Login za korisnike

Ujak Vanja (ri)

Riječki HKD Teatar slavi 15. godišnjicu postojanja premijerom Čehovljeva klasika, a u režiji jednog od svojih osnivača – Larya Zappie.

***

 

Nakon što je splitski HNK prije nešto više od godinu dana premijerno predstavio mediteranskog 'Ujaka Vanju' u režiji Mateje Koležnik, na drugom kraju Jadrana isti tekst za svoju je slavljeničku predstavu odabrao i HKD teatar.

A kad smo već kod HNK-a, recimo i to da su HKD kao alternativu onom riječkom osnovali Nenad Šegvić i Lary Zappia, no i da ovu, slavljeničku predstavu realiziraju baš uz njegovu pomoć.

Larry Zappia nije posezao za osuvremenjivanjem ili lokalizacijom teksta, već je isti samo značajno skratio, čuvajući njegovu izvornu strukturu. Svoj koncept naziva 'optimizmom uzaludnosti', a opisuje ga ovako: osmero sitih ljudi u dobrovoljnoj izolaciji, negdje usred beskrajnog ruskog prostranstva, usred nekoc lijepog krajolika koji sada nezaustavljivo nestaje pred samoživim razaranjem onih gladnih, obespravljenih i siromašnih. Do najbliže željeznicke stanice dalek je put. Ime prvog sljedećeg grada nitko i ne izgovara. U toj pustoši preostaje im samo sjećanje na bivši, optimizmom pamćenja uljepšani život. I kajanje zbog uzaludnosti ovog sadašnjeg.

Udaljenost od civilizacije nije im jedini problem – čini se da su odustali i od sebe samih. Stoga ih kroz četiri čina, od vrelog ljeta do prvih hladnih jesenjih dana, promatramo kako grčevito pokušavaju vratiti svoju izgubljenu ljudskost: nemoguć zadatak za one koji su iz svog vokabulara izbacili futur. Bolno im je jasno da su se rodbinske veze išcašile i obezvrijedile, da su erotski naboji izmedu spolova splasnuli, a moždane stanice odumrle natopljene alkoholom. U religiozne obmane vječnog života koji ce nadoknaditi tugu doline suza, čak ni najmlađa od njih, Sonja, odavno više ne vjeruje. Svejedno nitko od njih ne urla, a morao bi; nitko od njih ne diže ruku na sebe, a samo bi to imalo smisla; nitko od njih ne ljubi, a jedino bi se tako ušutkao besmisao koji ih je zadesio.


Odgovori