Naslovnica > VIJESTI > CROSSOVER > Hrvatska kazališna kritika: Igor Ružić

Hrvatska kazališna kritika: Igor Ružić

'Kritika je osobni čin, zagovor jedne od mogućih interpretacija. Da gledamo jednako, kritike ne bi bilo. Da smo isti, ne bi bilo ni nas.'
Share on facebook
Share on twitter

Dugogodišnji kazališni kritičar Radija 101, odnedavno urednik  kulture 'gospodara svih valova', redovni suradnik Vijenca i Hrvatskog glumišta, svoj je doprinos ovom feljtonu dao u obliku eseja kojim odgovara na sva postavljena pitanja odjednom. Šire biografske podatke odlučio je sačuvati za sebe, pod izlikom da 'sve piše u tekstu'. Je li zaista tako, uvjerite se sami.   

1. Kako se postaje kazališni kritičar?
2.  Koje je vaše obrazovanje?
3. Zašto se bavite kazališnom kritikom?
4. Koliki prostor vam daju urednici i da li se isti smanjio u zadnje vrijeme?
5. Što su za vas najveći problemi kritike u Hrvatskoj?

Nemam pojma kako se postaje kazališni kritičar. U mojem slučaju bio je to čisti – slučaj. Uz malo interesa, malo znanja skupljenog po Filozofskom, komadićima presudnog gledateljskog iskustva stečenog zahvaljujući Davoru Kozini i njegovoj neumornoj prodaji ulaznica po školama, osobnoj volji da nešto od viđenog ponovno vidim - ne i isprobam, ali zavolim - i dopustim da me trajno obilježi. Naravno, presudni su bili slobodni prostor na Radiju 101, najprije i još uvijek primarno. I, na koncu, poprilično, pogotovo iz današnje perspektive, hrabrosti i drskosti. Nisam siguran da bih takav skok, često i u vlastita usta, ponovio. Što ne znači da se i to danas ne događa. Hrabrosti i drskosti je, naravno, sve manje.

Kazališna kritika ionako nije posao od kojeg se može živjeti, ne ovdje, ne tako kako mi to radimo. Pod mi mislim na sve nas skupa, nas iz medija, nas iz kazališta, ili možda ipak njih iz kazališta. Drukčije može biti, ali ne mislim da mora biti brutalno, nipošto s uvaženim kritičarskim palcem koji pokazuje gore ili dolje. Ne osjećam se kao rimski car, nikada, a i u 'T-Formanceu' sam imao problem s guranjem ljudi iz jurećeg vlaka, iako imaginarnih. Kazališna kritika zato nije rat glavama, niti ostalim dijelovima tijela, kako se često smatra čak i iz krugova nas i njih, i ne bi trebala biti, iako ponekad, čak i u domaćoj kazališnoj enklavi, zakopčanoj kakva jest, ona to ponekad jest. Kritika je rat onime što je u glavi. Ona je donekle i estetski, pomalo i etički sud, ali i organizacijski ili produkcijski prijedlog. Međutim, ne vjerujem da mnoge dovodi u, ili odvodi iz kazališta. Kritičarski tekstovi ne otimaju publiku. To čine izvedbe.

Kritika je osobni čin, zagovor jedne od mogućih interpretacija, slikovit koliko tekst može biti, medijski pogotovo, onaj kojem su i siromašne dvije kartice, autoru često tek prijedlog tema koje određena predstava otvara ili im se zaista i bavi, i previše. Pa je mediju previše, a kazalištu, pogotovo kazalištarcima, uvijek premalo, pogotovo ako se, u žaru borbe s riječima, ispusti koje ime. Takvima kritika duguje  ispriku. Svakako, svaki, pa i posljednji 'građanin' ima svoj dignitet, ali tekst ima duljinu, a i izvođač 'građanina' ima svoju plaću, u velikoj većini, iz javne blagajne. Ali ipak, svima nespomenutima, kao i svima nepravedno spomenutima - sori!

Dakle, riječ je o samo jednom, mogućem, pogledu. Njemu u prilog ide nešto malo staža, razumijevanja i profesionalizma, ponekad i pristojnosti. Odmaže mu nepristanak na sustav u kojem jedan tekst ruši cijelu produkciju. Jedan kvalitetan tekst trebao bi rušiti cijeli sustav, u nas nakrivo nasađen, ali sustav je izdržao tekstova koliko ih sam nije proizveo, niti neće, sa svim biografijama preminulih zaslužnika. Onih koji će, prije nego što umru, više uživati u fotošopiranoj slici uz tekst kojih ih prati u pohodu na kozmetičare, frizere, fitness ili Cro a porter, mlađu suprugu, ljepšeg muškarca, vlastitu i tuđu netom rođenu djecu, filmski set ili snimanje sapunica. Zvjezdanom statusu kritika ne treba, kao ni glumištu uvjerenom u vlastitu važnost. Zato ostaju slabo čitane i slabo slušane oaze: Radija 101, kulturnih dvotjednika, zadnje – iako prve ili treće - treće rupe na skali javnog radija, neovisnih kulturnih portala, novina kad im se dogodi loš i prazan dan, televizije samo kad skandal već pukne...

Koliko ljudi čita ekonomske analize? Koliko ih se razumije u grafikone i bilance? A koliko ih zna propisanu dubinu utora na zimskim gumama? A svi znaju što im se sviđa kad, ako ikad, zakorače u zamračeno gledalište. Reklo bi se: koliko pljeska – toliko kritike. Kad ne bi, ali ne uvijek, bilo obrnuto. Svojedobno se i hrvatsko glumište, institucionalno, preko svoje krovne udruge, upitalo kako kritike iste predstave mogu biti tako različite. Mi, po zaradi ali ne i po interesu tek donekle profesionalci, Nataša, Iva, Tomica, Hrvoje, Helena, donedavno i Želimir, Lidija, Katarina, Gordana, Igor, Matko i mnogi, doduše ne toliko mnogi koliko sporadični drugi, pitali smo se jesmo li čitali isti tekst. Ali nismo se pitali jesmo li gledali istu predstavu. Jer nismo! Svatko ju je gledao svojim očima, između suvremenosti i zanata, prakse i mišljenja, crnog smijeha i bijele depresije. Da gledamo jednako, kritike ne bi bilo. Da smo isti, ne bi bilo ni nas.

I odoše dvije kartice. Opet sam pretjerao.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI