Naslovnica > VIJESTI > PLES > Hoghe, Raimund

Hoghe, Raimund

Počeo je kao dramaturg Pine Bausch, sam stupio na scenu u četrdesetima i uprkos 'nestandardnom' tijelu s urođenom deformacijom kralježnice, 2008. postao plesač godine. Čudesan život i karijera stalnog gosta Queera.
Share on facebook
Share on twitter

Raimund Hoghe rođen je 1949. u Wuppertalu, gdje je i odrastao s majkom. Kao dječak je često bolovao; rođen je s 'kifozom', urođenom manom kičme s ispupčenjem unazad u obliku grbe te je dosegnuo visinu od 1,54, no to ga nije sputalo u tome da ostvari karijeru dramaturga, pisca, redatelja i izvođača. Presudan utjecaj u njegovom djetinjstvu izvršio je djed, strastveni filmaš uz kojega je pogledao mnogobrojne filmove.

Karijeru je započeo kao novinar  u njemačkom tjedniku Die Zeit gdje je pisao i objavljivao članke o slavnima, koji su kasnije sakupljeni u  nekoliko knjiga. 1980. započinje raditi  kao dramaturg s Pinom Bausch u Tanztheateru Wuppertal. Prva predstava na kojoj su zajedno surađivali je 'Legend of Chastity' iz 1979., u kojoj jedan plesač glumi zlatnu ribicu naviknutu na život na suhom koja se skoro utopi kada je vrate u vodu. Rimund Hoghe je od tada pa skroz do 1989. stalni dramaturg na gotovo svim plesnim projektima Pine Bausch i Tanztheatera Wuppertal. Neke od predstava na kojima su surađivali su  'Plesni komad Pine Bausch' (1980), 'Bandoneon' (1980), 'Nelken' (1982) u kojem je scena poput polja  karanfila, gdje plesač na znakovnom jeziku prevodi pjesme  Nine Simeone i u kojem iscrpljeni plesači trljaju lica sviježe narezanim lukom.

http://www.youtube.com/watch?v=NNuSIK9KEak

Suradnja se nastavlja na projektima 'Dvije cigarete u tami', (1985), 'Viktor' (1986),  'Ahnen' (1987). Pina Bausch i Raimund Hoghe prestaju surađivati 1989. no iskustvo i surdanja s Pinom Bausch postaju tema za njegove dvije knjige 'Pina Bausch – priče o Tanztheateru' (1987) i 'Bandoneon – zašto tango može biti dobar?'.

Hoghe 1989. započinje raditi na svojim vlastitim plesnim predstavama za različite plesače i glumce. Prva predstava koju je samostalno režirao je 'Zabranjeno voće' (1989). Slijede 'Veneto' (1990) i 'Verdi Prati' (1992), solo izvedbu za plesača  Rodolpha Leonia koja je u tri godine izvedena preko 30 puta.  Na toj predstavi započela suradnja  Hoghea i scenografa Luce Giacoma Schultea koji od tada potpisuje scenografije za sve Hogheove projekte.  Hoghe po prvi puta i sam staje na scenu 1994. u solu 'Meinwärts'. Ta je predstava hommage židovskome tenoru Joseph Schmidtu kojeg su prognali nacisti te je umro u logoru. 'Meinwärts' je prva predstava iz trilogije o 20.stoljeću, druga je 'Chambre séparée' (1997), u kojoj se bavi poslijeratnom Njemačkom ali i osobnom stigmom odrastanja bez oca,  homoseksualca i čovjeka s grbom, u tome komadu on se identificira s strancima i ljudima koji su izgubili referentnu točku u svome životu, ljudima koji nisu bili prihvaćeni od  društva. Posljednja predstava  iz trilogije je  'Another Dream' (2000) u kojem se prisjeća 60-ih uz pomoć pjesama iz toga doba, uglavnom u izvedbi ženskih pop pjevačica. U predstavi se spominju i ljudi koji su živjeli ili  u tih godina (J. Kennedy, Maria Callas, Mamma Cass, Dusty Springfield...). 'I remember that I absolutely wanted to be twelve to see films for which you had to be twelve. I remember that my Grandfather saw every film at the Roxy and Astoria. I remember Audrey Hepburn in 'Breakfast at Tiffany's' running through the rain' - dio je teksta iz predstave. Ostatak možete pročitati ovdje.

Nakon sola 'Meinwärts'  radi na  predstavama 'Geraldo's Solo' (1995) to je solo plesača Geralda Si Loureira, potom 'Dijalog s Charlottom' (1998) koji izvode Hoghe i Charlotte Engelke, i koji je  premijerno izveden u 'Kaiitheatru' u Bruxsellsu, kazalištem s kojim će Hoghe nastaviti surađivati i na nekim kasnijim produkcijama. 'Lettere amorose' nastaje 1999., i na tome projektu Luca Giacomo Schultea ne potpisuje više samo scenografiju nego umjetnički surađuje s Hogheom i u ostalim aspektima stvaranja predstave. Slijedi predavanje i performans 'Throwing the body into the figh' (2000).

