuje ono već izrečeno. Ona je točka prelamanja želja i mogućnosti, krhki sukus oprečnosti svoje okoline. Irina prestaje biti simbol umiruće aristokracije i postaje simbolom suvišnosti neproduktivnih pojedinaca u društvu proizvodnje vrijednosti. Žena koja uporno ne pripada, s kovčegom punim nepotrebnih znanja i onim dobro poznatim snom o odlasku. Odlasku koji bi trebao popraviti sve. Ali ipak, nikada neće otići."
Predstava će ujedno biti i prva dramska uloga plesačice Martine Nevistić, članice Zagrebačkog plesnog ansambla.
