Intervju: David Hernandez

Američki koreograf i pedagog koji već godinama radi u Europi, autor je nove predstave ZPA – ‘The Devil’s Garden’ – koja će premijerno biti izvedena 3. prosinca.

  

Teatar.hr: Kako je došlo do vaše suradnje sa ZPA?

David Hernandez: Petra Hrašćanec pozvala me je prošle godine da predajem na Akademiji. Zainteresirala me je ponuda da sudjelujem u prvim koracima te nove institucije i surađujem s Petrom. U Zagrebu sam proveo dva tjedna i Petra me je upoznala sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, kojem sam održao jednotjednu plesnu radionicu. Veoma smo lijepo surađivali i stvorili zanimljive rezultate, zahvaljujući kojima se rodila zamisao o budućoj suradnji, koja je mene veoma razveselila. Sad, gotovo točno godinu dana kasnije, ponovno smo u Zagrebu, pred premijerom našeg zajedničkog projekta.

Teatar.hr: Važno mjesto u vašoj umjetničkoj biografiji zauzimaju suradnje i to redovito sa – ženama. Od Meg Stuart, preko Anouk van Dijk do Anna Teresa de Keersmaeker. I u Zagrebu ste odlučili napraviti predstavu isključivo sa ženama...?

David Hernandez: Ovo nije uistinu pitanje, ali mislim da znam na što ciljate. Kao prvo, moram reći da je ovo moja prva velika produkcija s isključivo izvođačicama. Moram priznati i da, općenito govoreći, nikad nisam bio posebno svjestan spola ljudi s kojima radim. Naravno da znam radim li sa ženom ili sa muškarcem, ali to mi nije presudno, niti je razlog da neku suradnju prihvatim ili odbijem. Ako imam dobar osjećaj o projektu koji mi se nudi, prihvatim ga. Moguće je da je činjenica da sam odrastao okružen mnoštvom žena u meni razvila sklonost prema radu sa ženama, ali to je nešto čega nisam posebno svjestan, iako u životu imam mnogo bliskih prijateljica. Veoma sam opušten u odnosima sa ženama. Ovaj projekt nastao je razgovorom s Petrom Glad i našom zajedničkom odlukom da napravimo predstavu s isključivo plesačicama. Meni se to činilo zanimljivim jer sam mogao zauzeti stajalište nekoga izvana, budući da sam američki koreograf, muškarac, koji radi s uglavno ženskom ekipom predstavu za hrvatske plesačice. Bojan Gagić i Colas Lucot tu su kao dobrodošla muška protuteža. Uistinu sam uživao u istraživanju ženskog iskustva i mnogo sam iz toga naučio.

devils-garden-4

Teatar.hr: Tko bi i zašto trebao pogledati The Devil's Garden i što je on uopće?

David Hernandez: Mislim da bi mnogo različitih vrsta ljudi moralo moći uživati u ovoj predstavi, i zato pozivam sve da ju dođu vidjeti. Doživljaj odlaska u kazalište ze mene je veoma važno društveno iskustvo. Držim da je danas neophodnije i važnije no ikad. U generaciji YouTube-a, twittera i svakojakih cyber života, važno je tražiti prilike koje uključuju zajedničko iskustvo. Ples je za mene posebno važan medij jer prkosi riječima i obraća se onom dijelu nas koji se lako može izgubiti u svim riječima i brojevima na koje naše sudjelovanje u društvu i poslovnom životu stavlja naglasak. U The Devil's Garden gledateljima nudimo doživljaj korištenjem jezika pokreta. Scenografija koju je Zdravka osmislila veoma je snažna, kostimi koje je kreirala s Anom Fucijaš zadivljujući su, Bojanov zvukobraz i oblikovanje svjetla u suradnji sa Sašom Bogojevićem, sve se to spaja u jedinstvenu i zanimljivu predstavu. Dodajte tome predivne plesačice Zagrebačkog plesnog ansambla i lijepu koreografiju i slike koje smo zajedno stvorili, i mislim da imamo predstavu koju svi u Zagrebu moraju vidjeti. Jer ona je ne samo zanimljivo umjetničko djelo, nego i prikaz talenata skupine uglavnom hrvatskih autora, koji su udružili mozgove i ruke i stvorili nešto uistinu posebno. Svima nam je potrebno onoliko posebnih iskustava koliko ih možemo doživjeti.

Ukratko, The Devil's Garden nešto je što morate doživjeti. To je skupina od šest žena u svojevrsnom metaforičkom okruženju, koja ispreda priče satkane od pokreta i interakcije. To je sudar suvremenog zvukobraza Bojana Gagića i barokne glazbe Johanna Sebastiana Bacha. To je otvoreni prozor u mjesto koje smo stvorili, a u kojem se događaju zanimljive i začudne stvari, u kojem prebiva ljepota i prevara, ples, glazba i zanimljiva scenografija – mjesto na kojem dobivate priliku da zavirite u ono što je po mom mišljenju jedan prilično fascinantan mali svemir.

devils-garden-7

Teatar.hr: Već dugo radite u Europi. Koliko ste upućeni u suvremenu američku plesnu scenu i možete li usporediti tretman suvremenog plesa u SAD i u Europi?

David Hernandez: U zbivanja na plesnoj sceni u Sjedinjenim Američkim Država nisam upućen koliko bih volio, ali redovito odlazim kući i ponekad čak radim ondje, pa imam predodžbu što se događa. Još uvijek imam mnogo prijatelja i kolega koji djeluju na američkoj plesnoj sceni, i mnoge koji sa svojim radovima gostuju u Europi. Umjetnost u SAD-u, a pogotovo plesna umjetnost, nije u lakom položaju, i to me brine, jer bojim se da sličan trend počinje vladati i u Europi. Mislim da mi u SAD-u nismo odgojeni uz jaku kazališnu kulturu i uvažavanje umjetnosti, a zbog rezanja budžeta sve više umjetničkih programa ispada iz našeg obrazovnog sustava. Usto smo kultura filmova i drugih vrsta zabave, i mislim da mnogi nikad nisu ni kročili nogom u kazalište, niti uopće pomislil na to, a to je po mom mišljenju velika šteta i definitivno manjak za našu kulturu. Financiranje je u zadnjih dvadesetak godina također postalo mnogo teže, a uvjeti rada veoma su teški mnogim američkim umjetnicima koje poznajem. Europa je oduvijek bila svojevrsno utočište za umjetnike, i to je jedan od razloga zašto sam se skrasio u njoj. Nadam se da možemo održati tu kulturu živom i prestati ju dovoditi u opasnost smanjenjem sredstava i njezinom nedovoljnom potporom.

Teatar.hr: Stalni ste predavač na P.A.R.T.S., a razvili ste i vlastiti edukacijski program. U Hrvatskoj tek odnedavno imamo visokoškolsko obrazovanje za suvremeni ples. Što biste savjetovali domaćim plesnim edukatorima, kako educirati plesače i koreografe za djelovanje na današnjoj, eklektičnoj svjetskoj plesnoj sceni?

David Hernandez: Ne znam jesam li ja prava osoba za davanje takvih savjeta, jer i sam stalno učim o pedagogiji i upravo zbog toga sam i nadalje zainteresiran za poučavanje. Možda bih mogao reći da vjerujem kako svi moramo ostati zainteresirani za ono što poučavamo, da se moramo konstantno razvijati, raspravljati i postavljati pitanja, i gledati i slušati u istoj mjeri u kojoj poučavamo, ako ne i više. Nastavimo li se izlagati događanjima na međunarodnoj plesnoj sceni i svijetu općenito, možemo ostati uspješni u onome što radimo.

 

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.