Naslov performansa je citat Piera Paola Passolinia,  u kojem Hoghe na pozornicu donosi minimalnu plesnu koreografiju i ulomke tekstova iz svojih prijašnjih predstava te na taj način objašnjava ključne motive zbog kojih se bavi izvedbom. Hoghe na taj način želi skrenuti pozornost na tijela koja kanonski pipadaju tradiciji pozornice dakle, plesu  i glumi, te tvrdi da bi izvedbena umjetnost morala imati mogućnosti prihvatiti i otvoriti prostor i drugačijim  (nenormativnim), atipičnim tijelima. U Kaiitheateru, 2002. postavlja dvije produkcije 'Sarah, Vincent et moi', u kojoj nastupa s plesačima Sarah Chase Vincentom Dunoyer. U toj predstavi se koristi referencama na balet P.I. Čajkovskog 'Labuđe jezero'. a iste godine nastaje i predstava 'Yung people, old voices'.

Predstavu 'Tanzgeschichten' (Plesne priče) postavlja 2003. u koproduciji s festivalom 'Festival TANZtheater INTERNATIONAL' iz Hannovera, u toj predstavi ponovno koristi glazbu Čajkovskog, no ovaj puta iz baleta 'Orašar'. Predstava 'Posvećenje proljeća' premijerno je izvedena 2004. u Kaiitheateru. 'Posvećenje proljeća' je balet Igora Stravinskog, u originalnoj koreografiji Vaslawa Nižinskog, nastao je 1913. te se njegova izvedba u Parizu smatra rođenjem modernog baleta i općenito modernoga plesa. Istoimeni balet inspirirao je mnoge poznate koreografe poput Marthe Graham, Mauricea Bejarta, Pine Bausch koji su se kasnije referirali na taj balet ili koreografirali svoje verzije. Hoghe je u svojoj izvedbi pozvao mladog nogometaša Lorenza De Brabanderu, koji izvodi duet skupa s njim na sceni, glazba je snimka originalne iz baleta Igora Stravinskog,  no upotpunjena  glasom samog Stravinskog koji govori o skladanju toga djela i prvoj gledateljskoj recepciji. Na sceni su  dva glasovira i dva pijanista Alain Franco i Guy Vandromme koji uživo sviraju verziju 'Posvećenja proljeća'  za glasovir koju je skladao sam Stravinski.

Predstava 'Labuđe jezero, 4 čina' je prva predstava s kojom je Hoghe gostovao u Zagrebu i to na 'Queeru' 2006. U toj predstavi Hoghe i ostala četiri plesača ne izvode klasičnu radnju ovog baleta već insceniraju prizore, slobodne asocijacije i ritualne pokrete stalno mijenjajući uloge. U ovoj izvedbi Hoghe ponovno izlazi na pozornicu i na taj način propitkuje poziciju svoga tijela koje zbog grbe ne odgovara normi te na taj način ulazi u dijalog s ostalim plesačima o ružnoći i ljepoti te o normativnosti i raskidu s normama.

Godinu dana kasnije 2007. Raimund Hoghe gostuje na proljetnom festivalu u Seulu s predstavom '36, Avenue Georges Mandel', koja nosi naslov prema pariškoj adresi  poznate operne pjevačice Marie Callas. Iste godine nastaje i predstava 'Boléro Variations', koja je gostovala i otvorila zagrebački Queer prošle godine. Predstava je inspirirana 'Bolérom', skladatelja Mauricea Ravela, ali i klizačkim nastupom para Torville&Dean na zimskoj Olimpijadi u Sarajevu 1984.

Predstava s kojom ove godine gostuje na Queeru je 'L'Après-midi'. Nastala je kao solo za plesača Emmanuela Eggermonta. U ovoj predstavi Hoghe se ponovno inspirira koreografom Vaslawom Nižinskim i njegovim baletom koji je nastao 1912., uz glazbu impresionističkog skladatelja Claudea Debussya. Najnoviji naslov Raimunda Hoghea je predstava 'Sans-titre' podnaslovljena kao komad za Faustina Linyekula, nastala prošle godine u koprodukciji festivala plesa u Montpellieru. Hoghe za tu predstavu kaže da je: 'Više od sastanka Afrike i Zapada, to je konfrontacija s kulturnim granicama koje obilježavaju odsutnosti ljudi afričkog porijekla u našim europskin kazalištima'. Za ovo ljeto najavljena je premijera predstave 'Si je meurs laissez le balcon ouvert' na plesnome festivalu u Montpellieru.

Raimund Hoghe je u svome dosadašnjem radu napravio i četiri filma. Prvi je 'Životne traume' iz 1994.,  zapravo 24 kratka filma o ljudskim snovima. 'Grbavac' je naslov filmskog autoportreta iz 1998. Sljedi plesni video ' Young People, Old Voices' (2005.) naslovljen kao i njegova predstava iz 2003. u kojoj glume mladi plesači bez plesačkog iskustva. Posljednji film je 'Cartes Postales' (2005) u režiji Richarda Copansa u kojem plešu Raimund Hoghe i Lorenzo De Brabanderea. Raimund Hoghe je za svoj rad nagrađen brojnim nagradama,  2008. ga je časopis Ballet–Tanz proglasio plesačem godine. Sve ostale podatke koji vas zanimaju u vezi Raimunda Hoghea kao i rasporede njegovih turneja po svijetu  provjerite na njegovoj službenoj internetskoj stranici.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI