Klasična njemačka legenda o Faustu, učenjaku koji je usprkos iznimnom uspjehu nezadovoljan svojim životom, pa sklapa pakt sa samim vragom, prodajući mu dušu za neograničeno znanje i ovozemaljske užitke, inspirirala stoljećima umjetnike svih disciplina. U književnosti, najpoznatije obrade tog mita potpisuju Goethe, Bulgakov, Mann i Marlow, dok je likovne interpretacije gotovo nemoguće nabrojati.
Ni glazbeni svijet nije ostao imun na priču o Faustu, pa se tako među najslavnija orkestralna djela insirirana pričom o prodaji duše ubrajaju Berliozovo Faustovo prokletstvo, Schumannove Scene iz Goetheova Fausta, Lisztova Faust simfonija, Mahlerova 8. simfonija te Priča o vojaku Igora Stravinskog. No, velike opere na tu su temu samo tri - čuvena Gounodova nastala prema Carréovoj drami Faust et Marguerite, Doktor Faust Ferruccia Busonija što ga je dovršio njegov učenik Philipp Jarnach, te Mefistofele, jedina dovršena opera koju je skladao Arrigo Boito.
Upravo potonja u sezoni 2013/2014 stiže na repertaor HNK Split, a kako je riječ o (na mainstream repertoarima) relativno rijetko izvođenom djelu, 'krivca' za ukazanje 'vraga' na splitskoj pozornici po svoj prilici treba tražiti u liku maestra Nikše Bareze. Naime, upravo je on još 1989. u Splitu ravnao premijerom drugog i to nedovršenog opernog naslova istog skladatelja, Neronom, da bi poslije još dva puta sudjelovao u europskim inscenacijama Mefistofelea, a uz to nerijetko tvrdi kako su "Margaretina arija te duet Fausta i Margarete nešto najljepše što je ikada napisano u opernoj literaturi."
No, takvo što ni iz daleka nije padalo na pamet publici na praizvedbi opere 5. ožujka 1868. u milanskoj Scali, a kojom je ravnao sam autor. Dapače, predstava je doživjela takav debakl da je s repertoara skinuta nakon samo dvije izvedbe, a još su dugo nakon istih odzvanjale primjedbe o njezinu neprihvatljivom avantgardnom stilu i wagnerijanizmu. Doduše, Wagner dosita jest bio jedan od Boitovih uzora, budući je zajedno sa grupom razbarušenih istomišljeniak iz skupine Scapigliatura zastupao teze o cjelovitosti glazbeno-scenskih djela i teorije suprotne onoj čuvenoj Salierijovoj - 'Prima la musica, poi le parole'.
Nakon inicijalnog neuspjeha Boito je prionuo prerađivanju materijala, radikalnom do te mjere da je za drugu verziju, dovršenu sedam godina kasnije, glavnu ulogu umjesto izvorno baritonu, preraspodijelio - tenoru.
Nova je verzija doživjela značajan uspjeh, no Boito je tome usprkos ostatak karijere umjesto kao skladatelj proveo većinom kao libretist potpisaviši što osbnim imenom, što pod pseudonimima libreta za desetak opera uključujući i Ponchiellijevu La Giocondu, te Simon Boccanegra, Otella i Falstaffa Giuseppea Verdija s kojim je ostvario i prisno prijateljstvo.
Glavna uloga u splitskoj produkciji povjerena je tamošnjem nacionalnom prvaku Ivici Čikešu, kojeg posljednjih godina mediji češće spominju po skandalima, no po ulogama, dok predstavu režira gost iz Poljske Michał Znaniecki, u čijoj biografiji stoji podatak da je bio najmlađi redatelj koji je ikad režirao u Scali, no znakovito je da se tamo proteklih sezona nije vraćao.
