Na promociji će ulomke iz knjige čitati Mislav Čavajda dok će o njoj govoriti sam autor, Boris Senker, Eugenia Ehgartner i Sibila Petlevski, koja je, među inim u svojoj recenziji zapisala:
„Znanstvenik poput Lukića, koji se poduhvatio zadatka davanja «uvoda» u antropologiju izvedbe, suočava se s brojnim izazovima, nedoumicama i pitanjima koja se pojavljuju na razmeđi različitih disciplina. I sam pojam izvedbe izmiče definiciji pa bi se, s uvidom u širok spektar društvenih i umjetničkih izvedbi, moglo zaključiti da izvedba, kao proces koji se ostvaruje komunikacijom u društvenom kontekstu, može biti sve što se zbiva u polju dinamike ljudskosti. (…) Lukić se, potaknut hibridnošću pristupa toj golemoj građi, nije zadovoljio pregledom materije kao uvodničarskim zadatkom, nego je svoj istraživački zadatak usložnio: predmet njegove knjige tako nije «komentiranje niti raščanjivanje ranijih teatarskih i teatroloških susreta s antropologijom, nego pokušaj postavljanja onih pitanja koja u tim susretima, iz najrazličitijih razloga, nikad nisu bila postavljena. (…) Autor drži da samo jedna znanost ili znanstvena disciplina (bilo da je riječ o antropologiji, teatrologiji ili biologiji) više nije dostatna za složeno razumijevanje i povezivanje mnoštva uvida i znanja potrebnih za cjelovito, nelinerano, interdisciplinarno i znanstveno održivo razmatranje tako složenih problema kao što su ljudsko bavljenje umjetnošću i izvedbenim praksama. Teatrološka razmatranja, pokazuje Lukić, uključuju raznorodne, hibridne discipline kao što su paleoantropologija i etnopsihijatrija, ili discipline koje se javljaju 1980-ih kao što su komparativna psihologija i fiziologija ili kognitivna biologija i etologija. Od osobite je važnosti i Lukićevo isticanje važnosti teorija koje su upućivale na veze između umjetničkog stvaranja i istraživačkoga procesa (…) Transdisiplinarno usmjerena, s enciklopedijskim uvidom u široko polje istraživanja antropologije izvedbe, Lukićeva je knjiga nezaobilazna referentna literatura za studijske programe kulturologije i «nove teatrologije», ali je potencijalno zanimljiva i praktičarima kazališta: dramaturzima, kazališnim redateljima i kazališnim kritičarima.“