Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Vlatka Vorkapić

Interview: Vlatka Vorkapić

Dok većina domaćih kazalištaraca mašta o angažmanu na televiziji, jedna je etablirana domaća TV redateljica sreću odlučila okušati u teatru. Popričali smo s njom o stropu HNK, nasilju, dramaturgiji i Cortu Malteseu...
Share on facebook
Share on twitter

Vlatka Vorkapić diplomirala je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i književnost i češki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvu je nagradu (i to međunarodnu) dobila još tijekom studija, da bi ih do danas nanizala nekoliko, ali - za dokumentarne filmove. Radi za nacionalnu televiziju (HTV) kao scenarist, redatelj i autor nekoliko TV serijala za djecu i odrasle.

Vlatku se 'po defaultu' obično predstavlja kao - filmsku redateljica. No, kako sama ironično kaže, zapravo je - televizijska redateljica jer (još) nikad nije snimila dugometražni igrani film.

'Ja se uredno prijavim svake godine s nekim scenarijem na Ministarstvo  kulture i uredno dobijem odbijenicu i tako ta obostrana urednost postoji već godinama'.

Ako već ne ide s filmom, išlo je s s - dramom. Za tekst Judith French Ministarstvo ju je proglasilo dobitnicom prve nagrade natječaja Marin Držić za 2006., no kaže da ni za to nije dobila onoliko poticaja koliko joj s obzirom na nagradu pripada... zato je, kaže,  beskrajno zahvalna TNT-u Centra za kulturu Trešnjevka koji je odlučio udomiti predstavu te producentici Lidiji Ivandi iz Ars Septime koja se predstave poduhvatila kao svog diplomskog rada na Odsjeku produkcije.

Vlatka je, što je valjda i logično, praizvedbu teksta odlučila režirati - sama.

Teatar.hr: Kako je nastao tekst Judith French?

Vlatka Vorkapić: Tekst je nastao iz neke moje želje da što više radim s glumcima. Kako sam ja prvenstveno filmska, više zapravo televizijska redateljica i uglavnom radim dokumentarce, nedostaje mi rad s glumcima. Dokumentarci jesu nešto što mi je zanimljivo i drago i bitno, i apsolutno imam potrebu za bilježenjem stvarnosti oko nas koja je fantastičnija nego što se može zamisliti pa i zapisati, ali mi je taj rad s glumcima jako važan. Važno mi je to da netko izgovara rečenice koje ja napišem, i da zažive neke priče koje ja izmislim. Naravno, rado bih da neke od njih zažive i na filmskom platnu, ali nije to ni tako nužno, priče mogu biti s glumcima i drugdje. Govorim to zbog toga što netko tko je odlučio biti kazališni redatelj ima drukčiju priču nego ja, dakle meni je to na neki način mali iskorak iz onog što ja radim. Tekst na neki način postavlja pitanja na koje sam si ja tražila odgovore... zašto ljudi uopće snimaju, zašto ja snimam, čemu uopće sve to?

Dok nije krenulo s tim malim kamericama, mobitelima, ovim-onim, još sam imala razlog zašto radim dokumentarce, a onda odjedanput kad vidim 'pošaljite svoju vijest za sto kuna', pa nadzorne kamere po tvornicama  - kad smo već kod toga, hvala Bogu da su se radnici u Coca-Coli, u punionici, uspjeli izboriti da ih ne nadziru... postaviti nadzornu kameru u punionici gdje ljudi rade na traci je ispod svakog nivoa...to mi je prestrašno... ako si šef istovremeno postavi nadzornu kameru u svoj ured od ne znam koliko kvadrata, onda ok...ali nadzirati radnika koji ti radi za dvije i pol tisuće kuna, ako i toliko...mislim stvarno, zar bude nosio doma boce tog odvratnog pića?...

Zanimala me ta potreba za snimanjem i uopće to što je kod snimanja bitno - danas ako se nešto nije snimilo, kao da se nije ni dogodilo na neki čudan način...

T: Ako nije bilo na televiziji, ne postoji...

V: Da, mi možemo raditi u nekim paralelnim svjetovima koji zapravo za većinu ljudi... pa u krajnjem slučaju ni za tebe ni za mene ne postoje... A s druge strane, zanimalo me i pitanje mrtvog kuta, tog izbora što snimaš...Snimiti nešto, to može biti pretendiranje na apsolutnu stvarnost i biti apsolutna stvarnost, ali je bitno koji je izrez kadra, koji je kut gledanja, a s tim mrtvim kutom, odnosno onim što nisi snimio užasno puno možeš manipulirati...

T: Ali u kazalištu je situacija malo drukčija - nema mrtvog kuta, bar naizgled, gledatelj može sam izbarati što će gledati, a pred sobom ima cijelu pozornicu, pa i gledalište oko sebe... meni se znalo dogoditi da recimo brojim reflektore...

