Una Vizek rođena je 1976. godine u Zagrebu. Diplomirala je i magistrirala telekomunikacije na FER-u. Od 2000. godine zapošljava se u Ericssonu Nikola Tesla, gdje još uvijek radi na razvoju programske podrške za telekomunikacijsku opremu. Kazalištem se počinje baviti 2000. godine uz suvremeni ples koji je usavršavala u ZPA-u i Liberdanceu i na brojnim radionicama u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađivala je na desetak hrvatskih i međunarodnih plesnih projekata kao izvođačica, koautorica ili autorica: Duet za grijalicu i radijator (2003.), Overdo (2005.), Just Dance (2006.), Peterored (2006.), Love Piece (2007), Osjećaj za (2008), Solo za krevet i klavir (2010.), Dvije Priče (2011.), Snoviđenja (2015.) i hrvatska postava Mass (2018.). Od 2010. piše i dramske tekstove. Do sada je napisala pet cjelovečernjih drama: Pomračenje (2010.), Posljednji poziv za Reykjavik (2012), Posljednji Hrvati (2013), Nema života na Marsu (2015) i Ja od jutra nisam stao (2017). Drama Pomračenje objavljena je u časopisu Kazalište i na portalu drame.hr te je izvedena na Hrvatskom radiju u režiji Marija Kovača, a također je imala praizvedbu na Sveučilištu Ayadin u Istanbulu. Drama Posljednji poziv za Reykjavik (2012.) bila je u užem izboru za nagradu Marin Držić za 2012. godinu, a Nema života na Marsu osvojila je treću nagradu Marin Držić za 2015. godinu te je u režiji Marine Pejnović izvedena na Hrvatskom radiju i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. S dramom Ja od jutra nisam stao osvojila je nagradu Marin Držić za 2017. godinu. S kratkom pričom Međa 2016. godine osvojila je prvo mjesto na natječaju za kratku priču Festivala europske kratke priče. Djela su joj prevedena na nekoliko jezika.