Drakula se evidentno ne bavi poznatim narativom Stokerovog romana, već suvremenim vampirima. Tko su za vas danas suvremeni vampiri i koji sustav vaš Drakula ruši?
To je pitanje koje mi svi postavljaju. Ja nisam ekspert da bih to imenovao. Koji su ti momenti koje možemo u toj nekoj društvenoj komunikaciji nazivati vampirskim momentima, tko kome sisa krv? Ljudi stalno vole da to prebace na neki određeni subjekt. To je moment koji je vrijedan ispitivanja, gdje smo mi naposljetku oni koji zloupotrebljavaju druge ljude ili svoje položaje. Kroz bankarski sistem, kroz kapitalistički pristup, sve se to na jednostavan način može identificirati u sadržaju. Nisam bio inspiriran samo vampirskim odnosom „sisanja krvi“ iz romana, već i određenim „vampirskim svojstvima“ kao što je skrivanje od svjetla, postojanje u beskonačnom… Sve je to neka vrsta problema koji zajedno predstavljaju tu neku sadržinu.
Predstava nije analitična u društvenom kontekstu, ne analizira samo određeni fenomen, već svakako i jedan specifičan senzibilitet ovog vremena koji se na svoj pozitivno-rušilački način odnosi prema stvarnosti u kojoj se dešava. Meni je jako bitan bio rad s glumcima jer sam možda prvi put razvijao do kraja interaktivnost u odnosu redatelja i glumca, mi smo svo vrijeme radili improvizacije, performanse… Glumac isto ima svoje prijedloge ili odgovore na moje zahtjeve.
Koji su izazovi rada na koprodukcijskom projektu triju kazališta?
Moj način rada na ovoj koprodukciji bio je sličan kao i u drugim projektima, ali mislim da je ovo jedan vrlo slobodan ansambl. Iako smo došli s različitih strana (Zagreb, Maribor, Parma, Subotica), imali smo vrlo koherentnu grupu i radili u velikoj ljubavi. Svi su bili vrlo posvećeni, tako da nismo imali nikakav problem u komunikaciji, a mislim da je olakotna okolnost bio i engleski jezik koji je tražio neku vrstu distance i da dobro promislimo o svemu što izgovaramo. Ovakva vrsta koprodukcije problematičnija je s aspekta organizacije i produkcije, a mislim da je samom procesu rada na predstavi činjenica da glumci dolaze iz tri različite zemlje samo koristila.
Kako je tekao proces rada na predstavi koja se, kako kaže najava, koristi posebnim kazališnim jezikom i u kojoj se glumac ponaša kao izvođač u performansu?
Glumce pokušavam voditi u pravcu u kojem gube svoj identitet dramskih glumaca, a preuzimaju identitet izvođača u performansu, naravno iz pozicije dramskog glumca. Suvremeni glumac je samosvjestan svoje prisutnosti u određenom vremenu i prostoru i činjenice da je u komunikaciji s određenom publikom. On se ne ponaša kao u dramskom teatru u kojem je alfa i omega određeni dramski lik u potpuno iluzionističkoj situaciji.
To je jedan u stvari muzičko-fizički teatar, u kojem je glazba organski dio predstave, nije komentar niti prikazivanje određenog stanje. Ansambl je imao fizičke treninge, a važan dio procesa rada na predstavi je razgovor - mnogo smo razgovarali, pokušavali otvoriti razna pitanja, i ja se u toj fazi ne postavljam kao neka vrsta autoriteta. To je faza u kojoj jedan dio problema pokušavam svesti na općeljudsku razinu – da se izvođač time ne bavi kao umjetnik, već kao čovjek, što kasnije postaje inspiracija za samu izvedbu.
U svom radu često se koristite literarnim predlošcima (Drakula, Neoplanta, Životinjska farma…), ali na vrlo specifičan način. Postoji li neki sustav u vašem tretmanu literarnih predložaka?
Pokušavam nemati recept, svaki put se treba ponovno izboriti s projektom. Dok imam tu mogućnost, mene drama i dramske situacije ne zanimaju. Ne zanima me ni dramska literatura ni klasični dramski dijalozi. Zanima me razgovor koji se vodi s publikom i zbog toga inzistiram na riječi izvođač. Sve konvencije upisane u klasične dramske tekstove me ne zanimaju, kao ni očekivanja publike od određenih dramskih tekstova. Ne zanima me ni ono što sam ja kao redatelj vidio u svojoj glavi, ja doslovno pokušavam raditi s glumcima u datom trenutku i datom prostoru, a ne u svojoj glavi.
Direktorima je lakše prihvatiti projekt koji se zasniva na nekom literarnom predlošku, čak i ako ćete taj predložak u potpunosti napustiti. Vjernost prema autoru ne znači postotak njihovih rečenica u predstavi, bitan je susret na nekom idejnom planu. Ja prilično jasno razlikujem literaturu od teatra, koje su prilično različite stvari. Pokušavam stvarati teatar od onoga što je samom teatru svojstveno, a ne od onog što je svojstveno drugim medijima.
Pozorište ”Kosztolanyi Dezse” manjinsko je kazalište izrazito radikalne poetike, što je gotovo neuobičajen spoj. Koliko je teško bilo izboriti se za poziciju koju danas držite?
To je subotičko gradsko kazalište koje djeluje na manjinskom jeziku, i mi imamo svoje konvencionalne trenutke. Kazalište se vezuje uz moj redateljski, radioničarski rad iako u posljednje vrijeme tamo uglavnom rade drugi redatelji. Mislim da je to postalo kazalište u pravom smislu zato što nismo krenuli u tu priču iz pozicije manjinskog kazališta, već iz želje da se bavimo kazalištem i proučavanjem načina na koje ono komunicira s okolinom. Imali smo mladi ansambl koji je bio spreman baviti se istraživanjem raznih kazališnih oblika. Krenuli smo tražiti i u produkcijskom i u umjetničkom smislu neku vrstu živog kazališta. Jednostavno smo izgubili neki pritisak od tog vojvođansko-mađarskog kulturnog mainstreama, a mislim da smo dosta doprinjeli promjeni situacije u Vojvodini.
Desire Central Station festival je koji ste pokrenuli u Subotici, a koji su kolege usporedili s prvim izdanjima BITEF-a. Kakvi su planovi za budućnost festivala i koliko ste zadovoljni za sad postignutim?
I dalje pokušavamo održati neki konvencionalno-neformalni karakter na kojem pokušavamo govoriti o raznim zbivanjima u svakodnevnim životima i na političkoj sceni, ali uvijek kroz kazališni medij. Festival je međunarodnog karaktera, a za sad prvenstveno okuplja predstave iz regije. Meni nije toliko bitno da se susretnu razni umjetnici, već da se publika susretne s različitim predstavama. Već imamo jednu generaciju koja je na neki način odrasla na festivalu i to je dobar osjećaj – vidite studente kojih se sjećate još kad su bili srednjoškolci i to je uspjeh našeg festivala.
Ikonoklazam, kritika politike i malograđanštine obično su recept za burne reakcije javnosti. Susrećete li se s takvima u svom radu?
Događa se, ali taj tip skandaloznosti već je postao sasvim prihvatljiv, iako to može postati dosta opasno – nije ugodno dobivati prijetnje. Unatoč svemu, sve je to samo sredstvo – ja se ne bavim aktivizmom, već teatrom. Čak i politički momenti mogu biti sredstvo određene komunikacije, ako treba i provokacije, ali u službi scenskog djelovanje.
Postoje dva rizika – jedan rizik je onaj koji nosi svaki projekt i koji morate prihvatiti ako kanite ostvariti bilo što zanimljivo ili uspješno, a drugi rizik je rizik koji nosi neki vid političke angažiranosti. Postoji par ustanova u regiji u kojima vam se čini da se možete baviti raznim pitanjima i nuditi odgovore, ali bojim se da se to može vrlo lako ugasiti. Naš kulturni mainstream se ipak prvenstveno veže uz neki realizam, način glume se vezuje uz Stanislavskog ili nekog kvazi-Stanislavskog, i mislim da je teško biti optimist u takvom okruženju.