V: Da, HNK ima krasan strop... (smijeh)

T: Kako se onda osjećaš kad radiš u kazalištu gdje se ne možeš fokusirati na detalj? Jel ti to teško ili frustrirajuće...?

V: Pa ja mislim da je ovo kao prvo iskustvo koje mi je jako puno koristilo. Imala sam na početku velikih problema zato što bih napravila neku scenu i drugi dan idemo dalje, ponavljamo to, ta scena opet ne postoji... i ta činjenica da si nešto napravio, nešto što bih ja normalno snimila, stavila u montažu, smontirala i gotovo, kraj priče, sad odjedanput to iz nekih sumanutih razloga - nema... to me moram priznati užasno frustriralo... onda sam jednom rekla, e sad dosta, jučer sam vas snimila, dajte da to vidim i idemo dalje... a poslije mi se počelo događati, kako sam ja, kao i valjda svaka osoba koja se bavi filmom, nužno control freak,  to da neke stvari nisu iste kao jučer, ali su bolje...počela sam raspoznavati te fine nijanse, što je bolje, a što lošije od dana do dana i shvatila da nešto što danas nije dobro, a jučer je bilo, da je to naprosto slučajnost koja se valjda neće ponoviti... počela sam uživati u tim nekim varijantama da nešto živi, a nije samo reproducirano...

T: Znači, začarala te moć žive izvedbe...

V: Da, to mi se stvarno počelo sviđati, iako sam na početku imala s tim problema - ja nešto postavim precizno, kontrol frikovski, i onda to drugi dan nije tako...ali sad mi to više ne smeta... (smijeh) čak i ovdje u kazalištu ja se dosta bavim filmom... pitanjem točke gledišta i kuta iz kojeg gledaš. Da se vratim na mrtvi kut -  odnosno to pitanje većeg izbora koji imaš u kazalištu - dakle, na kameri možeš gledati samo ono što ti ja odredim... ali i s tim se baš igram, što se u nekoj sceni vidi, a što ne vidi... u prvom činu ide projekcija koja daje kut gledanja... a trik je u tome da publika zna za projekciju, dok glavna junakinja ne zna. Činjenica da ne zna da ju se snima je nešto što stvara, bar meni, jedan mučni osjećaj...

T: Doživljavaš li kazalište kao neku situaciju voajerizma...?

V: Da, ali naravno nekog dogovornog voajerizma. To je ta razlika između dokumentarizma kojeg ja jako cijenim - a to je onaj u kojem ljudi pristanu biti snimljeni i recimo nadzornih kamera... to je pitanje pristanka na snimanje...

T: Odnosno, pristanka, na gledanje...

V: Da...samo se trebaš dovesti u situaciju da pomisliš kako te bilo gdje može promatrati kamera... na zahodu, što je još najmanji problem... da te netko snima i proučava kao nekog zamorca. A osim toga, u priči broker, glavni muški lik, ima tu neku opsesiju, on radi, kako je to rekla Irena, dramaturginja predstave, mali home made theatre. Ta njegova razonoda za slobodno vrijeme može se tretirati kao malo kućno kazalište...

M: Da malo pojasnimo... on tjera glavnu junakinju da igra lik iz stripa...

V: Ono što je meni tu zgodno je da je to, između ostalog, i odnos između redatelja i glumca, koji je uvijek na neki način začudan odnos. On može jako iritirati ili biti prekrasan... kroz odnos glavnih likova se to apsolutno tematizira...situacije iz prvog čina jako podsjećaju na rad gledatelja i glumca. (smijeh)

Čini mi se da je to priča o tome kako pronalazimo nekog tko nam odgovara za neku ulogu, bilo ona životna ili filmska ili kazališna, i koliko nam taj netko paše za tu ulogu, i kako ga usmjeravamo ili se sam usmjerava, i koliko uopće svi mi u životu, kao što glumci u kazalištu i na filmu imaju odnos s vlastitom likom, imamo odnos s ulogama koje si dodjeljujemo ili nam drugi dodjeljuju...

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=MtvMt9ciTH0]
trailer za predstavu Judith French

T: A koliko se mijenjao tekst za vrijeme proba?

V: Pa mijenjao se dosta... mislim, ja sam ipak prvenstveno redateljica, i svo moje pisanje je usmjereno na neki finalni režijski proizvod. Mislim da je dobro pustiti da se stvari promijene... i tu bih svakako htjela reći kako mislim da smo se baš dobro našle dramaturginja Irena Čurik i ja.

T: Da, što nam možeš reći o suradnji s dramaturgom? Nedavno smo radile intervju s Jelenom Kovačić i Anicom Tomić koje su pričale o specifičnostima i važnosti upravo takve suradnje...

V: To je baš dobra, dobra suradnja, u nekim trenutcima se čak i mijenjaju pozicije - ne znaš više tko je redatelj, a tko dramaturg... i super je imati taj drugi pogled na neka rješenja, pogotovo kad sam pišeš to što režiraš... Sad kad razmišljam, mislim da bih to usporedila sa suradnjom koju na filmu redatelj ostvaruje s montažerom... Dramaturg ti, kao i montažer daje neke spojeve...to je ogroman doprinos.

Recimo, kad se Irena i ja oko nečeg ne bi složile, uvijek smo se pitale zašto se ne slažemo... jer nije poanta da jedna drugu uvjerimo nego je poanta da jedna i druga vidimo isto. Jer ako ne vidimo, sigurno ima dobar razlog za to. I onda iz toga nastane nešto treće - po principu teza-antiteza-sinteza. To je kao kad tražiš drugo mišljenje za bolest - zašto ne bi tražio i za ono što radiš?

T: A kako se osjećaš u toj podijeljenoj poziciji, autor teksta plus redatelj? Ili ti to nije problem jer je to na filmu česta praksa?

V: Pa to uvijek tako radim, nije problem. Sprdam se s nekim svojim rečenicama i uopće nemam problem s tim da se mijenjaju. Dobro... (smijeh) zapravo lažem... lažem, lažem, bolje da priznam... ima rečenica koje bez problema maknem, ali ima i onih na kojima inzistiram i onda ako mi glumac kaže da ne može to izgovorit i stalno ne može ne može ne može, ja kažem - moraš moraš moraš... i onda mora. (smijeh)

T: A na koji način različito vidiš rad s glumcima na filmu i televiziji od rada u kazalištu? Mislim, osim onog što si već rekla, da ne možeš snimit kad je dobro pa zadržat...

V: Napornije mi je, ali je ljepše. Pogotovo u ovoj eri 'ajmo brzo snimit sapunicu, po mogućnosti za kraće vrijeme od njenog trajanja u emitiranju'. Valjda je to neka potreba za intenzivnim radom... koji može bit naporan u Božju mater, obostrano, ali može bit super...

T: Jel bi radila tako na filmu? Da imaš pet mjeseci probe s glumcima pa onda snimiš, kao Mike Leigh npr.?

V: To bi bilo jako lijepo. Čak mislim da bi se i kod nas to financijski moglo...pogotovo ako je stvarno varijanta filma kao Mike Leigh, jer to nije tako skupo. Kad bi se stvarno ljudi zagrijali za radit tako nešto, moglo bi se...

T: Imaš li neke planove dalje za kazalište? Ili možda Judith French na filmu? Jesi li je planirala i za film kad si pisala?

V: Nisam, ne... baš je krenulo kao kazalište. Zato što kad snimaš, a imaš i nadzornu kameru, radiš samo neku laganu varijaciju unutar medija. Ovo je drukčije - nešto što gledaš svojim očima i nešto što gledaš očima kamere.

T: I jel ti se ogadilo kazalište? Ili te začaralo?

V: Bilo mi je naporno, priznajem, i mislim da ću se sad s užitkom vratiti dokumentarcima, ali ne mogu reći da mi se ogadilo. Zapravo mi je jako lijepo...

Svi mi govore da bi bilo super snimiti Judith kao film... ona je ta neka kombinacija - ženski Corto Maltese, malo Modesty Blaise... mislim da bi to moglo biti zanimljivo. Pa rekla sam ti kad smo prolazile kroz park (Stara Trešnjevka, op.a.) za ovaj kiosk na tramvajskoj stanici, ta priča bi se mogla tamo događati.

Nisam dugo čitala stripove, ali bila mi je potrebna ta fiksacija na neki lik, a onda mi se strip učinio dobrim izborom jer inzistira na vizualnom... najtočnije je bilo da taj lik bude nacrtan. A i strip je malo retro, što je dobro jer likove vuče natrag u korijene, u djetinjstvo. To su te neke rane opsesije, koje u slučaju drugog muškog lika, Janka, krenu u iluzije. Komad je o opsesiji i iluziji. U prvom dijelu je nadzorna kamera, koje u drugom nema, tako da sve ostaje na toj nekoj iluziji, na čistom kazalištu... a drugi dio je uprizorenje izmišljenog broja nekog stripa. To me skroz zabavlja, jer stripove nisam čitala skoro dvadeset godina, pa sam ih se sad ponovno uhvatila kad sam se pripremala...

T: Kažeš da je Judith kombinacija Corta i Modesty Blaise...

V: Da, ženski Corto... pa što ne bi bilo lijepo da postoji živi Corto Maltese? (smijeh) Ako ima, nek se javi!

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI