Osječki long, long play predstava je nastala prema tekstu Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića.
Riječ je o melodrami u formi velike ploče-long plejke koja se sastoji od deset prizora i jednog pred prizora, odnosno od 10 „pjesama“ i uvodne teme.
Predstava opisuje predstavnike i način života mlade generacije u Osijeku od šezdesetih do kraja osamdesetih godina, a radnja se odvija na najpoznatijim mjestima grada Osijeka. Posebno obilježje predstave je jezik, tj. govor, a to je kolokvijalni govor kojim su govorili mladi Osječani toga doba.
Ili kako u službenoj najavi piše Ivana Šojat:
I jezik, Osijek ima svoj govor – rastegnut i polagan poput beskrajne nizine u kojoj se uzdigao poput bove i orijentira bez kojih bismo se pogubili u moru močvara, komaraca, visokih žutih žita i topola. Samo tu lege bare legice i baš je laćarno kad laganini profuraju Korzom da svi levati vide kak' supika butru ima, komada zbog kojeg će se okešati za tresku, rugati se kondoru bez karte, popiti kavu kod Kafeterije, noću proći kroz Osmanov prolaz, jer nije ga frka. Čak i kad se sve uruši kao devedesetih prošlog stoljeća, pričati o Gradu znači opstati, imati identitet, biti nešto u moru svega i svačega, znači moći otići i nečemu se vratiti, imati ne samo kuću, nego i dom, imati nešto za pamtiti i nasmiješiti se čak i u grda vremena. Ne toliko iz inata, nego prvenstveno iz čiste ljubavi. Kako bismo se uvijek iznova, iz svake samoće u porsatu, mogli naći kod Ipka na lapežu, čak i ako više nitko ne zna što je to Ipak, čak i ako je IPK odavno propao…
