Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Poruke Svjetskog dana lutkarstva

Poruke Svjetskog dana lutkarstva

21. ožujka svjetski je dan lutkarstva. Tim povodom prije svih izvedbi lutkarskih predstava čitat će se domaća i međunarodna poruka. Prvu je napisala Marija Leko, a drugu talijanski redatelj i muzikolog, Roberto De Simóne.
Share on facebook
Share on twitter

UNIMA, svjetska lutkarska organizacija, ima zadovoljstvo predočiti vam poruku povodom Svjetskog dana lutkarstva 2013. Ove smo godine pozvali slavnog talijanskog glazbenika, maestra Roberta de Simónea, koji je ujedno autor, ravnatelj i ugledni stručnjak na području tradicionalnih napuljskih lutaka guarattella i lika Pulcinelle. Taj je odabir uslijedio nakon što smo Dadi Pudumjee i ja posjetili Rim i Napulj zahvaljujući pozivu vodstva talijanskog centra UNIMA, a koji nas je također doveo do Acerre, rodnog mjesta lika Pulcinelle, gdje su nam dodijelili naslov Ambasciatore del Museo di Pulcinella (Veleposlanik Muzeja Pulcinelle). Zahvaljujemo direktoru i timu prestižnog Muzeja Pulcinelle na ukazanoj nam časti, a sve vas pozivamo da posjetite taj prekrasni muzej.

Svima nam je poznat golem utjecaj Pulcinellina lika u lutkarskom svijetu, njegov postupni razvoj unutar različitih oblika i pojavnosti u kulturama mnogih zemalja. Tekst maestra Simónea omogućit će vam da uđete u srce njegove vlastite napuljske kulture i ukazati na glazbenu i ritmičku dimenziju koju svaki dobar majstor-lutkar mora posjedovati.

Naša je umjetnost jedinstvena i u punom je zamahu. Stoga, 21. ožujka 2013. – proslavimo lutkarstvo! Budite pritom svjesni činjenice da su pojedini tradicionalni oblici lutkarstva na pragu odumiranja te da zahtijevaju pojačanu zaštitu. U tom nam smislu Napulj i njegova okolica služe kao dobar primjer koji valja slijediti: prijenos tradicije odvija se na poštovanja vrijedan i okrepljujući način između majstorā i učenikā već više od 500 godina.

Jacques Trudeau

Glavni tajnik svjetske UNIMA-e

***

Međunarodna poruka Roberta De Simónea

 

Moj prvi susret s Pulcinellom gubi se u maglovitim sjećanjima na rane dane moga djetinjstva kada je Pulcinella bio dio slikovitog svijeta svekolike napuljske djece. Mogli ste ga sresti na ulici u začudnim košarama trgovaca galanterijskim igračkama ili po štandovima sajmova Sv. Josipa, Bogojavljenja, ili festivala Piedigrotta, gdje su bile izložene malene tradicionalne igračke. Između svih njih isticao se Pulcinella koji bi, postavljen na minijaturnu drezinu i pogurnut štapom, mehanički pljesnuo sićušnim mjedenim cimbalima u rukama. Još je jedna igra bila izuzetno popularna: maleni crveni  čunj, izrađen od ljepenke, u koji ste mogli umetnuti trubu-igračku opremljenu pivettom, zviždaljkom, kako biste odsvirali melodiju tradicionalne tarantele. Maleni žičani potezač bio je također dijelom igre: kad bi ga dijete umetnulo u čunj i lagano gurkalo, sićušni Pulcinella, čija je bijela halja bila zalijepljena za kružni rub samog čunja, pokretao bi se gore–dolje. Očito je igra koja je sugestivno prikazivala vragolaste seksualne pokrete pridodala našem liku falusno značenje, potvrđeno i u drugim tradicionalnim izvedbama.

Naposljetku, Pulcinellu se moglo pronaći u svakojakim brbljarijama, dječjim pjesmicama i bajkama; ukratko, pripadao je snovitom tkanju tradicije, tako da ste malo-pomalo shvaćali njegovu izvornu svrhu, a potom i njegovo dublje, tajanstveno i zagonetno značenje.

Svemu tome pridonijelo je i putujuće kazalište ručnih lutaka guarattella: maštovite lutke Pulcinelle, Teresine (njegove dragane), Psa, Smrti, Krvnika i druge izvodile su predstave po trgovima Piazza del Gesù, San Domenico Maggiore i Porta Capuana, hipnotizirajući naša dječja lica dok smo, stojeći otvorenih usta, čekali na Credo naše oniričke Biblije.

PULCINELLIN GLAS

                                              Puè puè puè puè puè

                                              puere puè puè

                                              Proviri van, Teresa,

                                              pogledaj sa svoga balkona

                                              jer želim da čuješ predivnu pjesmu

Na kraju, volio bih podsjetiti da čak i na tradicionalnom repertoaru guarattella možete pronaći likove i scene povezane, čini se, sa židovskom tradicijom, sa španjolskom tradicijom te s tradicijom romanskog, pa čak i grčkog kazališta. Izraz guarattella pučki je prijevod riječi bagattella (sitnica neznatne vrijednosti), a dolazi od riječi bagatto, jednog od glavnih aduta tarot karata, kabalističkog podrijetla, prenositelja pripovijesti i likova na koje često nailazimo u repertoaru i skicama kazališta guarattella.

Volio bih završiti dirljivom izjavom zabilježenom dok sam snimao glas posljednjeg napuljskog guarattellara staroga kova, izvjesnog Nunzia Zampelle, prerano preminuloga, koji je u svojoj DNK imao sve kromosome prastare umjetnosti pulčinelskog tipa. Upitan koliko je lutkaru važno korištenje pivette, ovako mi je odgovorio:

ZAMPELLA: „Bitno je! Umijeće lutkara nije lako; obično rukovanje lutkama može biti jednostavno, ali je mimikrija muzikalna, pokret je glazba. Najteže je proizvesti dvostruki glas, odnosno izmjenjivati prirodni glas i onaj koji se dobije korištenjem pivette (vrste zviždaljke). Lutkar mora biti sposoban proizvesti sve glasove: Žene, Policajca, Redovnika, Pulcinelle, Psa, pa čak i glas Smrti. No kakvu god lakrdiju izveli u predstavi, ona mora postati ritam: riječi su glazba, pokret je ritam; samo u tome leži prava snaga guarattelle“ (21. lipnja 1975.).

Lutka Pulcinella, kreirana oko 1620., inspirirala je desetak drugih likova europskog pučkog teatra koji su, svi odreda, znali zabaviti svoju publiku i dati joj prostor slobode.

Svima vama, na svih pet kontinenata, želim fantastičan Svjetski dan lutkarstva!

***     

 

Hrvatska poruka Marije Leko: Čestitam svoj djeci i svim odraslima Svjetski dan lutkarstva !

Sretna sam što to mogu reći i u ime svojih prijatelja lutkara koji tu priliku nisu imali, jer su nas napustili prije negoli su je dobili.

Dozvolite  mi, stoga, da vam i u njihovo ime ispričam jednu priču.

Živio je Dječak koji nije želio ići u kazalište. U neku je ruku bio i ponosan zbog toga i hvalio se time među drugom djecom. No, nitko to i nije uzimao osobito ozbiljno: pa kazalište nije škola, nije nešto obavezno, nije niti ono kada moraš ići zubaru, ili u posjet bolesnom prijatelju, ili tati po novine.

Dječakovi prijatelji često su pričali kako su bili u kazalištu, ali njega to nije osobito zanimalo. Nitko se nijedanput nije sjetio upitati ga zašto je tome tako.

Doživljavalo se to kao pravo  na vlastito mišljenje.

Jednoga je dana u njegov život, sasvim nečujno, gotovo slučajno, ušetala jedna Djevojčica.

Nekako su im se od kuće do škole putovi susreli. I tako mu je Djevojčica ispričala kako je bila na jednoj lutkarskoj predstavi, kako ju je oduševilo to što je vidjela, kako je priča bila zanimljiva, lutke čudesne, a glumci-lutkari – divni.

I kako je sve bilo kao san, a njezin bi život bio siromašniji da to nije vidjela.

Dječak ju je pozorno slušao, kriomice pogledao i nije mogao vjerovati:

U njezinu glasu i očima prepoznao je Radost.

I bio je jako, jako posramljen. On nije mogao ništa, ali baš ništa reći. Ne o toj predstavi, nego o nijednoj predstavi, jer nikada nije bio u kazalištu.

I naravno, nije smio to reći Djevojčici koja mu se jako sviđala i koju je htio zadiviti svojim znanjem matematike, vještinom u šahu i nogometu. I ostao je bez riječi. Djevojčica ništa nije primijetila, ali, mislio je Dječak, ona će to od nekoga saznati, pa svi znaju da on ne ide u kazalište. I počeo je razmišljati kako da Djevojčici kaže da njega zanima kazalište, posebno kazalište lutaka, kako on duboko vjeruje da je to mjesto gdje se mogu pronaći snovi, ali on nekako više želi živjeti u realnom svijetu pa zato ima manje interesa za snove. A tek lutke! Pa lutke su oduvijek bile rezervirane za djevojčice. Koji se to dječak ikada igrao lutkama? Onda je otišao u kazalište i shvatio: Lutka je neodvojiv dio tog sna, jer ona nije obična lutka, nego lutka koja govori jezikom koji svi razumiju, ona je biće koje svo vrijeme koje mu posvetimo pretvara u san. A kako bismo mogli živjeli bez snova? Kako bismo mogli živjeti s nekim tko ne želi sanjati?

Želim da otkrijete Lutku koja svojom dobrotom i naivnošću svjedoči čudo života i čudo kazališta,uvjeravajući nas da još uvijek sve može biti bolje.

A Lutka, koliko je meni poznato, uvijek govori istinu.

Marija Leko

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI