Vladimir Habunek

datum rođenja: 10.10. 1906.
mjesto rođenja: Zagreb
datum smrti: 23.7. 1994.
mjesto smrti: Zagreb


Završio 1925. trgovačku akademiju u Zagrebu. Kao srednjoškolac nastupa u Marionetskom kazalištu M. Širole pod pseudonimom Vladimir Krasuljak. Nakon mature odlazi u Pariz, potom u Nantes, gdje upisuje École des hautes études des commerce et d’ industrie;u Toursu pohađa satove pjevanja, 1927. u Parizu upisuje studij solo-pjevanja na Scholi cantorum. U Zagreb se vraća 1931, pohađa satove glume kod I. Raića, a 1932. pokreće s M. Ivekovićem, V. Svečnjakom i K. Tompom Pučki teatar (L. Frank, Slučaj). Izdaje Kroniku, ilustrovane novine za sva savremena kulturna pitanja (1933). U njoj te u Književnim horizontima 1934. objavio opsežan članak o povijesti francuskoga kazališta. Iste god. u Književniku piše likovnu kritiku. U Londonu 1936. upisuje režiju u Theatre Studio pod vodstvom M. Saint-Denisa, statira u kazalištu Old Vic te povremeno piše o londonskim kazališnim zbivanjima (Jutarnji list, 1936, 1937). U Parizu se 1939. upoznaje s naslijeđem J. Copeaua i njegova kazališta Vieux-Colombier, a o G. Batyju i ostalim članovima »kartela četvorice« (L. Jouvet, C. Dullin, G. Pitoëff) objavljuje članak u Obzoru (1939). Njihov utjecaj poslije će se primijetiti u Habunekovu redateljskom izrazu. Iste god. u Zagrebu uz pomoć Francuskoga instituta (na kojem je predavač)osniva i vodi kazališnu družinu La compagnie des jeunes (poslije Družinu mladih) s kojom1940/41. na francuskom jeziku u HGZ izvodi Molièrea (Les fourberies de Scapin), Racinea (Les plaideurs), Marivauxa (L’ île des esclaves) i dr. God. 1944/45. ista djela postavlja na hrvatskom jeziku, proširuje repertoar (Ruzzante, Drugi dijalog; R. Ivšić, Sunčani grad) te izvodi prvu lutkarsku predstavu (A. P. Čehov,Prosidba). Zbog političkog pritiska od 1946. s družinom izvodi samo lutkarske predstave (Čehov, Medvjed;A. Šenoa, Kugina kuća), a 1948. postavljen je za voditelja novoosnovanoga Zemaljskog kazališta lutaka.Istodobno 1941–46. te 1947–53. predaje glumu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na odjelu za solo-pjevanje te s Opernim studijem HGZ postavlja oratorij Semele G. F. Händela (1943) te opere Ivanuška C. A. Cuija (1944), Bastien i Bastienne W. A. Mozarta i Gianni Schicchi G. Puccinija (1946). Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu predaje glumu i režiju 1951–63. Snažno podcrtavajući vrijednost libreta i partiture, režirao je više od 25 opera u zagrebačkom HNK različitih stilskih razdoblja; od klasicizma (C. W. Gluck, Orfej i Euridika, 1960. i 1986; Mozart, Così fan tutte, 1958), ranoromantičkih belkantističkih opera (V. Bellini,Norma, 1980), Verdijevih opera (Don Carlos, 1962; Otello, 1976), Bizetove Carmen (1959), pa do slavenske romantike (P. I. Čajkovski, Jevgenij Onjegin, 1965) i ruskog realizma (M. P. Musorgski, Boris Godunov, 1960). Izniman senzibilitet za glazbu XX. st. pokazao je režirajući opere B. Brittena Lukrecija(1951, 1956. na Dubrovačkim ljetnim igrama i 1957. na Splitskom ljetu) i San ljetne noći (1962), a potomŽivot razvratnika (1954. i 1963) i Slavuj (1958) I. F. Stravinskog, Sat Španije M. Ravela (1952),Angélique J. Iberta i Medium G. C. Menottija (1957) te Arabella (1973) i Arijadna na Naksosu (1977) R. Straussa. Režirao je i praizvedbe suvremenih hrvatskih opera: Zlato Zadra I. Brkanovića (1955), Labinska vještica N. Devčića (1957), Koriolan (1958) i Oluja (1969) S. Šuleka te premijerno postavio opere Novi stanar (1965) i Opsadno stanje (1971) M. Kelemena. Više puta je u zagrebačkom HNK režirao i hrvatsku operu Nikola Šubić Zrinski I. Zajca (1962, 1970). Posljednja operna režija bila mu je J. Masseneta, Thérèse(1989). Na zagrebačkom je Muzičkom biennalu postavio Operabus P. Schaeffera i Jaje S. Nigga (obje 1965), na Dubrovačkim ljetnim igrama Figarov pir Mozarta (1967), a na Ljetnom festivalu u Puli VerdijevaTrubadura (1976). Kao operni redatelj gostovao je u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju (1950, 1951), ljubljanskom (1951, 1958, 1961) i mariborskom (1953) Slovenskom narodnom gledališču. Međunarodnu redateljsku karijeru započeo je 1963. u Londonu Royal Opera House Covent Garden (Musorgski, Hovanščina, i 1973; D. Šostakovič, Katarina Izmailova, prva izvedba izvan SSSR-a). U New York City Opera režirao je praizvedbu Nine Rivers from Jordan H. Weisgalla (1968) i Mozartov Figarov pir (1969) te u Amsterdamu Cos fan tutte (Nederlandse festival opera, 1969. i De Nederlandse operastich ting, 1972), Petrogradu Carmen Bizeta (Akademičeskij teatr opery i baleta imeni S. M. Kirova, 1973) te OsluVesele žene Windsorske O. Nicolaija (Den norske opera, 1979). S New York Little Orchestra Society koncertno je postavio u Philharmonic Hallu Lincoln Centru u New Yorku opere: Jenufa L. Janačeka (1964, 1974), Antigona (1967) i Prometej (1969)C. Orffa, Orfej i Euridika Glucka (1974) i Daphne R. Straussa (1975). Režirao je i mjuzikle: Poljubi me Kato C. Portera (1960, zagrebačka »Komedija«) i The Canterbury Tales G. Chaucera, N. Cughilla i M. Starkiea (1968, predstava se u londonskom Phoenix Theatre zadržala pet godina na repertoaru). Istodobno je režirao i dramske predstave, napose autore prve pol. i sredine XX. st., osobito s francuskoga govornog područja, pa je u Zagrebu, na velikoj i komornoj sceni HNK prvi put postavio dramu antiratne tematike Trojanskog rata neće biti J. Giraudouxa (1952) te djela avangardnoga i egzistencijalističkoga teatra Poziv u dvorac J. Anouilha (1953), Lekciju E. Ionesca i Iza zatvorenih vrata J. P. Sartrea (obje 1957), a u »Komediji« Ćelavu pjevačicu E. Ionesca i Zamore G. Neveuxa (obje 1956). Njegov je jednostavan, perfekcionistički redateljski stil najbolje došao do izražaja u scenskoj realizaciji Molièreove Škole za žene (1973, zagrebački HNK). S uspjehom je na istoj sceni postavio Lepezu lady Windermere O. Wildea (1954), Lisicu i grozd G. Figueireda (1959), Troila i Kresidu W. Shakespearea (1963), Lorenzaccia A. de Musseta (1975) te u »Komediji« Charlijevu tetku B. Thomasa (1955), Čovjek, zvijer i krepost L. Pirandella (1964), Na tri kralja Shakespearea (1971), Sastanak u Senlisu Anouilha (1982), u Teatru &TD Dvostruku nevjeru P. Marivauxa (1969), u Dramskom kazalištu »Gavella« Gospodin Klebs i Rosalie R. de Obaldie (1976) te na Maloj sceni Letice i ljublist P. Shaffera (1992). Režirao je i u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića (K. Axelrood, Sedam godina vjernosti, 1960; J. Cocteau, Ljudski glas, 1965; Pirandello, Šest lica traži autora, 1967; J. Goldman, Lav u zimi, 1970; S. Beckett, Divni dani,1978), na Dubrovačkim ljetnim igrama (P. Corneille, Cid, 1955; Shakespeare, Macbeth, 1971) te u splitskom HNK (Shakespeare, Mjera za mjeru, 1955) i na Splitskom ljetu (Anouilh, Antigona, 1956; J. Genèt,Sluškinje, 1970). Od hrvatskih drama režirao je Herakla M. Matkovića (1958, zagrebački HNK), Kulu babilonsku D. Roksandića (1959, dubrovačko Kazalište Marina Držića), a potom tri Ivšićeve drame, Kralj Gordogan (1979, Teatar &TD), Aiaxaia (1983, zagrebački HNK) te Kapetan Oliver (1985, Dramsko kazalište »Gavella«).Ostvario je nekoliko dramskih režija u inozemstvu; u tršćanskom Slovenskom narodnom gledališču Pirandellova Henrika IV (1956), u berlinskom Schiller Theateru Der König stirbt Ionesca (1964), u Škotskoj na Pitlochry Festival Theatre Double Inconstancy (Marivaux, 1956), R. U. R. (K. Čapek, 1969) iMonsieur Klebs et Rosalie (R. de Obaldia, 1980). Za potrebe kazališta prevodio je dramske tekstove s francuskoga i engleskog jezika (P. Raynal, A. Josset, A. de Musset, E. Ionesco, R. Thomas, P. Marivaux, J. Anouilh, J. Cocteau, G. B. Shaw,O. Wilde, W. Saroyan, J. Goldman). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo (1978), »Dubravko Dujšin« (1984), Hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje (1992) te francuskih priznanja Officier des Arts et Lettres i Légion d’ honneur.

IZDVOJENO
MAGAZIN
NATJEČAJI & POSLOVI