Igor Tretinjak rođen je u Zagrebu (1977.) gdje je diplomirao kroatistiku i informatologiju te dodatni studij teatrologije na Filozofskom fakultetu.
Radio je kao profesor hrvatskog jezika u Zdravstvenom učilištu i kao učitelj hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Grigora Viteza, u kojoj je radio s redovnim učenicima i učenicima s posebnim potrebama. Godinu dana bio je i dramski pedagog u Učilištu ZKM-a te nekoliko godina vodio školske dramske grupe.
Također, dvije godine bio je voditelj Dječjeg foruma Kozjak, a od 2004. godine dramski je voditelj i animator u Maloj školi hrvatskoga jezika u Novom Vinodolskom. Nekoliko godina radio je i na Međunarodnom lutkarskom festivalu (PIF-u) kao suvoditelj i suautor konferansa.
Trenutno radi kao novinar na tportalu, ali za isti piše i kritike, kao i za Internet novine za kulturu i izvedbene umjetnosti kulisa.eu
1. Kako se postaje kazališni kritičar?
Igor Tretinjak: Na razne načine kojima je zajednička crta aktivna ljubav prema kazališnoj umjetnosti. Moj naglašeniji interes za kazalište krenuo je za studija, nakon čega sam se odmaknuo u profesorske vode, da bih se prije godinu i pol vratio kazalištu. Kritike sam počeo pisati vlastitom inicijativom, javivši se otvorenom zamolbom na kulisu, da bih ih nešto kasnije počeo pisati (van radnog vremena) i za tportal, gdje radim kao novinar.
2. Koje je vaše obrazovanje?
Igor Tretinjak: Profesor sam hrvatskog jezika i informatologije te diplomirani teatrolog. U pisanju kritika dosta mi pomaže formalno školovanje, kao i minuli rad dramskog pedagoga, ali i trenutni posao novinara koji mi omogućuje stilsku prilagodbu čitateljima kojima se u kritikama obraćam u kulisi, odnosno na tportalu.
3. Zašto se bavite kazališnom kritikom?
Igor Tretinjak: Iz ljubavi prema kazališnom činu. Smatram da su umjetnost i kritika nužno upućeni jedno na drugo te žive i razvijaju se prvenstveno u suodnosu. U slučaju kazališta, kritička riječ je ta koja predstavu, vezanu uz izvedbeni trenutak, oblikuje u odnosu na sadašnjost, ali i upisuje za budućnost. Iza kazališne predstave ostaje tek emocija i kritički zapis.
Samu kritiku smatram umjetničkim djelom čiji su temelji i motivi u drugom umjetničkom djelu (čime bi kritika bila 'najumjetničkija' umjetnost). Taj početni impuls u sudaru sa stvarnošću oblikuje odnos umjetnosti i okoline kroz novi umjetnički čin. Kritiku takvom vidim prvenstveno kao ideju.
4. Koliki prostor vam daju urednici i da li se isti smanjio u zadnje vrijeme?
Igor Tretinjak: Kako sam u kritici tek godinu i pol, ne mogu govoriti o nekim velikim pomacima u bilo kojem smjeru. Osobno, prostor za objavljivanje kritičkih tekstova mi se povećava, jer mi urednica na portalu na kojem radim daje otvorene ruke po pitanju njihovih objavljivanja. To ne ukazuje na pozitivne klime koje su zavladale u medijima, već upućuje na moje kritičarsko odrastanje.
U načelu, kritički prostor s jedne se strane (sramotno) sužava, mislim pritom na tiskane medije, ali se s druge strane kazališnoj kritici otvara veliki prostor na Internetu i radiju, koji će, čini mi se, u skoroj budućnosti biti prvenstvena mjesta kritičkog promišljanja. Njihova glavna prednost leži u prostornoj nesputanosti.
5. Što su za vas najveći problemi kritike u Hrvatskoj?
Igor Tretinjak: Najveće probleme vidim u nedostatku novca i u težnji medija ka isticanju ekstremnosti.
Što se tiče novca, bez njega nema prostora u medijima, što se posebice vidi na primjeru tiskanih medija i televizije. Također, sve je manje ljudi koji se bacaju u tu 'zaludnu avanturu', dok mudra (?) većina prepušta trbusima da je vode.
Drugi problem, 'hvatanje za klikove', vezan je uz kritiku na Internetu. Posljedica toga je stišavanje potrebe za kritikom kao stručnim sagledavanjem umjetničkog djela u cjelini. Isticanje naglašenosti koje će naslovom eventualno prizvati nepozvane čitatelje, odbija ciljane čitatelje, te ruši kvalitetu kritike koja postaje tek lokator naglašenosti.