Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Euripid

Euripid

Tri tisućljeća kazališne povijesti ne bi bila ista bez ovog dramatičara koji se, uz Sofokla i Eshila, smatra najvećim grčkim piscem tragedija.
Share on facebook
Share on twitter

Danas se vrlo malo pouzdano zna o njegovom životu, no pretpostavlja se da je Eurupid (Ευριπίδης)  rođen na otoku Salamini, 480. pr. Kr., prema legendi točno na dan bitke kod Salamine 23. 09. Otac mu se zvao Mnesarchus ili Mnesarchides, a majka Cleito. Bio je iz bogate grčke obitelji što je značilo da su mu roditelji mogli za učitelje pozvati poznate filozofe iz toga vremena Anaksagoru i Sokrata, a s obzirom na Sokratov utjecaj kasnije je prozvan sofistom.

Kao dječak služio je Apolonovim plesačicama u hramu, no kasnije su na njegovo mišljenje o religiji presudan utjecaj imali učitelji filozofi. Bio je oženjen dva puta s Choerileom i Melitom, no nije poznato koja mu je od njih dvije bila prva žena. Njegova je rečenica: 'Nema goreg zla od loše žene, a ništa nije bolje stvoreno od dobre žene.' Imao je tri sina i navodno bogatu privatnu knjižnicu. Osim sudjelovanja na 'Dionzijskim igrama' nema pouzdanih podataka o njegovm sudjelovanju u javnom i političkom životu u Ateni. Većinu drama je napisao u samoći svetišta 'Euripidove pećine' na otoku Salamini.

Na poziv makedonskog kralja Arhelaja I. napušta Atenu i odlazi u Pelu 408. pr. Kr, gdje umire tri godine kasnije. Prema jednoj verziji umire od hladne makedonske zime a prema drugoj od posljedica slučajnog ugriza kraljevih lovačkih pasa. Navodno je pokopan u Makedoniji. Postoje različiti podaci o broju drama koje je napisao: uglavnom se spominje brojka 74 ili oko 90. Sa sigurnošću ih je do danas sačuvano samo 17, dok još jedna čeka na potvrdu autentičnosti. Sačuvana je ostala i njegova satirska igra 'Kiklop', jedina sačuvana satirska igra iz antičke Grčke. Likovi i fabule  njegovih drama su, kao i kod ostalih dramskih pisaca toga doba, preuzeti iz mitologije.

Prva drama koja je ostala sačuvana do danas  je  'Alkestida' iz 438. pr. Kr., kada je izvedena na 'Dionizijskim igrama'.  Alkesida je supruga tesalskog kralja Admeta, kojeg božice sudbine Mojre odluče poštediti ako umjesto njega umre netko drugi, što nitko ne želi, čak ni Admetovi roditelji. Jedino Alkestida pristaje otići u Had umjesto Admeta. Odmah nakon Alkestidine smrti kod Admeta dolazi Heraklo. Saznavši za Alkestidinu smrt odlazi po nju  i nakon borbe vraća je natrag u život.  Drama je osvojila drugo mjesto na 'Dionizijama' te godine i poslužila je kao inspiracija za  djela  G.F. Handela i C.W. Glucka.

youtube:http://www.youtube.com/watch?v=zInoTXKyOvI

Sljedeća drama koju je napisao je 'Medeja' (431. pr. Kr), napisana također na mitskoj osnovi. Medeja je čarobnica, podrijeklom iz Kolhide na obali Crnoga mora, ona je Jazonu omogućila da dođe do zlatnoga runa i ubila svoga brata Apsirta da zaustavi potragu za Argonautima. Euripidova drama počinje u trenutku kada su Jazon i Medeja u Korintu, Jazon se zasitio braka s Medejom i odlučio je napustiti i vjenčati se s Glaulkom, kćerkom Korintskoga kralja Kreonta. Medeja iz ljubomore i bijesa  pošalje otrovanu vjenčanicu Glauci koja se zapali i umre, dok njezin otac Kreont umre pokušavajući je spasiti. Medeji to nije bilo dovoljno, ubija svoju i Jazonovu djecu. Na kraju tragedije Medaja odlazi na vatrenim kolima, najvjerojatnije u Atenu. 'Medeja' je osvojila treću nagradu na 'Dionizijskim igrama', a glavni je lik kasnije poslužilo njemačkome autoru Heineru Mülleru za dramu 'Medeja materijal krajolik s Argonautima' (1982./1983.) i Ivani Sajko za ' Arhetip: Medeja - Monolog za ženu koja ponekad govori' (2000.), dok je talijanski filmski redatelj Pier Paolo Passolini snimio igrani film 'Medeja'.

Euripid potom piše  'Heraklide' (430.) i 'Hipolita' (428.). Tom dramom kao jednim dijelom trilogije osvaja prvu nagradu na 'Dionizijskim igrama'. Hipolit je sin kralja Tezeja, koji umjesto božici Afroditi oda počast božici Artemidi. Afrodita smišlja osvetu, Hipolitova pomajka Fedra se zaljubi u njega dok je kralj u odsutan. Hipolit na saznanje o Fedrinoj ljubavi reagira  monologom o otrovnoj ženskoj prirodi. Tezej se vraća i zatiče mrtvo Fedrino tijelo. Zbor ne smije odati tajnu zašto se Fedra ubila i Tezej sumnja da je to učino Hipolit te ga proklinje. Dolazi Artemida koja Tezeju priznaje istinu, na kraju Hipolit oprašta ocu  krivnju za svoju smrt i umire. Najpoznatija drama u kojoj se spominje lik Fedre je zasigurno 'Fedra' (1677.) Jeana Racina, dok se ruska spisateljica Marina Cvetajeva također bavila istim likovima u svojoj drami 'Fedra'.

http://www.youtube.com/watch?v=a_AJjHLnH4Q

Nakon 'Andromahe' (425.), 'Hekube' (424.), i 'Pribjegarki' (423.), dolazi red na Elektru, čijim su se likom i općenito ciklusom drama o Orestu, bavila sva tri velika tragičara: Sofoklo, Eshil i Euripid. Njegova 'Elektra' nastaje 420. godine prije Krista. Elektra je kćerka  kralja mikenskog Agamemnona i Klitemnestre. Po povratku iz Trojanskoga rata Klitemnestra i njezin ljubavnik Egist ubijaju Agamemnona, dok Elektru udaju za siromašnoga seljaka izvan gradskih zidina a njezinog brata Oresta protjeraju. Orest se vraća u Mikenu zajedno sa svojim prijateljem Piladom i namjerava osvetiti očevu smrt. Elektra i Orest se susreću, Orest ubija Egista maćem dok Elektra poziva Klitemnestru u svoju kuću gdje je ubija. Kasnije su se Elektra i Pilad zaljubili i vjenčali. Orest je zbog ubojstva osuđen na lutanje i progone ga Ernije (Furije) te naposlijetku gubi razum. Orestom se Euripid bavi u dramama 'Orest' (408.) i 'Ifigenija na Tauridi' (414.). U 'Orestu' se božica Atena napokon smilovala Orestu i na akropoli ga izvela na suđenje ispred 12 sudaca, no glasovi sudaca su bili izjednačeni  te sama Atena daje svoju pločicu odnosno glas za oslobođenje Oresta. Ernije puštaju Oresta, a on u znak zahvalnosti posvećuje oltar Ateni.  U 'Ifigeniji na Tauridi',  Apolon Orestu  naređuje da ode na Tauridu i donese Artemidin kip u Atenu, ako se želi osloboditi Ernija. U Tauridi postoji običaj da se svi grčki stranci žrtvuju Artemidi. Dužnost žrtvovanja Oresta i Pilada pripala je Artemidinoj svećenici Ifigeniji, zapravo Orestovoj i Elektrinoj sestri koju ju je Agamenon žrtvovao na početku Trojanskog rata. Ifigenija je ponudila Orestu  da će ga pustiti ako odnese kući njezino pismo. On odbija otići i želi biti žrtvovan. Na kraju su se Orest i Ifigenija prepoznali  uz pomoć pisma i pobjegli s Artemidinim kipom. Drame o Elektri i Orestu poslužile su mnogim kasnijim dramatičarima koji su ih smještali u druge vremenske i društvene okvire.

Euripid dalje piše drame 'Heraklo' (416.),  'Trojanke' (415.), koje dobivaju drugu nagradu na 'Dionizijskim igrama', 'Ijon' (414.), 'Helena' (412.), 'Feničanke' (410.), ' Bakhe ' i 'Ifigeniju na Aulidi' (405.), za koje posthumno dobiva prvu nagradu na 'Dionizijskim igrama'. Drami 'Res' nije utvrđena godina nastanka. U 'Bakhama' bog Dioniz dolazi u Tebu osvetiti majčinu smrt, uz njega putuje skupina žena koje ga slave i nazivaju se Bakhanticama. Pentej, Dionizov bratić, zabranjuje sudjelovanje u plesovima i slavljenju kulta te zatvara Dioniza koji se oslobodi i uništi Pentejevu palaču do temelja. Penteja u planini ubijaju  Bakhantice, dok njegova zaluđena majka Agave nosi njegovu glavu u grad misleći da nosi glavu planinskoga lava koju pokazuje Kadmu. Kada se osvijesti, Agave odlazi u progonstvo, dok se Dioniz vraća u Tebu i Kadma i njegovu ženu pretvori  u zmije.

U Euripidovim dramama se smanjuje uloga i značenje korskih pjesama, dok u središte dramske radnje stavlja lik kojim upravljaju njegove vlastite strasti a ne volja bogova. Karakterizacija njegovih likova je po prvi puta u povijesti kazališta i drame psihološka, što je u konačnici i uzrok tragedije samih likova. Iako piše o temama iz mitologije ipak  su svi njegovi likovi puno sličniji građanima tadašnje Atene nego junacima i bogovima. Sofoklo je za njega rekao da prikazuje ljude onakvima kakvi jesu a ne bolje nego što jesu.

Posebnu pažnju posvetio je psihološkoj  karakterizaciji ženskih likova - većina naslova njegovih tragedija nosi ime ženskih junakinja. U nekim njegovim dramama, primjerice u 'Medeji', žene postaju dominantniji i snažniji likovi od muških. Na početku drama uvodi prologe u kojima se objašnjavaju okolnosti koje su prethodile prikazanim događajima. Pojedine drame, poput 'Oresta', završava postupkom 'deus ex machina'  u kojem bog (u ovome slučaju Atena) odlučuje o samom kraju.

Iako je uveo mnoge inovacije u dramsko pismo Euripid za svoga života nije bio cijenjen.  Za razliku od Eshila koji je pobjedio13 puta na prestižnim 'Dionizijskim igrama' i Sofokla koji je na istima pobijedio čak 18 puta, Euripid je pobijedio najviše  tri puta. Grčki komediograf Aristofan ga  nije nimalo cijenio; čak ga je i ismijavao u svojim komedijama. U 'Žabama' bog Dioniz putuje podzemljem u potrazi za boljim dramatičarem kojega će vratiti u svijet živih, na kraju između Eshila i Euripida izabire Eshila. Za razliku od Aristofana, puno više ga je cijenio Aristotel koji o nekim njegovim postupcima piše u djelu 'Ars poetica'. Kako god bilo, njegove drame utjecale su na kasnije rimske drame, smatrane uzorom za vrijeme francuskog klasicizma i još uvijek se izvode i utječu na suvremene dramske autore.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE