Naslovnica > DOSSIER > Kvrgić, Pero

Kvrgić, Pero

Glumom se počeo baviti još kao dječak, a danas je dio ansambla najdugovječnije predstave na svijetu, ima svoju zvijedu na šetalištu slavnih, i uopće se ne čini da posustaje.
Share on facebook
Share on twitter

Za sebe kaže da čak i nakon više od šezdeset godinja aktivnog bavljenja glumom i dalje ima tremu prije izlaska na pozornicu, da je začetak dobre predstave uvijek u igri i improvizaciji, a da za ovakav dugogodišnji i ustrajni život na pozornici, glumac prvenstveno mora – imati mira kod kuće, te biti spreman na sve nemire na pozornici.

No, usprkos tome što danas ne možemo niti otprilike pobrojati sve predstave u kojima je ovaj još uvijek energični osamdesetjednogodišnjak igrao, u početku njegove karijere, malo tko bi mogao predvidjeti da će se ovoliko dugo zadržati na kazališnim daskama. Osim, možda - on sam.

Pero Kvrgić rođen je 4. ožujka 1927. godine u Srpskim Moravicama, a početak njegove glumačke karijere započinje doista rano, i naravno, s obzirom na tadašnje stanje glumačke profesije, sasvim neglamurozno. Kvrgić odlučuje upisati Zemaljsku glumačku školu koja tada postoji u Zagrebu, no, tek na kratko jer se već 1944., odnosno sa sedamnaest godina upušta u rad s partizanskim glumačkim skupinama Ivan Goran Kovačić i August Cesarec.

Od 1950. do 1954. član je ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a već godinu dana nakon toga pridružuju se novooformljenoj ekipi 'pobunjenika' tadašnjeg HNK-a, odnosno ansamblu zagrebačkog Dramskog kazališta, današnje Gavelle, gdje je u svojstvu glumačkog prvaka. Nakon rada u zagrebačkog Dramskom kazalištu, ponovno se vraća u HNK Zagreb, u čijem anasmblu ostaje do umirovljenja.

No, bez obzira na svoj stalni angažman, Pero Kvrgić glumio je po svim većim hrvatskim kazalištima, grupama i festivalima, pa da nabrojimo samo neke od njih - ZDK Gavella, Teatar &TD, ZKM, HNK Zagreb, HNK Split, riječki HKD teatar, dubrovačko Kazalište Marin Držić, Komedija, Kerempuh, Teatar u gostima, Epilog teatar, brijunski Teatar Ulysses, Žar ptica, Bagatella, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto itd., te naravno ostvario čitav niz gostovanja po cijeloj Hrvatskoj, a i šire.

Ostvaruje uloge kako u nizu klasika, tako i u suvremenim djelima, a od toga se svakako treba izdvojiti cijeli niz likova iz dramskih djela Marina Držića, od Munua iz drame Skup koju 1950. režira Branko Gavella (za kojeg kaže da ga je beskrajno mučio s prvom Munuovom rečenicom), od kada je počeo njegov put ka usavršavanju dubravačkog govora, uz tadašnju pomoć profesora Franu Čale, pa sve do uloga Pometa, Dunda Maroja, Zlatikuma, Arkulina, Negromanta, Stanišu, Gulisava Hrvata, itd. – čini se da ih je glumio gotovo sve!

Prema nekim podacima, broj uloga koji je Pero Kvrgić ostvario tokom svoje karijere premašuje 190, a među njima se može naći zaista sve: Scapin iz Molierovih Scapinovih spletki, Harpagon iz Škrtca, Sganarelle iz Don Juana, Sampognetta iz Pirandellove drame Večeras improviziramo, uloga Oca iz Šest osoba traži autora, Mockinpotta iz Weissove drame Patnje gospodina Mockinpotta, Don Zane iz Marinkovićeve Glorije, Pathelina iz istoimene drame Maitre Pierre Pathelin nepoznatog autora, Nemoćnika u preradi Molierove drame Umišljeni bolesnik, i to u režiji slavnog Jiria Menzela, Nepoznatog u Begovićevu Pustolovu pred vratima, Perikla u Shakespearovoj istoimenoj drami, Poljskog Židova u Krležinoj drami U logoru, Kir Janju u istoimenoj drami Popović Jovana Sterije, ponovno u režiji Branka Gavelle.

Stilske vježbe, 1970.

No, bez obzira koja vam je Kvrgićeva predstava posebno prirasla srcu, jedna ipak zauzima počasno mjesto. Pogodili ste – 'Stilske vježbe' Raymonda Queneaua u režiji Tomislava Radića, s Lelom Margitić i Perom Kvrgićem. Predstava je premijerno prikazana 19. siječnja 1968. godine i od tada je konstantno na repertoaru, te osim što je bez sumnje oborila sve hrvatske rekorde slovi i kao potencijelno – najdugovječnija predstava s istim ansablom na svijetu.

Tomislav Radić imao je, čini se, dovoljno razloga da o tome 2001. snimi i istoimeni film, a Kvrgić svoje kolumne, također pod imenom Stilskih Vježbi piše u Vijencu od 2000. do 2002. godine, a knjiga tih kolumni izdana je 2004.

Što se tiče Kvrgićeve filmskog angažmana, čini se da je neusporedivo slabiji, no opet kada pobrojimo sve njegove uloge, radi se o poprilično finom popisu – 1956. glumi u Opsadi (B. Marjanović), 1958 u H-8 (N. Tanhofer), što se izvdvaja kao jedna od njegovih najupečatljivijih filmskih uloga, zatim 1959. u Tri četvrtine sunca (J. Babič), 1960. u Drug predsjednik centarfor (Ž. Skrigin), 1961. Sreća dolazi u 9 (N. Tanhofer), 1979. Prijeki sud (B. Ivanda), 1988. U sredini mojih dana (J. Sedlar), 1992. Kamenita vrata (A. Babaja), 1994. Nausikaja (V. Ruić), 1997. Pont Neuf (Ž. Senečić), 2001. Stilske vježbe (T. Radić), 2004. Doktor ludosti (F. Hadžić).

Naravno, ni popis nagrada mu ne kaska za ostalim – osvojio je, da nabrojimo samo neke od njih – Nagradu Vladimir Nazor (za životno djelo), Nagrade Grada Zagreba, Grada Dubrovnika, Sterijinog pozorja, sarajevskih Malih scena, Orlanda, Tita Strozzija, Dubravka Dujšina, Nagrade kritike, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade Eleonora Duse, Marula itd.

No, tu su još i ona nekonvencionalnija priznanja poput onog kojeg je dobio 2008., zajedno sa svojom kazališnom kolegicom, a to je počasni građanin grada Kastva.

2006. godine predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom Kneza Branimira s ogrlicom za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine, ni manje ni više, dobio je vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI