Druga premijera kazališta Gavella u sezoni kojom dominiraju strani redatelji, Shakespeareov je 'San Ivanjske noći', a u režiji zagrebačkoj publici poznate mlađe zvijezde makedonskog teatra Aleksandra Popovskog. Popovski je u Zagrebu, točnije u Gavelli nedalekom Kerempuhu, 2000. režirao kultni tekst suvremene makedonske drame 'Bure Baruta', a potom je baš u Frankopanskoj gostovala njegova inscenacija ništa manje hvaljenog 'Divljeg mesa'. Shakespeareov tekst bit će, međutim, prva prigoda domaćoj publici da vidi kako se Popovski nosi s klasičnim predlošcima. Od velike će mu pomoći pri tome svakako biti odluka da ulogu Puka povjeri živućem klasiku domaćeg teatra - Peri Kvrgiću.
'San ivanjske noći' nastao je, prema nekim izvorima, kao naručeni tekst za aristokratsko vjenčanje, što sam Shakespeare ismijava pričom o Piramu i Tizbi koja je kao drama-u-drami dio ove komedije. Kao što je bilo uobičajeno za njega, svoje izvore 'krao' je od velikana prošlosti - Pirama i Tizbu preuzeo je iz Ovidijevih 'Metamorfoza', a Vratilovu magareću glavu iz Apulejevog 'Zlatnog magarca'.
Sama priča ide ovako: sve se događa nedugo prije vjenčanja atenskog vojvode Tezeja i amazonske kraljice Hipolite, kad se po noći u šumi, bježeći od jednog drugog, neželjenog vjenčanja nađu zaljubljeni Lisandar i Hermija, te Demetrije, Hermijin prosac od kojeg ona pokušava pobjeći. Da bi se uspostavila ravnoteža, slijedi ih još i Helena, zaljubljena u Demetrija, koju Demetrije zbog Hermije uopće ne primjećuje. Dodatne komplikacije u ovom ionako višestrukom odnosu, uzrokovat će Puk i Oberon, vilenjaci koji se također motaju šumom i prisluškuju svađe mladih ljubavnika. Puk im po Oberonovom zadatku treba iscijediti u oči čarobni sok, čija moć djeluje tako da se osoba koja mu je bila izložena zaljubi u prvo stvorenje koje vidi. Ljubomorni Oberon je čarobni sok nabavio da bi se osvetio svojoj ženi, vilinskoj kraljici Titaniji, no odlučio je usput učiniti dobro djelo i pomoći zaljubljenoj Heleni. Puk, krivo shvativši Oberonove upute, napravi cijelu zbrku iscijedivši sok u oči Lisandru, koji se probudi i ugledavši prvo Helenu, zaljubi u nju.
Kao da u šumi već nema dosta što ljudskih, što vilinskih stvorenja, spomenutim likovima pridružuju se i zanatlije, koji u šumi održavaju probe za igrokaz o Piramu i Tizbi, a pripremaju ga u čast Tezejevog vjenčanja. Najglasniji među njima, Vratilo, postaje žrtva Oberonove opake osvete Titaniji, jer ju je odlučio ismijati tako što je Vratilovu glavu zamijenio magarećom, a pomoću čarobnog soka natjerao Titaniju da se zaljubi u Vratila –magarca. Naravno, kako to već u komediji biva, na kraju se sve sretno riješi, Oberon oslobodi Titaniju od čarolije, spoji Lisandra i Hermiju, te Demetrija i Helenu, zanatlije sretno odigraju svoju predstavu, a vilenjaci blagoslove kuću Tezeja i Hipolite prije vjenčanja.
Da Shakespeare kojim slučajem živi u našem vremenu, 'San ivanjske noći' lako bi mogao biti proglašen postmodernističkim komadom – teatar u teatru, ahistoričnost, miješanje žanrova, fantastični elementi – sve to našlo je svoje mjesto u ovoj komediji. Možda je zbog toga i toliko zanimljiva za izvođenje. Prema Imdb-u, postoji tridesetak filmskih, odnsono televizijskih verzija, u što nisu uračunata djela koja su malo slobodnije adaptacije ili naprosto posuđuju motive, već samo ona koja nose isti naslov.
Kazališnih verzija bilo je naravno, mnogo više, od Maxa Reinhardta, čija spektakularna produkcija na otvorenom u Hollywood Bowlu 1934. je dovela i do prve adaptacije 'Sna' za zvučni film, do Petera Brooka koji je vilenjačko društvo uveo u svijet cirkuskih vještina i lakih droga.
