27. ožujka – Svjetski dan kazališta

Svjetski dan kazališta obilježava se od 1962.godine 27.ožujka, a taj datum odabrala je svjetska udruga za kazališnu umjetnost- ITI (Internatonal Theatre Institute).

  

Taj dan je prigoda da kazališni ljudi podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Svake godine poruku piše jedan od istaknutih kazališnih umjetnika. Ove godine to je suvremeni poljski redatelj, Krzysztof Warlikowski , a običaj je da se širom svijeta ta poruka čita prije početka predstave. Poruka se prevodi na više od 50 jezika pa tako i na hrvatski. Nacionalnu poruku ove je godine pak napisao Matko Raguž.

Obje prenosimo u nastavku.

***

Kazališne majstore najlakše je pronaći daleko od kazališta.To su obično oni koje kazalište ne zanima kao mehanizam reproduciranja klišeja i konvencija.Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive riječne tokove, koji uglavnom zaobilaze kazališne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrirane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo kazalište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak europskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Franza Kafku, Thomasa Manna i Marcela Prousta. A u tu bih grupu proroka dodao još i Johna Maxwella Coetzeea.

Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo besopomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidove koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo radi toga treba postojati kazalište i upravo u tome treba tražiti svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

„Predaja pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proistječe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom”- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predaje o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti kazalište i takvo kazalište koje proistječe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim zaposlenicima, onima na sceni i onima u gledalištu.

Krzysztof Warlikowski

S poljskog prevela: Jelena Kovačić

***

Dragi kolege i stvaraoci, prijatelji kazališta, kaže se da je cijeli svijet pozornica. Nikada u povijesti svijet nije bio manji, niti pozornica veća. Rekao bih i da buka nikada nije bila veća, a tišina rjeđa. Danas nam je potrebna tišina da mirno razmislimo tko smo, gdje smo i koja nam je svrha.
Zapitajmo se danas (i ne samo danas) o sebi, svom pozivu, svom utjecaju, svojim ostvarenim i neostvarenim snovima. Zapitajmo se što još učiniti da bi onima pokraj, oko i ispred nas bilo bolje, jer samo će tako i nama biti bolje.
Mi koji smo privilegirani suočiti ljude s njima samima, potaknuti ih na razmišljanje, zabaviti ih i nasmijati, rasplakati ih i oplemeniti, mi koji u svoje i njihovo ime imamo i pravo i zadaću postavljati pitanja onima koji imaju moć odluka, zapitajmo se kako ovo vrijeme učiniti podnošljivijim i svijet boljim u ovom okruženju buke (i halabuke) novih medija i društvenih mreža koje su postale lokalno-globalna pozornica.
Kazalište je jedno od posvećenih mjesta ove civilizacije, rijetko mjesto gdje nam pada duhovna „mȁna s neba“ i ako imamo sreće, ponekad ćemo iz njega izaći za poneku spoznaju duhovno bogatiji. Teatar je potreban kao utočište pred „nedaćama svijeta“, mjesto spoznaje, mjesto susreta ljudskih bića, mjesto katarze.
Postoje trenuci iz raznih kazališnih predstava koji će u meni živjeti zauvijek i koje nizašto ne bih mijenjao. Jer oni su mijenjali mene i bez njih danas ne bih bio to što jesam. I zato, dragi kolege glumci, redatelji, pisci i svi ostali, želim da se dogodi što više trenutaka u našim predstavama koji će značiti i živjeti kao što neki već možda davni trenuci žive u našim sjećanjima.

I ne budimo sami sebi svrhom! Zapitajmo se zbog koga smo tu. I cijenimo svakoga tko nas je poželio gledati, jer bi bez njega naša umjetnost bila suvišna i nepotrebna.
Dragi ljubitelji kazališta, hvala vam za svaki dolazak na koju bilo predstavu, za svaki smijeh, za svaku suzu u tišini i mraku gledališta, za svaki aplauz, jer bez vas naša bi umjetnost izgubila smisao.

Sretan vam Svjetski dan kazališta!
I neka tako bude svaki dan.

Matko Raguž

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.