Naslovnica > PREDSTAVE > Mrtva svadba (HNK Varaždin)

Mrtva svadba (HNK Varaždin)

DATUM PREMIJERE:
GODINA:
PRODUKCIJA: ,
VRSTA:
NAZIV IZVORNIKA:
OCJENA PUBLIKE:
12345
Gordan Tudor i Natalija Manojlović, nakon hita 'Vodoinstalater' opet surađuju, ovaj put na hvaljenom tekstu Asje Srnec Todorović iz 1990. godine i to uz pomoć Papandopulo kvarteta.

U razmaku od samo nekoliko mjeseci, iznimno hvaljeni tekst Mrtva svadba Asje Srnec Todorović praizveden u zagrebačkom Teatru ITD još 1990. godine, dobija drugu produkiju na domaćim scenama. Prvo ga je u kolovozu na festivalu Zadarsnova postavio Vinko Radovčić, dok ga podnaslovljenog 'crna opera' u HNK Varaždin u koprodukciji s Eurokazom postavlja - Natalija Manojlović i to na glazbu Gordana Tudora s kojim je već realizirala uspješnicu Vodoinstalater.

Radnja se u velikoj, polupraznoj sobi usamljene kuće u kojoj su zatvorena četiri lika: Otac, Kći, Mladoženja i (mrtva) Majka. U tom se prostoru nalaze se samo stol sa stolicama i ormar u kojem boravi mrtva Majka. Prvi čin koji se događa jedne otužne jesenje nedjeljne večeri započinje dolaskom Mladoženje u dom svoje izabranice kako bi dogovorio vjenčanje. Otac i Kći ga pozivaju da ostane na večeri. U pozadini priče koja ponajprije govori o ljubavi što se ostvaruje kroz / u blizini smrti čuje se neprestano padanje kiše, govori se o vlazi, hladnoći, pahuljama, ledu, spominje se obližnja rijeka u kojoj će Kći (u drugoj od dviju ponuđenih inačica epiloga drame koji se, kao i njen drugi čin, događa zimi) počiniti samoubojstvo i pridružiti se Majci u ormaru. Preživjeti će samo Otac i Mladoženja koji ostaje čekati pred zatvorenim ormarom svoju mrtvu zaručnicu koju će svejednako oženiti.

Službena najava varaždinske produkcije kaže pak i ovo:

Mrtva svadba predstavlja obitelj kao društvenu igru, čija pravila od davnina ispisuje kulturološko nasljeđe. Obiteljske uloge, odnosi i rituali, s koljena na koljeno provode se bez odstupanja. Tako Obitelj postaje tek obiteljsko naslijeđe, odnosno akumulirano obiteljsko breme, koje s ponosom u srcu ili s djedovima u oku, ostavljamo potomstvu. Svako preispitivanje ili nepoštivanje pravila urušava cijelu instituciju.  Pokoljenja su već prije svoga postojanja osuđena na gušenje u praviima, kao u prašini nekog obiteljskog porculana, koji godinama čeka "posebnu priliku".
Jedna obična obiteljska tragedija kao tektonski poremećaj figurica u igri, manje je smrtonosna od igre same. Jer naslijeđene samo, univerzalna je obiteljska tragedija."

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter