Katarina Kolega rođena je u Zagrebu (1978) gdje završava osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost, apsolventica je dodatnog studija teatrologije. Pohađala je i stručnu izobrazbu iz Morenovske psihoterapije - psihodrame.
Kazalištem se počela baviti u osnovnoj školi kao polaznica Dramskog studija ZKM gdje nakon završene srednje škole počinje asistirati svojoj dramskoj pedagoginji Mirjani Rogini. Za dramsku pedagogiju se educirala na mnogim seminarima i radionicama u zemlji i inozemstvu, a i sama je vodila radionice za učitelje i socijalne radnike. Kao honorarna dramska pedagoginja u Učilištu ZeKaeM-a radi od 2000. godine. gdje je ostvarila niz produkcija i napisala mnogo igrokaza.
Zaposlena je na Hrvatskom radiju, a kritike osim u matičnoj kući objavljuje još i u Vijencu. Nedavno je napisala i uredila monografiju o 20 godna kazališta Mala scena.
1. Kako se postaje kazališni kritičar?
Katarina Kolega: Ne znam kako se postaje kazališni kritičar jer od osoba koje poznajem, svaka je imala svoj put, drugačiji od drugih. Što se mene tiče, još kao studentica objavljivala sam kritike u našem tadašnjem Studentskom listu (zapravo u dva), a na obrani diplomskog rada profesorica Andrea Zlatar preporučila me Dubravki Vrgoč u Vjesnik tako da sam odmah nakon diplome pocela pisati u Vjesniku.
2. Koje je vaše obrazovanje?
Katarina Kolega: Završila sam hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost, apsolventica sam teatrologije (s nadom da ću je uskoro diplomirati), a što se tiče obrazovanja za kritičarku, za vrijeme fakulteta nas je nekoliko
pohađalo radionicu za mlade kazališne kritičare u Zagrebu za vrijeme ITI konferencije, sličnu sam radionicu pohađala i nekoliko godina kasnije u Montrealu, kao jedina predstavnica naše zemlje (i to zahvaljujući Sanji Nikčević koja svake godine pošalje po jednog mladog kazalisnog kritičara na neku međunarodnu radionicu).
3. Zašto se bavite kazališnom kritikom?
Katarina Kolega: Ne mogu reći da se bavim kazališnom kritikom. Počela sam slučajno, a na slučaju se temelji i današnji moj rad. Povremeno objavljujem u Vijencu (kad me zatraže ili kad stvarno želim o nečemu pisati), a za radio naravno moram pisati jer sam tamo zaposlena. Budući da u nekim osobama vidim zaista prave kazalisne kritičarke /kritičare (poput Nataše Govedić ili Igora Ružića) sebe ne smatram kazališnom kritičarkom.
4. Koliki prostor vam daju urednici i da li se isti smanjio u zadnje vrijeme?
Katarina Kolega: Prostor se u pisanom mediju (novinama) smanjio, a na radiju je ostao isti. Mislim da radio (osobito Treći program) daje veliku mogućnost za detaljnu analizu. U časopisu kao što je Vijenac prostor se također smanjio, barem mi se tako čini (iako to najbolje zna Lidija Zozoli pa pitajte nju za točnost tog iskaza). Internet, stranice poput teatra.hr ili kupusa.net, pružaju velike mogućnosti.
5. Što su za vas najveći problemi kritike u Hrvatskoj?
Katarina Kolega: Najveći problemi kritike??? hm...nedostatak prostora u pisanom mediju - o tome svi govore i to je istina. Problem je i u tome što malo ljudi putuje svijetom i zna što se vani događa te to može usporediti s našom
situacijom, koliko god smo obrazovani, kritičar bi u znanju trebao biti korak ispred umjetnika, a nije uvijek tako, iako ih povremeno imamo u časopisima, smatram da nam nedostaje više analitičnih tekstova.