Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Intervju: Dubravka Vrgoč

Intervju: Dubravka Vrgoč

O gomilanju festivalskih nagrada, Europi, repertoarnoj politici, najavama iduće sezone Festivala svjetskog kazališta i Zagrebačkog kazališta mladih, razgovarali smo s ravnateljicom najprofitabilnijeg zagrebačkog gradskog kazališta.
Share on facebook
Share on twitter

Teatar.hr: Postoji li neki festival na kojem je ZKM bio ove godine a da nije osvojio neku nagradu?

Dubravka Vrgoč: Ne. Ne, još. (smijeh). Nagrade hrvatskog glumišta, Gavelline večeri, Dani satire – pet nagrada i sad  Marulićevi dani...

T: U čemu je tajna?

DV: U radu, radu i radu. (smijeh) Mislim da je ključ u predstavama koje se bave temama koje nas se izravno tiču na način na koji nas se tiče. Ljudi žele vidjeti svoje probleme, svoje strahove, sve ono što ih obuzima svakodnevno, svoje opsesivne životne teme - na pozornici. Takvo je vrijeme, tražimo od teatra ne odgovore, nego da zajednički analiziramo neka pitanja koja nas muče, o koja se svakodnevno spotičemo, na koja ne znamo odgovore.

Ono što je mene možda najviše začudilo od kad sam ovdje u ZKM, a što se iz moje kazališne kritičarske prakse nije pokazalo, je popularnost domaćih tekstova... U to vrijeme kad sam se ja bavila kritikom, 90-tih godina, domaći tekstovi su se radili ako bi dobili nagradu na Marulićevim danima, i stimulaciju od 50.000 kuna, pa onda da se ide na Marulićeve dane, pa tako sve se vrtilo oko toga... i ljudi su s mukom išli gledati  domaće tekstove.  Hrvatsko kazalište je 90-tih godina došlo u jednu totalnu krizu... zbog rata ovdje nitko nije dolazio i mi nismo nigdje putovali... postali smo dovoljni sami sebi...

T: Mala bara, puno krokodila?

DV: Da, apsolutno... teatri su izgubili profile, izgubili smo publiku...deset godina je strašno dugo... kazalište se može uništiti u jednu večer i  deset godina ga trebaš obnavljati... ono što je odlično je da se sad publika vraća, ali to je teška muka i to je samo i isključivo stvar povjerenja... ti čak napraviš i nešto što nije tako fenomenalno, ali oni ti vjeruju i oproštaju ti vide u tome tvoj napor i trud...

T: Pa nije valjda nužno da svaka predstava bude genijalna?

DV: Nije. I nemoguće je. Stvarno je nemoguće. Ali mora biti neko uzbuđenje. U hrvatskom kazalištu često se događa da se proizvode predstave. Ta „proizvodnja“ mi  je strašno, definitivno.

 

T: Postoji neka fama da je postavljati domaće autore skupo i neisplativo...

DV: Apsolutno se isplati. Prvo mislim da to nije tako strašno skupo, mislim skupo je u usporedbi sa Shakespeareom kojemu ne moraš platiti prava, ili ako ne plaćaš prava stranim autorima...

Ali raditi domaće autore je užasno uzbudljivo i za pisce i za ansambl i za publiku... Mi smo za Pentagram godinu dana ranije naručili 5 tekstova od 5 autora... cijeli proces je bio iznimno uzbudljiv jer oni nisu znali jedan za drugoga... Nema dobrog nacionalnog kazališta bez domaćih redatelja i domaćih tekstova...

U zadnjih 5 godina izveli smo još i 3, ne sad već 4 drame Ivane Sajko (Arhetip: Medeja/ Žena-Bomba/ Europa, Rose is a rose is a rose is a rose)... dvije drame Tene Štivičić (Sedam dana u Zagrebu, Krijesnice) i Garažu Zdenka Mesarića, koje su trenutno naš apsolutno najveći hit. Gledalište je prepuno i pisca smo isplatili već nakon 10 izvedbi, sad smo već i TBF isplatili... I zato mislim da se itekako isplati ulagati u domaće pisce...


Garaža

T: Koliko taj trend prepoznaju vaše nekadašnje kolege, kritičari? I, kad smo već kod Garaže,  imaju li ocjene kritike ikakav utjecaj na rezultat na blagajni kazališta?

DV: Ne bih o kritičarima, baš zato jer sam i sama bila kritičarka. Da nisam bila, možda bih to imala potrebe komentirati. Ali mislim da utjecaja na blagajnu – nemaju. Tu su Garaže možda najbolji primjer.

Prva dva dana u La Mami je bilo publike, bilo je i Hrvata...  ali nakon što je u Backstageu izašla prva kritika odjednom smo bili prepuni... dobili smo najgenijalnije moguće kritike... ja sam bila najponosnija što smo Time Out magazinu dobili 4 zvjezdice, a istovremeno predstava sa Scarlet Johannson – 3 i pol.

Ii to je glavna razlika između anglosaksonskog tržišta i ovog našeg hrvatskog... ovdje se dogodila potpuno druga situacija... dobili smo grozne kritike, gotovo posvuda i imali smo prepuno gledalište... to je najbolji primjer koliko je kritika važna i koliko joj vjeruju u Americi, a kako je kod nas usmena predaja ono što je najvažnije...

T: ZKM puno gostuje u inozemstvu, ima i nekoliko europskih projekata i očito nema financijskih problema. Bi li to bilo moguće da se vi kao ravnateljica van matične kuće redovito bavite umjetničkim poslom?

DV: Ne, apsolutno ne bih ništa stigla. Ništa. Sve ovo podrazumjeva užasan trud, puno  fizičkog sjedenja tu u kući i putovanja... do kraja sezone ima još mjesec i pol, a mi još gostujemo u Ljubljani u Cankarjevom domu, u Novom sadu na Sterijinom pozorju, u Wiesbadenu i na Wiener Festwochen... a paralelno nam se u kazalištu događaju 4 nova projekta: Oliver Frljić radi Buđenje proljeća, novi projekt Bacači sjenki, Anica Tomić i Jelena Kovačić rade projekt o Luki Ritzu i Bobo Jelčić i Nataša Rajković premijerno u našoj produkciji izvode svoj Izlog... četiri velika gostovanja i četiri premijere u mjesec i pol... da nisam užasno puno vremena tu mislim da bi to bilo nemoguće... Stvarno se divim ljudima koji to mogu...

T: Kad smo kod toga - tko što može - kako ZKM uspjeva na europskom tržištu?

 

DV: Mislim da je u europskom kazališnom krugu najvažnije steći povjerenje. Koprodukcija nije uzimanje novaca, a kod nas se često kreira kriva predožba o tome... To je partnerski odnos i onaj s kojim ulaziš u takav odnos apsolutno mora u njemu nalaziti svoj interes kao što ga i ti nalaziš...

Projekt za koji smo nedavno dobili sredstva Kulturne zaklade Njemačke prepoznat je među stotinjak ponuđenih i to smo uložili strahovito puno truda, to su papiri, procedure, formulari... Ali u dva tjedna otkad je ta informacija objavljena dobili smo još nekoliko ponuda za nove koprodukcije za koje ćemo aplicirati na europske fondacije. Jedna je ona Deutsches Theatera i Državnog kazališta iz Istanbula da radimo zajednički projekt predstave u školama, a drugo je projekt koji bismo radili s teatrom iz Dresdena i teatrom Birminghama u koji je pozvana Tena Štivičić, i s njima bismo zajedno radili projekt na istraživanju novog kazališnog jezika.

 

T: Znači zadovoljni ste svojim dosadašnjim 'stažem' u ZKM?

DV: O ovom se kazalištu prije nego sam ja došla dugo pisalo jako negativno... pisalo se o raznim malverzacijama, onda se pisalo o tehnici, o cugovima.. kad sam došla ja sam samo htjela da se ne piše ništa negativno... i mi smo stvarno uspjeli – vratili smo publiku, doveli smo kazalište u red i tehnički, svjetlo, ton, sve smo uspjeli urediti, uz pomoć Grada, ali većinom od naših vlastitih sredstava... Iz vlastitih prihoda puno smo uložili u opremu i tehniku, ovo je kazalište po tom pitanju bilo u groznoj situaciji... ako još uspijemo ove godine riješiti cugove, to mitsko mjesto ZKM-a, a mislim da hoćemo ovog ljeta, onda smo manje-više sve riješili... ostaje nam još vratiti ovih 5 redova gledališta, to bi bilo sjajno, ali to ne možemo vlastitim sredstvima...

 

 

T: Kod vas nema problema s angažmanom glumaca u TV-serijama?

DV: Mi sve probleme nekako rješavamo u vlastitoj kući. Ja ne mislim najbolje o sapunicama, ali mislim da su naši glumci pokazali svojim rpimjerom da se može i igrati u serijama i da kazalište normalno funkcionira. Mi nikad nismo zbog toga otkazali niti jednu predstavu.

 

T: Imate neki formalni aranžman s glumcima kojim to rješavate?

 

DV: Da. Kad postoji dobra volja s obje strane sve se može riješiti. Mi imamo taj model koji je preuzet još iz austro-ugarskog vremena i koji je je jako, u najboljem slučaju, 'obvezujući', da ne izaberem drugu riječ. Takav model nije fleksibilan. Kazališta u Europi imaju malo zaposlenih, a puno honoraraca, ljudi koji su fleksibilni, koji mogu putovati... No, ipak se može. I ovako ..

T: No, ipak nije u ZKM-uu sve idealno... ne tako davno neki su vas zaposlenici kazališta optužili za mobbing...

DV: U teatru trenutno radi 130 ljudi, što je užasno velik broj. I teško je, na početku je bilo naročito teško, jer ljudi nisu bili navikli na ovakav tempo. Jer po ovom modelu koji smo spomenuli možete raditi i puno manje i dobiti istu plaću.

A kod nas nije lako uspjevati. I onda ako se nema što prigovoriti, a nema se što, onda je mobbing savršena formulacija da nekome zagorčate život, odnosno da ga zaustavite na tom putu. Pogotovo ako je – anonimna. Pisati anonimno – smatram da to doista nije način. Apsolutno ulazim u dijalog sa svakim tko ima  ime i prezime, i mogu odgovoriti na sve stvari...

T: Toliko o optužbama. No, što je s nagradama? Postoji li trenutno kod vaših financijera, Grada Zagreba i Ministarstva kulture, mehanizam kojim bi teatar pa onda i pojedinci u njemu, bili nagrađeni za rezultate?

DV: Ne, više ne postoji ta kazališna stimulacija, ne postoji ništa. No, mi kao kuća izvrsno poslujemo, i isplaćujemo stimulaciju ljudima koji rade u našem kazalištu, koji osvajaju nagrade i koji rade više...

T: A je li ipak svojevrsna stimulacija i to što ste dobili financijsku potporu osnivača da proširite ansambl?

DV: Pa je. Ali to nije dovoljno. Mislim da bi se taj ansambl trebao još proširiti, ali za to više nema sredstava.

T: No, potpisali ste svojevremeno oglas podrške Milanu Bandiću predsjedničkoj kampanji.

DV: Ne bih to kometirala. Kad jednom nešto potpišeš, nema nikakve potrebe to dalje objašnjavati.

 

T: Zato nam sigurno možete objasniti zašto je ZKM jedno od rijetkih domaćih kazališta koje na početku sezone ne najavi sve premijere?

DV: Zato što, zato što mi imamo (smijeh) puno posla na početku sezone...(smijeh) ne, evo u formi isprike – zato što na početku sezone imamo Festival svjetskog kazališta koji je ogroman posao... a i zato što se stvari nekako događaju i tijekom sezone... Teatar je fleksibilan Ti kad apliciraš na mjesto ravnatelja moraš dati okvirni program za četiri godine, ja to nekako ne razumijem... u te četiri godine može se sve dogoditi... mi u ZKM-u ulazimo u dijalog s našim vremenom.... a to se ne može u turbulentnim vremenima koja se mijenjaju planirati za četiri godine... tko je mogao prije dvije godine znati da će se dogoditi recesija...? Za vrijeme godinu dana teško je raditi totalno fiksni repertoar... i onda se događa da ljudi najave određene naslove i onda ih tijekom godine mijenjaju, a ja to pokušavam izbjeći.... Važno mi je ne proizvoditi predstave nego raditi događaje, ja mislim da je to danas tren i da svaka naša predstava senzibilizira publiku... Evo Oliver Frljić radi 'Buđenje proljeća' u kojem se bavi problemima Crkve i medija...

T: ...zanimljiv je naslov odabrao za ta pitanja...

DV: Da, užasno aktualno čita Weddekinda... Anica Tomić i Jelena Kovačič rade projekt o Luki Ritzu, u suradnji s udrugom Suzane Ritz i sa psiholozima i s kojim se nadamo da ćemo uspjeti doći do škola...projekt koji neće biti samo predstava... stvarno me ne zanima nizanje naslova...

 

Dobro, hoćemo li se onda u najavama tu zaustaviti, ili ipak možemo još nešto otkriti od programa za iduću sezonu?

 

DV: (smijeh) Pa možemo nešto novo reći, evo ekskluzivno.. ja sam posljednjih mjeseci bila u pregovorima s umjetnikom s kojim smo mi počeli prve koprodukcije i koji nam je pomogao da budemo prisutni u Europi, to je Jan Fabre. On bi u iduće tri sezone režirao u ZKM-u tri svoja sola s muškim glumcima i u četvrtoj sezoni bi napravio veliku instalaciju na tu temu... to su tri sola (L'Empereur de la Perte, Le Roi du Plagiat, Le Serviteur de la Beauté) koja je on već radio u Belgiji i koja će sad paralelno raditi u ZKM i u berlinskoj Schaubühne.


L'Empereur de la Perte

Uspjeli smo revitalizirati i Učilište u kojem imamo 1400 djece, i za koje ima još interesa, ali jednostavno nemamo mjesta. No, evo ekskluzivno vam mogu reći da u suradnji sa, i u, Muzeju suvremene umjetnosti, naše Učilište uskoro otvara dramske i plesne radionice za djecu Novog Zagreba...

To što smo mi postali članom Europske kazališne konvencije nam jako, jako pomaže... i naše Učilište sad ulazi u neke europske projekte... osmero naše djece i jedan pedagog odlaze preko ljeta raditi predstavu u Njemačku, na Festivalu u Bad Hersfeldu. Pedagoginja, iz berlinskoga Theater an der Parkaue, koji je jedno od bitnijih europskih kazališta za djecu  dolazi na mjesec i pol dana u Zagreb u studenom raditi ovdje i s djecom is pedagozima... Tako da i Učilište postaje važan integralni dio ZKM-a, na način koji je dosad, bojim se, bio zapostavljen...

T: Ok. Ako Fabre dolazi na redoviti repertoar ZeKaeMa, čemu se onda možemo nadati na Festivalu svjetskog kazališta?

 

DV: Vrlo okvirno, još uvijek smo u pregovorima... dogodila se situacija da možemo dobiti neke velike predstave koje smo željeli dobiti godinama, a nismo uspjeli  jer su putovale uokolo,.. ali one sad nemaju novaca da putuju po Australiji i Brazilu, pa ćemo ih možda konačno uspjeti dovesti u Zagreb... pokušavamo naći sredstva  kako bismo imali pet predstava, a ne dvije... Po cijeloj Europi su sredstva kazalištima smanjena za 30%, pa je činjenica da smo mi dobili ista programska sredstava za kazalište ustvari  super, ali nam je od festivala skinuto 20%... mi smo od Grada dobili 1.400.000 i od Ministarstva još 200.000 kuna... neki filmski festivali imaju takav budget... a nama je i prihod od ulaznica važan dio budgeta... ako predstava igra u ZKM-u – to je 268 mjesta i na tako ogromnim predstavama mi ne možemo zaraditi ništa... evo recimo sad imamo pregovore sa Complicite, koji žele doći samo u HNK jer se njima ne isplati postavljati sve to 4 dana u ZKM-u...


Complicite: A disappearing number

 

T: Stalno spominjete prihode, financijsku isplativost, tržište. Pojmove koji se kod nas obično ne vezuju uz kazalište...

DV: Ja se uopće toga ne bojim. ZKM je najbolji dokaz da se profit može ostvariti, da kultura definitivno nije samo trošenje novaca. Ti svoje predstave možeš prodavati i na domaćem i na inozemnom tržištu... Možeš zarađivat i na blagajni, i sve ovisi samo o tome kakav proizvod imaš, a da pri tome taj proizvod uopće ne mora biti 'komercijalan'... Ali moraš steći povjerenje publike... a naša publika ima povjerenje u nas i dolazi iz nove u novu predstavu... to je publika koju sam ja dobila preko Ane Karenjine,  jednog zapravo komercijalnog projekta, a koja sad dolazi na Rose is a rose is a rose... Publiku zapravo treba odgajati...  A može se, naravno da se može.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI