Mrtva svadba drama je Asje Srnec Todorović u dva čina s prologom i epilogom (u dvije inačice).
Radnja se u velikoj, polupraznoj sobi usamljene kuće u kojoj su zatvorena četiri lika: Otac, Kći, Mladoženja i (mrtva) Majka. U tom se prostoru nalaze se samo stol sa stolicama i ormar u kojem boravi mrtva Majka. Prvi čin koji se događa jedne otužne jesenje nedjeljne večeri započinje dolaskom Mladoženje u dom svoje izabranice kako bi dogovorio vjenčanje. Otac i Kći ga pozivaju da ostane na večeri. U pozadini priče koja ponajprije govori o ljubavi što se ostvaruje kroz / u blizini smrti čuje se neprestano padanje kiše, govori se o vlazi, hladnoći, pahuljama, ledu, spominje se obližnja rijeka u kojoj će Kći (u drugoj od dviju ponuđenih inačica epiloga drame koji se, kao i njen drugi čin, događa zimi) počiniti samoubojstvo i pridružiti se Majci u ormaru. Preživjeti će samo Otac i Mladoženja koji ostaje čekati pred zatvorenim ormarom svoju mrtvu zaručnicu koju će svejednako oženiti.
Službena najava pak kaže:
"Tekst Asje Srnec Todorović nije morbidan, nije ni suviše mračan, ni pretenciozan. On je nekako bolan, pun tuge. Mladoženja koji trapavo prosi kćer, otac što pije očekujući mrtvu ženu da se pojavi iz mraka, kći koja milije prozorska okna tepajući smrti i mrtva mama koja se skriva po ormarima. Sve se nekako sporo, ljepljivo dešava u tekstu. Samo dijalog nije bespomoćan. Pun ekspresionističkih bljeskova, nadrealističkih detalja, razlomljenih perspektiva lica koja se sudaraju sa naličjem života.
To čak nije ni tekst o smrti. Mrtva svadba je drama o neopipljivim stvarima u blizini smrti, to je tekst o nekim čudnim autsajderima života koji čak ni ne pokušavaju previše da ga žive. Čudne se smrti dešavaju u toj svadbi. Male smrti duše, oka, snova, prstiju,dodira, poljupca… I sve je mokro, vlažno, tupo, neuredno… tamno; a opet, duhovite replike režu taj mrak, pokazujući nam da autorica čuva ironični smiješak za one u tami gledališta.A sličan onome što je titrao na Ofelijinim usnama dok je plela vjenčano cvijeće u svojoj kosi."