Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Sezona 2009/10: GDK Gavella

Sezona 2009/10: GDK Gavella

Od prve emanacije Boga, do scenskog ukazanja Adolfa Hitlera, ili - od Biljane Srbljanović, preko Davora Špišića i Ivana Vidića, do Krleže i Ibsena. Za promjenu - uz samo jednog gostujućeg redatelja, ali i opet uz jednog glumca u redateljskoj ulozi.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2009/2010. onako kako ih je oglasilo GDK Gavella.

Biljana Srbljanović: BARBELO, O PSIMA I DJECI
režija: Paolo Magelli
premijera: listopad 2009.

"Barbelo je ono odakle dolazimo i gdje bi se mnogi željeli vratiti i sakriti, a svatko neka izabere što je to.", zapisano je uz ovu, posljednju dramu najizvođenije srpske dramatičarke u Europi, Biljane Srbljanović. "Barbelo - tj. "Barbello" - je pojam kojim se u povijesti kršćanstva označava prva emanacija Boga. ...njegovo prapodrijetlo, prauzrok, pranačelo, neki metafizički prostor iz kojeg potiče sve, pa i mi." Onkraj ovako "metafičkog objašnjenja" teksta - ili možda, ispod njega - ukazuju se slike koje nježno i humorno, a opet ironično i polemički, progovaraju o ljubavi i smrti, udaljenosti i bliskosti... doimajući se znatno manje političnima, no što bismo vjerojatno očekivali od nove drame Srbljanovićeve. Taj "nemar za politiku" koja je, međutim, tu, jer ona je uvijek tu, odveo je njen rukopis prema područjima emotivne ogoljelosti, "gdje je život košmaran san". A u takvom životu i ljudi i psi samo su lutalice, bića bez čvrstog uporišta i zaleđa, osuđena na međusobno iscrpljivanje, ali i zajedništvo, tek ponekad sposobno prijeći u istinsko razumijevanje.

Paolo Magelli redatelj je koji je na pozornicama u Zagrebu i Hrvatskoj režirao čitav niz predstava što ih, bez pretjerivanja, možemo proglasiti nezaboravnima, a u posljednje je vrijeme mnogim nagradama koje je ovdje dobio za svoj rad dodao i Vjesnikovu nagradu "Dubravko Dujšin" za kazališnu umjetnost, za režiju Brechtovog "Pira malograđana" u Velikoj Gorici. I na pozornici teatra u Frankopanskoj Magelli je već udomaćen redatelj, između ostalih naslova potpisavši i "Mjesec dana na selu", koji već više od desetljeća puni dvoranu kazališta "Gavella". "Barbelo" i njegovi anti-junaci pripadaju magellijevskom svijetu, u to nema sumnje, svijetu gdje je borba jedini način da dopremo do sebe i drugih, kao "privatne osobe", ali i kao kazališni umjetnici. Zato se ovaj komad u njegovoj režiji doima kao sjajna prilika za stvaranje teatra koji neće štedjeti sama sebe, te koji će gledateljima znati ispričati priču o njima - i nama - samima. Prestižna europska nagrada za Novu kazališnu realnost, dodijeljena spisateljici, pokazuje da "Barbelo" i ono što nam govori funkcioniraju svuda, jer djeca i psi svugdje su bića koja trebaju pažnju, ali i - sve više - scenu, kako bi s nje progovorili svojim tek naoko krhkim, a zapravo tako moćnim glasovima.

Davor Špišić: ALABAMA
režija: Dario Harjaček
premijera: studeni 2009.

"Alabama" Davora Špišića tekst je koji je ove godine osvojio prvu nagradu "Marin Držić", što ju Ministarstvo kulture Republike Hrvatske dodjeljuje za dramski tekst. Odabrana kao najbolja u konkurenciji od 46 tekstova pristiglih na natječaj, "Alabama" je od stručnog povjerenstva opisana ovim riječima: "Junaci snažne i dojmljive Špišićeve drame članovi su tipične obitelji njegova rodnog grada, razorene i izložene surovostima poraća i vulgarnog kapitalizma: žrtve rata, ranjenici dušom i tijelom, prognanici, siromasi, mučenici… Davor Špišić nastoji nanovo zalijepiti obiteljske krhotine, pomiriti nepomirljivo i vratiti tračak nade, a manirom rasnog majstora to naposljetku i uspijeva." Osječki prozaik i dramatičar, autor knjiga drama "Predigre", "Raj bez fajrunta" i "Berlin, Charlie", Špišić je nagradu "Marin Držić" već osvojio 2001. godine, dramom "Jug 2". "Alabama" je njegov dosad vjerojatno najkompaktniji, najusredotočeniji pa i, dopustimo si reći, najdirljiviji dramski rad, koji intimnu tragediju jedne obitelji sa spisateljskom lakoćom i dijagnostičarskom težinom proteže na čitavo društvo, izmučeno i zbunjeno, no još uvijek sposobno doživjeti dobrotu.

Jedan od naših najzanimljivijih redatelja mlađe generacije, Dario Harjaček, "Alabamom" debitira na pozornici teatra u Frankopanskoj, nadovezujući se na svoje dosadašnje uspješne režije, poput Čehovljeve "Tri sestre" ili "Pijanistice" Elfride Jelinek, ali i, za pretpostaviti je, odlazeći još dalje u svom scenskom propitivanju izvedbenih mogućnosti teksta i glumca. Špišić je svojom dramom mladom redatelju i njegovom autorsko - izvođačkom timu - a ovdje spomenino tek da glazbu za predstavu potpisuje skupina "Svadbas" - ponudio istovremeno čvrst i otvoren materijal, pomno oblikovan, ali spreman za neočekivana i(li) nova upisivanja. Redatelj sposoban "potaknuti ansambl na obnovu svojih izražajnih mogućnosti, oslobađanje svake rutine u smionu iskazu...", kako je zapisano o jednoj od njegovih predstava, u susretu s piscem koji "osebujno kombinira sarkastično i melodramatično"? Sedmeročlana glumačka ekipa u dijalogu s tekstom koji poziva na izravnost i iskrenost? Hrabra i "zapitana" predstava, vjerujemo, voljna progovoriti o stvarnosti kakva nas boli, a živimo je.

Miroslav Krleža: BALADE PETRICE KEREMPUHA
režija: Franka Perković
premijera: prosinac 2009.

"Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom.", zapisao je jednom Miroslav Krleža. Velikan naše književnosti nije, srećom, propao, no u "Baladama Petrice Kerempuha" bavio se, nerazdruživo, i jednim i drugim, kroz poeziju govoreći o politici, a politiku rabeći kao etiku, što bi ona u svojoj osnovi možda i trebala biti, no odavno je zaboravila na to. "Nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj", "vizionarski pjesnički kompendij" objavljen 1936., "Balade" su se pred čitateljem pojavile kao eruditski socijalni vapaj, nadahnut starim hrvatskim kajkavskim piscima, poput Belostenca - autora monumentalnog "Gazofilacija" - Pergošića, Habdelića, Brezovačkog... Pristupajući jeziku podjednako kao semantičkom igralištu i glazbenoj partituri, Krleža je u "Baladama" u kajkavski idiom utkao i latinske, madžarske, njemačke, talijanske te hrvatske štokavske elemente, darujući našoj književnosti posve unikatnu i s malo čime usporedivu knjigu, koju bi podjednako točno i pogrešno mogli odrediti kao zbirku pjesama, spjev ili pjesničku dramu. Ova posljednja riječ približava je pozornici, gdje, međutim, Krležini stihovi nisu oživjeli mnogo puta, nekako radije ostajući ukoričeni i iščitavani, nego kazališno suočeni sa stvarnošću. S kojom su, oduvijek, bili u strastvenom dijalogu.

Redateljica Franka Perković, čija je jedna od najuspješnijih predstava bio upravo Krležin "Adam i Eva", kojeg je znala osvijetliti drugačije od dotadašnjih uprizorenja tog teksta, u "Baladama Petrice Kerempuha", usporedno s pokušajem scenskog dešifriranja jezične im prenabujalosti, bavit će se njihovom socijalnom dimenzijom, s glumcima kazališta "Gavella" istražujući izvedbene mogućnosti ovog kanonskog djela naše književnosti. Pritom bi iskustvo postdramskog kazališta što ga imamo iza sebe, a koje nas podsjeća da je za predstavu nužna samo jasna misao, dok su sve ostalo formalne pojavnosti kroz koje možemo, ali i ne moramo stvarati teatar, trebalo samo ohrabriti autorsku ekipu "Balada" da o "višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva" progovori ravnopravno kroz riječ, glazbu, pokret i sliku, sa sviješću da je pred njima materijal prebogat mišlju, zadivljujuće maštovit i otvoren.

Henrik Ibsen: PEER GYNT
režija: Aleksandar Popovski
premijera: veljača 2010.

Opisati Ibsenovu dramu "Peer Gynt" možda bi se najlakše - ili najljepše - moglo kroz riječi G. B. Shawa, velikog poklonika i zagovornika Ibsenova djela, koji je nakon pariške izvedbe "Peer Gynta" (1896.) zapisao: "Ovo će djelo smrskati protuibsenizam u Europi, jer Peer je svačiji junak. On na maštu djeluje isto kao što su djelovali Hamlet, Faust i Mozartov Don Juan. Tisuće ljudi koji nikad neće pročitati ni jedan drugi redak Ibsena, ponovno će čitati "Peer Gynta", dok će milijuni znati o njemu kao o svjetskoj pjesničkoj moneti, a da ga nikada ne čitaju. Vještice u "Macbethu", duh u "Hamletu", kip u "Don Juanu" i Mephistopheles neće biti u dvadesetom stoljeću poznatiji od Bøjga, Ljevača Pucadi, Nepoznatog putnika i Mršavca." No usprkos divljenju prema najopsežnijm djelu ponuđenom pozornici od velikog norveškog i svjetskog dramopisca, teško je ne primijetiti kako je riječ o tekstu koji uprizorenje priziva, ali mu se istovremeno i opire. Ili kako je zabilježio Tomislav Ladan, prevoditelj ovog "Peer Gynta" na hrvatski jezik: "Djelo ni sam pisac nije prvenstveno zamislio za izvedbu na pozornici, nego više kao dramski spjev za čitanje; u njemu je četrdeset različitih prizora, brišu se granice između zbilje i uobrazilje, između svijesti i podsvijesti, a sama radnja (od Peerova djetinjstva do brodoloma i povratka) zbiva se više u umu negoli u izravnoj stvarnosti."

Ovako ambiciozan, složen i izazovan zadatak povjeren je makedonskom redatelju Aleksandru Popovskom, koji je za prošlog "boravka" u teatru u Frankopanskoj na našoj pozornici iza sebe ostavio Shakespeareov "San Ivanjske noći", predstavu koja je u međuvremenu i kod publike i kod kritike naišla na sjajan prijem, dosad osvojivši čak 11 nagrada na festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Eklektičnost Popovskog te njegova sposobnost da velikoj književnoj temi - u što nas je mogao uvjeriti i npr. njegov sjajni "Candide", nastao u produkciji beogradskog JDP-a, a ove sezone prikazan u Zagrebu - pristupi bez straha, slobodno se poigravajući motivima koje mu tekst "posuđuje na korištenje", daju naslutiti kako će ansambl kazališta "Gavella" s ovom predstavom krenuti na uzbudljivo i maštovito kazališno putovanje. A drugačije se, uostalom, ne bi ni moglo, jer "u svojoj olakoj bezobzirnosti, pustolovnom egoizmu te dopadljivu nećudoređu, Peer Gynt je Don Quixote slobodnog pothvata", junak teksta koji u svojim mnogim slojevima ima "toliko općeprihvatljivih svojstava da ga je i japanska kritika proglasila "tipično japanskim"".

Ivan Vidić: DOLINA RUŽA
režija: Krešimir Dolenčić
premijera: travanj 2010.

Od praizvedbe Vidićeve "Harpe (Škrtice)" u Zagrebačkom kazalištu mladih, njegovog debija u "profesionalnom teatru", prošlo je nešto manje od dva desetljeća, tijekom kojih je taj dramski i prozni autor te scenarist igranih i dokumentarnih filmova postao jedan od naših najigranijih pisaca, dramatičar čiji se svaki novi komad očekuje s velikim nestrpljenjem. Vidićev je stil, kako je zapisano u najavi njegovog romana "Gangabanga", "adekvatno eruptivan, strastven i zanesen, digresivan i refleksivan ...; lirski nježan i zavodljiv, kao sama magma revolucije, kao matica što sa sobom nosi i mulj i zlato", sa zaključkom koji bi se mogao prepisati i ispod ove drame: "U ime mnogih tranzicijom devastiranih, a naročito za svoj gušt, Vidićev junak uzvraća udarac i otada mirno spava." I doista, Petar, junak (ili antijunak) "Doline ruža" toliko nam je blizak upravo zato jer proživljava situaciju - i pripadajuće joj dileme - u kakvoj smo se svi barem jednom zatekli. Ostaviti život koji živimo i započeti novi, pobjeći, zapitati se je li se sve moralo dogoditi baš ovako kako jest te ima li izlaza iz samoga sebe... - sve je to popudbina čovjeka 21. stoljeća, sapetog u mrežu koju si je sam ispleo, a sazdanu od zadovoljavanja često izmišljenih obveza, beznačajnih nazovi-bitnosti, materijalizama što smo ih postavili na tron obožavanog.

U režiji kućnog redatelja kazališta "Gavella", Krešimira Dolenčića, otprije dobro upoznatog sa svijetom Vidićevih tekstova (drama "Ospice" u GDK "Gavella", 1997.; opera "Crux dissimulata (Prikriveni križ)" na Muzičkom biennalu Zagreb, 2009.), "Dolina ruža" trebala bi s pozornice progovoriti, s ozbiljnošću i humorom, jer u sebi nosi oboje, o svijetu ljudi koji su bili uvjereni kako imaju sve, da bi se jednog dana probudili i shvatili da - nemaju ništa. Ovo, po svoj prilici opće mjesto suvremene dramatike, Vidić koristi onako kako smo od njega i navikli - (tek) da bi si pripremio teren za meandriranje kroz kaos svačije svakidašnjice, dopuštajući si istodobnu društvenu kritičnost i poetičnost, realizam i apsurd, zamišljenost i ruganje... Obiteljska je ovo drama, ali je i satira, ludička "dramska dijagnoza", pozorničko traganje za smislom koje nam, prisjetimo se rečenica iz jednog drugog Vidićevog dramskog teksta, "Octopussyja", govori o ljudima što su "vjerovali u vraga, a on im nije ništa dao", na njihovu želju da mu prodaju dušu odgovorivši posve lakonski, sa - "Hvala, ne trebam je."

Janko Rakoš i ansambl predstave: REICH NA ZEMLJI
režija: Janko Rakoš
premijera: svibanj 2010.

Adolf Hitler, Hermann Göring, Joseph Goebbels, Rudolf Hess, Heinrich Himmler, Albert Speer i Karl Dönitz u povijest svijeta kakvog poznajemo upisani su krvavim slovima. Kad pomislimo na njih, na pamet nam padaju zločini protiv čovječanstva i čovječnosti, antisemitizam, fanatična odanost vođi - "Führeru", stega, disciplina, organiziranost... No istovremeno, oni su bili i neostvareni umjetnici, ovisnici o morfiju, sociopati i shizofreničari, okupljeni oko zajedničke im želje za apsolutnom moći, kao i zgrtanjem privilegija i bogatstva. Osobe su ovo, rekli bismo, kilometrima udaljene od suvremene komedije, no sedmorica glumaca okupljenih oko predloška kojim ih je na igru pozvao njihov kolega, pokušat će dokazati suprotno. Naime, u doba kad desnica u Europi ponovno jača, a velik dio zemaljske kugle grca u sukobima, u doba kad je "apolitičnost" nerijetko samo izgovor za izgubljenost, a prijetnja je uvriježen način komunikacije između pojedinih država i njihovih vođa, prikaz jednog od najmračnijih razdoblja kroz koje je prošao čovjek može biti i priča o nama samima.
Rakan Rushaidat, Bojan Navojec, Franjo Dijak, Enes Vejzović, Sven Šestak, Hrvoje Klobučar i Ozren Grabarić, s Jankom Rakošem u "Reichu na zemlji" odlaze put '30-ih i '40-ih godina prošloga stoljeća, u doba kad je nacizam zapjenjene gubice jurišao na civilizaciju, kako bi u virtuoznom glumačkom kovitlacu dočarali sedmoricu vodećih ljudi Trećeg Reicha, ovdje prikazanih u monty phytonovskoj poetici, gdje je provokacija utkana u gotovo svaku repliku, a izravnost je izvođački imperativ. Humor na rubu groteske, međutim, besmislen je ako postane sam sebi svrhom ili izgovorom za dobru zabavu, a i tema "prijeti" svojom ozbiljnošću i u sebe utkanom tminom svima koji joj ne pristupe dovoljno pažljivo... Scenski susret s Adolfom Hitlerom, čovjekom koji bi nam možda ostao zauvijek nepoznat samo da su ga primili na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje se dva puta pokušao upisati, no bio je odbijen, stoga je prilika da zavirimo i u same sebe te, prepuštajući se nadajmo se ljekovitoj izvođačkoj sinergiji, izađemo iz dvorane izoštrena pogleda, osnaženi kazalištem.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI