Guillermo Gómez-Peña rođen je u Mexico Cityju 1955. gdje odrasta i boravi do svoje 23. godine kada odlazi u SAD ne bi li studirao Post-Studio art pri Kalifornijskom institutu za umjetnost. Život u ta dva kulturalna podneblja odredit će ga kao umjetnika i teoretičara pa se od svojih kreativnih početaka bavio odnosom juga i sjevera, preciznije, američkom mainstream kulturom nasuprot različitim rubnim latinskim kulturama, zanimala ga je granica između Meksika i SAD-a kao takva i manje-više sve teme koje iz takvog interesnog fokusa mogu proizaći: problem imigranata, kulturalno hibridni identiteti, nerazumijevanje u spoju različitih kultura, rasa i jezika, a onda i politike jezika, politike tijela, nuspojave globalizacije, ekstremne kulture i nove tehnologije, a sve iz - dakako - latinoameričke perspektive.
Pritom se koristio širokim dijapazonom metodoloških mehanizama tako da se, osim umjetnošću performansa po kojoj je možda najpoznatiji, bavi i videom, instalacijama, poezijom, novinarstvom, fotografijom, kulturalnom teorijom i radikalnom pedagogijom, gdje jedno ne isključuje drugo, nego najčešće u svojim radovima obuhvaća ponešto od svega. Kako nije sklon ocrtavanju strogih granica između umjetničkih formi, tako im nije sklon uopće pa ih u svojim radovima kontinuirano pokušava promišljati i poništavati, bez obzira spadaju li one u domenu rase, nacionalnosti, roda, klase, dobi, ili pak odnosa između prakse i teorije, izvođača i gledatelja, umjetnosti i politike... Slijedom toga, uvijek ga je zanimalo komunicirati s najrazličitijom publikom na način da se upušta u eksperimentiralni izraz koji će istovremeno biti pristupačan i izazovan, te ponuditi utopijski prostor za kreativni dijalog.
Neke od prvih značajnih radova ostvario je s kolektivom Border Arts Workshop/Taller de Arte Fronterizo kojeg je bio i osnivač. Aktivno su djelovali od 1985. do 1990. godine, a najvažniji Peñin rad iz tog perioda nosio je ime Border Brujo. Riječ je o performansu u kojem se bavio srazom meksičke i američke kulture, stereotipa koji ga pojačavaju, te nesporazumima koji se zbog njega proizvode. Uz pomoć oltara natovarenog kič i fetiš simbolima, ukazivao je na kolonijalističke tendencije koje su SAD kroz povijest ispoljavale prema meksičkoj kulturi. Već u to doba počinje dobivati brojna priznanja - kao na primjer nagradu Bessie 1989. za inovativna postignuća u plesu i performansu, 1990. godine izlagao je na venecijanskom Biennaleu, a samo godinu dana kasnije postao je prvi meksički umjetnik koji je primio nagradu MacArthur Fellowship, znamenitu nagradu godišnje dodjeljivanu građanima SAD-a koji se iskazuju iznimnim kreativnim radom u bilo kojem polju.
The Couple in the Cage (1992.) sljedeći je značajan projekt, ovog puta u formi dokumentarnog video zapisa koji je bilježio putovanje Goméza-Peñe i kubanske interdisciplinarne umjetnice Coco Fusco. Tom prilikom izvođači su se zatvorili u kaveze predstavljajući se kao američki Indijanci s izmišljenog otoka, što je funkcioniralo kao domišljata satirička opaska, osim u onim trenucima kada je publika doista povjerovala u konstruiranu priču i smatrala ih stvarnim 'divljacima'...
1993. Peña je u Los Angelesu osnovao kolektiv La Pocha Nostra zajedno sa suradnicima Robertom Sifuentesom i Nolom Mariano. Danas još uvijek djeluju i to u San Franciscu kamo su se preselili 1995., a tijekom godina etablirali su se kao najutjecajniji latinskoamerički umjetnički kolektiv čiju jezgru, osim Peñe, u funkciji umjetničkog direktora, i Roberta Sifuentesa čine još Violeta Luna i Michelle Ceballos uz stalne suradnike iz obje Amerike i svijeta. Od 2001. uspijevaju funkcionirati kao neprofitna organizacija, a u neki od istaknutijih radova koje Peña ostvaruje s kolektivom su:
The Crucifiction Project (1994.) bio je radikalni performans izveden tjedan dana nakon Uskrsa za potrebe kojeg su se on i Robert Sifuentes odjenuli u 'suvremene neprijatelje Kalifornije', razapeli se i do te mjere se fizički ugrozili da bi umrli da je performans potrajao još pola sata.
The Mexterminator Project (1997.) krenuo je od stereotipa o Meksikancima prikupljenih s interneta koje je Peña potom rekreirao i oživio uz pomoć takozvanog etno kiborga, vrste montažnog, multikulturalnog identiteta.
The Living Museum of Fetishized Identities (1999.-2002.) jedna je kritičarka opisala kao 'spoj noćnog kluba, kazališta i peep showa', a bavili su se ekstremnim fizičkim teatrom eksplicitnog vizualnog izričaja.
Nešto recentniji projekt naslova Mapa Corpo (2004. - 2010.) bio je potaknut američkom invazijom na Irak. Radi se o mješavini performansa i instalacije koja operira na način interaktivnog rituala i ispituje neokolonijalizaciju i dekolonijalizaciju kroz 'političku akupunkturu' i politike tijela nakon napada na WTC. Morale su proći dvije godine od njegova početka prije nego što je projekt prezentiran u SAD-u, a do tad ga je publika vidjela u Južnoj Americi, Europi i Kanadi. Tijekom godina projekt se razvio u seriju izvedbi artikuliranih oko preispitivanja potencijal tijela kao mjesta radikalne spiritualnost, pokore, sjećanja, stiliziranog bijesa...
http://www.youtube.com/watch?v=v6oD1M6JCCY
Corpo/Ilicito: The Posthuman Society 6.9. zadnji je dio ciklusa i gostuje na ovogodišnjem Queer Zagreb Festivalu. Osim obimnog praktičnog rada, Peña je izdao i osam knjiga, a osim nabrojanih, dobitnik je velikog broja internacionalnih nagrada, predavao je na sveučilištima i institutima diljem Amerike i Europe, te sudjelovao na znanstvenim i umjetničkim manifestacijama. S matičnim kolektivom redovito održava radionice s performerima, glumcima, plesačima i studentima nakon kojih slijede prezentacije, pa kako se takvo što još uvijek ne nudi domaćoj publici, gostovanje Corpo/Ilicita ostaje jedinstvena prilika za upoznavanje s radom La Pocha Nostra kolektiva.
