Naslovnica > VIJESTI > CROSSOVER > Hrvatska kazališna kritika: Matko Botić

Hrvatska kazališna kritika: Matko Botić

Kritičar koji kaže kako voli kazalište, posebno dobro, ali ga zabavlja i ono jako loše.
Share on facebook
Share on twitter

Matko Botić rođen je u Rijeci (1980.), studirao je na Filozofskom fakultetu u Rijecu, a trenutno radi na svom doktorskom radu na Odsjeku komparativne književnosti u Zagrebu, smjer teatrologija. Piše dramatizacije za kazalište ('Pustolovine Toma Sawyera', 'Petar Pan'...), i Dramski program Hrvatskog radia ( 'Mirisi, zlato i tamjan' Slobodana Novaka, 'Sat pjevanja' Nenada Rizvanovića, 'Frida ili o boli' Slavenke Drakulić...), a radio je i kao dramaturg na predstavama 'Mirisi, zlato i tamjan' na Riječkim ljetnim noćima,  'Pustolovine Toma Sawyera' u GKL Rijeka, te u Knapu na predstavi 'Dječaci Pavlove ulice'. Kazališnu kritiku piše za časopis „Kazalište“, a piše i kao stalni suradnik na internet stranici kulisa.eu

Osim praktičnog i teoretskog bavljenja kazalištem,  Botić svira  gitaru i mandolinu u bendu zanimljivog naziva 'My Buddy Moose' koji iza sebe ima već dva izdana albuma. Zašto se uopće počeo baviti pisanjem kritika objašnjava on sam kroz pet brzopoteznih pitanja.

1. Kako se postaje kazališni kritičar?

Matko Botić: Sedmim propadanjem na prijemnom iz glume ili režije... Šalim se, nisam nikad poželio ni režirati ni glumiti, a pisati o teatru sam počeo slučajno. U jednom razgovoru s tadašnjom riječkom intendanticom Mani Gotovac pristao sam volontirati kao dramaturg na jednoj predstavi, a štreberski tekst pun «pametnih» citata koji sam napisao za programsku knjižicu otvorio mi je neke daljnje poslove. Lijenost i manjak samopouzdanja već pet godina mi uznemiruje nekolicina dragih ljudi, prije svih Željka Turčinović i Zlatko Vidačković, na čiji poziv sam napisao većinu dosadašnjih kritika.

2.  Koje je vaše obrazovanje?

Matko Botić: Hrvatski jezik i književnost sam diplomirao na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Na doktoratu na zagrebačkoj komparatistici sam stigao do kvalifikacijskog rada, odobrena mi je tema o dramatizacijama hrvatskih romana na kazališnoj sceni. Čekam iznenadni napad inspiracije.

3. Zašto se bavite kazališnom kritikom?

Matko Botić: Volim kazalište, posebno dobro, ali zabavlja me i ono jako loše. Pišem vjerojatno zato što mi ta strast za kazalištem stvara potrebu za amplifikacijom svog stava, imam potrebu istaći ono što je iznimno, drugima ukazati na nešto što smatram posebno zanimljivim, u bilo kojem smislu. Osim toga znam koliko je svim stvarateljima teatra bitan pravi dijalog s kritikom, taj osjećaj da te netko kome vjeruješ prati i bez okolišanja analizira rad. Da se ne zanosim mišlju da je to što napišem neki put nekome uistinu bitno i dragocjeno, nikad ne bi napisao ni slova.

4. Koliki prostor vam daju urednici i da li se isti smanjio u zadnje vrijeme?

Matko Botić: Uglavnom pišem za časopis 'Kazalište' i internetski portal 'Kulisu' i nemam nikakva negativna iskustva glede gabarita. Prvospomenuti časopis je stručne prirode i temelji se na dužim analizama teatarskih fenomena, a internet je idealan medij za logoreje svih vrsta. Više sam problema u dosadašnjem radu imao s previše prostora s kojim nisam znao što bih, pobornik sam sažetog stila i efikasne autocenzure – piši koliko si zanimljiv. Dakako, nisam nikad redovito objavljivao u dnevnom tisku, koji spada u sljedeće pitanje.

5. Što su za vas najveći problemi kritike u Hrvatskoj?

Matko Botić: Najveći problemi leže u odnosu kritike i medija koji ih udomljavaju. Stručne časopise čitaju stručnjaci, dnevnici i tjednici godinama sustavno rade na ukidanju takvih sadržaja, a na internetu može pisati svatko s adsl priključkom i dva razreda osnovne. Kako u takvoj situaciji sustavno objavljivati kritiku, bez kompromisa s imbecilnim žutim politikama hrvatskog medijskog prostora, a da si u isto vrijeme i pristojno plaćen i vidljivo pozicioniran? Nemam pojma, ali sam siguran da će u budućnosti biti još gore...

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI