27. ožujka – Svjetski dan kazališta

Na taj dan u svim kazalištima diljem Hrvatske prije početka predstave čita se međunarodna i hrvatska poruka.

  

Ove godine međunarodnu poruku pisao je kubanski redatelj, dramatičar i sveučilišni profesor kazališne režije, Carlos Celdrán, a prevela ju je sa španjolskog Nikolina Židek.

Hrvatsku poruku napisao je kazališni redatelj Ozren Prohić.

***

Poruka povodom Svjetskog dana kazališta
27. ožujka 2019.

Prijevod sa španjolskog jezika: Nikolina Židek

 

Autor: Carlos CELDRÁN, Kuba
Prije mog buđenja u kazalištu, moji učitelji već su bili tamo. Sagradili su svoje kuće i poetike na ruševinama vlastitih života. Mnogi od njih ostali su nepoznati ili ih se jedva pamti: radili su u tišini, skromno, u dvoranama za probe i kazališnih dvoranama prepunim gledateljima i polako, nakon dugih godina rada i izuzetnih uspjeha ostavljali bi svoja mjesta i nestajali. Kada sam shvatio da će moj zanat i moja osobna sudbina slijediti njihove korake, shvatio sam da od njih nasljeđujem i tu jedinstvenu i mukotrpnu tradiciju življenja u sadašnjosti bez drugih očekivanja doli dostizanja jasnoće neponovljivog trenutka. Trenutka susreta s onim drugim u tami kazališta, bez ikakve druge zaštite osim istinitosti jedne geste, jedne razotkrivajuće riječi.

Moja kazališna domovina je u onim trenucima susreta s gledateljima koji svake večeri dolaze u našu dvoranu, iz najrazličitijih dijelova moga grada, da bi nas podržali i s nama podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta. Na tim jedinstvenim trenucima gradim svoj život, tu prestajem biti ja, prestaju moje osobne patnje te se iznova rađam i shvaćam značenje zanata bavljenja kazalištem: doživjeti trenutke čiste i prolazne istine, gdje znamo da je ono što govorimo i činimo, tamo, pod scenskim svjetlima, istina te da odražava ono najdublje i najosobnije u nama. Moja kazališna zemlja, moja i mojih glumaca, satkana je od tih trenutaka gdje za sobom ostavljamo maske, retoriku, strah da budemo ono što jesmo i gdje se držimo za ruke u tami.

Kazališna tradicija je horizontalna. Nema nikoga tko bi mogao tvrditi da je kazalište samo u jednom centru svijeta, u jednom kazalištu ili jednoj privilegiranoj zgradi. Kazalište, onakvo kakvim sam ga ja prihvatio, širi se po nevidljivoj geografiji koja spaja živote onih koji se njime bave s kazališnim zanatom u jednu jedinstvenu i ujedinjavajuću gestu. Svi kazališni majstori umiru sa svojim neponovljivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući za sobom višeg značenja koje bi ih zaštitilo ili učinilo slavnima. Kazališni učitelji to znaju, ne vrijedi nikakvo priznanje naspram sigurnosti koja je u srži našeg posla: stvarati trenutke istine, dvosmislenosti, snage i slobode u trenucima najveće neizvjesnosti. Neće ih nadživjeti ništa drugo do podataka ili zapisa o njihovim radovima na video snimkama ili fotografijama koje će sakupiti samo blijedu natruhu onoga što su učnili. Jer uvijek će u tim zapisima nedostajati tihog odgovora publike koja u jednom trenutku shvaća da se ono što se tamo događa ne može ni prevesti ni naći u vanjskom svijetu, da je istina koja se tamo dijeli jedno životno iskustvo, na trenutak jasnija od života samog.

Kada sam shvatio da je kazalište zemlja za sebe, veliki teritorij koji obuhvaća čitav svijet,  u meni se izrodila odluka koja je ujedno i poimanje slobode: ne moraš se udaljiti niti otići otamo gdje se nalaziš, ne moraš trčati, niti se micati. Tamo gdje jesi nalazi se publika, tu su kolege koje trebaš uza se. Tamo, izvan tvoje kuće, imaš svu svakodnevnu, mračnu i neprobojnu stvarnost. Stoga radiš polazeći od te prividne nepokretnosti kako bi osmislio najveće putovanje, ponovio Odiseju, put Argonauta: ti si nepomičan putnik koji neprestano ubrzava gustoću i krutost tvojeg stvarnog svijeta. Tvoje je putovanje ka času, ka trenutku, ka neponovljivom susretu s tebi sličnima. Tvoje je putovanje usmjereno prema njima, prema njihovom srcu, prema njihovom subjektivitetu. Putuješ unutar njih, unutar njihovih emocija i sjećanja koje budiš i pokrećeš. Tvoje je putovanje vrtoglavo i nitko ga ne može izmjeriti niti ušutkati. Nitko ga ne može ni prikladno prepoznati, jer to je putovanje po mašti tvojih ljudi, sjeme koje se sadi u najudaljenijim zemljama: u građanskoj, etičkoj i ljudskoj svijesti tvojih gledatelja. Zato se ja ne mičem, ostajem kod kuće, među svojim najbližima, u prividnom stanju mirovanja, radeći danju i noću, jer znam tajnu brzine.

 

O autoru :

Redatelj, dramatičar i sveučilišni profesor kazališne režije, rođen je 1963. na Kubi.

Godine 1996. godine osniva svoju kazališnu trupu pod imenom Kazalište Argos u kojem njeguje europski klasični repertoar (Ibsen, Strindberg, Brecht, Beckett)  te postavlja suvremene latinoameričke autore.

Dobitnik je mnogih kazališnih nagrada. Danas  režira, predaje i vodi svoj vlastito kazalište.

 

***

 

HRVATSKA PORUKA

Autor: Ozren Prohić, redatelj

U vrijeme nerazumnih politika

kazalište nek bude realnost.

 

U vrijeme nerazumnih zabava,

kazalište nek bude prostor mišljenja.

 

U vrijeme izgubljenosti,

kazalište nek bude prostor maštanja.

 

… i što smo dalje od prostora mogućnosti, to smo bliže prostoru kazališne mašte…

 

Ne zamagljujmo se.

 

… nema prostora u kojem ćemo se zrcaliti,

nema prostora u kojem ćemo dati otpor,

nema prostora u kojem ne možemo…

…. postoji prostor kazališta,

u kojem nećemo dati  da nam oduzmu odlazak među oblake..

 

Kazalište je sloboda,

i kada se propituje i kada nije propitano,

ono je sloboda,

sloboda sama…

 

Sablast kazališta kruži u svijetu koji se gubi,

koji je pogubljen…

 

… u prostoru kazališta sve je moguće,

moguće je biti negdje drugdje…

… dok zrcalimo svijet i dok smo drugi..

… dok kritiziramo viđeno u svijetu, iako viđeni…

… dok dopiremo do svijeta i dok izgledamo kao da nas nije briga…

 

Kazalište postaje i opstaje,

i dok su drugi danas, danas smo mi drugi.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.