(Balada o svemoćnom menadžeru u kulturi koji se izgubio)

 

U pola stoljeća koje je iza nas, svijet se promijenio nekoliko puta: padali su zidovi, umirali tirani, započinjali i završavali su ratovi, raspadale se stare, a rađale nove države, inaugurirali novi stilovi, mode i pravci. Tehnologija, politika, ekonomija, društvo – sve je od šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas doživjelo Promjenu. Osim, dakako, naše kulture u kojoj sve to vrijeme vlada nepokolebljivi stil navodno najvećeg menadžera i vizionara što ga je Hrvatska imala još od vremena blagopočivajućega Izidora Ise Kršnjavija. Slučaj Duška Ljuštine, jer o njemu se ovdje radi, ne poznaje bihevioristička psihologija koja (pojednostavljeno rečeno) tvrdi da se stil mijenja uvijek kad se promijeni situacija. Duško Ljuština srušio im je tezu već nebrojeno puta. I u teoriji menadžmenta (utemeljenoj upravo nekako u vrijeme kad naš junak dolazi iz rodne Like u Zagreb i ulazi na mala vrata u kulturu koja ga odmah obgrljuje iz znanog nam partijskog razloga) poznata je metodica MSI (Management Style Indicator) iz koje proizlazi da je imati uvijek jedan te isti stil vođenja, upravo – nemoguće. No, utemeljitelji te i sličnih teorija još ne znaju da na brdovitom Balkanu kulturom desetljećima drma isti kadar, novopečeni univ. spec. oec. koji ruši sve teze sa Stanforda, Cambridgea, Yalea, Oxforda.

No, jedan je recentni događaj čini se, ipak malo uzdrmao te neosvojive bedeme, zaklecala su čvrsta koljena te je po svemu sudeći potreban samo malo jači vjetrić u ovidi političke i pravosudne volje da ga napokon pospremi u povijesnu ropotarnicu zvanu naša vjekovna kultura. To i nije jednostavna rabota jer su kvalitete koje krase našeg junaka upravo po mjeri te i takve kulture. Primjerice – Vjernost. Jednoj «političkoj» ideji, jednom kazalištu, jednom Gradonačelniku. Zatim uvjerljivi selfmade CV i dobra Kondicija: od nesvršenog šumara do npr. menadžera rock-benda Crno-bijeli koji se u slobodno vrijeme bavi skokom udalj s mjesta, a još više onim po čemu je Lika znana kao velesila – bacanjem kamena s ramena. Omnipotentan je to lik, ne može ga se ocrtati skromnim točka točka točkica, gotova je glavica receptom. Treba iznaći bolje alatke. Nudim, evo, jednu drevnu, mudru i stoljećima pouzdanu.

U židovskoj je Knjizi mudrosti zapisano da je osobu najlakše upoznati kroz kiso (novčanik), koso (čaša) i ka'aso (temperament), prevedeno: kroz način kako troši novac, kako pije (alkohol) i kako se ponaša u ljutnji. Vrlo uvjerljivo, što se mene tiče, a što se tiče Ljuštine precizno kao CSI instrumentarij.

 

Kiso

 

Još od davnih vremena, kao animator kulture u Klubu stranih studenata, a potom i «rukovoditelj realizacije programa» u vibrantnom Centru za kulturnu djelatnost, bio je pri kasi, onoj javnoj, proračunskoj. Nakon što ga je uočio kao snalažljivog s tim rekvizitarijem, mudri Fadil Hadžić dovodi ga u kazalište u kojem radi i danas, iako je još prošle jeseni po sili zakona morao u mirovinu. Dva je desetljeća držao i naramak ključeva kao predsjednik Stambene komisije općine Centar. Založio se za umjetnike koji prije toga nisu bili na listama za dodjelu stanova te ih tako sve učinio dužnicima do kraja života. Kao da im je dijelio iz svog, a ne iz naših džepova. Osobno poznajem tek nekolicinu kolega koji između '68. i '88. nisu htjeli/mogli biti dobitnici ključića koji život znači. Poslije, niste bez njega mogli osnovati festival, preuzeti propalo kino ni smjestiti tetku u dom umirovljenika – sve, baš sve u ovom gradu što vas čini etabliranima – sve to amenuje i blagosilja Duško. Klijentelizam se okamenio u njegovu interesnom okruženju pa mnogi s pravom sumnjaju da će se za naših života moći ukazati Promjena koja, kako znamo, uvijek dolazi na golubljim nogama (Nietzsche). Jer, što je njegova klijentelistička hobotnica jača, krakatija i razmahanija, veća je moć Milana Bandića, a to je jedino važno. Pritom ne smijemo zaboraviti da su za Velike Dečke zakoni cijelo to vrijeme bili nešto usput, nešto čime se hendla i razvlači se kao žvaka, pozivajući se, naravno, kad zatreba, na njegove šupljine, nelogičnosti i nedorečenosti. Sve od voditelja omladinskih klubova preko kazališta do gradskog ministra za kulturu i gradonačelnikova savjetnika za kulturu, spasitelja Dinama i napokon – zakulisnog ministra kulture u mandatu aktualne ministrice kojoj je ove godine uspio, za svoj kumsko-obiteljski biznis na Brijunima, a mimo odluka kulturnih Vijeća, iz proračuna izvući i deset puta više sredstava nego prethodnih godina. Dakle, ako je vjerovati židovskoj mudrosti, Kiso-pravilo pokazuje ga u svoj njegovoj raskoši.

 

Koso

 

Kad pije, svi su sretni, a on, ako treba, i do jutra nasmijava narod i drži (samo)kontrolu, nema tu mjesta nikakvu teturanju. Što je tko rekao, kad, s kim je došao, otišao i nazdravljao, što komentirao na društvenim mrežama, sve pamti. Njegov je um uvijek budan i trijezan, čak i, kako sam kaže u jednom intervjuu – u «lepršavim satima». No, koso se može prevesti i kao – žlica. Ona iz koje je s Gradonačelnikom o pravoslavnom Božiću kusao slatko pred vascijelom našom javnošću. Žlica se malo utanjila nakon predsjedničkih izbora, neuspjeh kojih je po mnogima skrivio upravo voditelj kampanje Ljuština. Kako Bandić za života rezolutno odbija upoznati raskoš pojma Neuspjeh, samo možemo zamisliti bijes koji se sručio na našeg junaka. E, tu se tek potvrdio koso-stil: i žlicu žuči stoički je posrkao, a poslije sukob ocijenio beznačajnim. Koso-zaključak: izdržljiv, okretan i spretan s čašom i žlicom u ruci, dakle, stabilan u mnogim bitkama života, poput gušterice kneza pučanina Miha Pracata. S malom razlikom što je Miho padao i uspinjao se u životu do najvišega mogućeg položaja svojim, a ne novcem puka i vlastele.

 

Ka'aso

 

Mijenjali su se dakle sustavi, vlasti, opcije i stilovi vladavine, navodno je u nas demokracija zamijenila totalitarizam, ali on je uvijek tu, sveprisutan u strukturama, ovjenčan posebnim priznanjima, nagradama, ordenima i spomenicama. I dok su njegove kolege iz Cekadea, Darko Putak i Mladen Iveković, devedesetih morali prijeći u pozadinu, on je ostao na istom mjestu bez većih potresa – ako ih je i bilo (kao i onaj slavni Tuđmanov poučak o predstavi Dobro došli u plavi pakao kao o onoj koja tobože destabilizira Hrvatsku) uvijek ih je iskoristio za pozicioniranje kod «novih». Pri svim je novim operacijama prakticirao raskošni autoritarni hedonizam, u prijevodu: mogu raditi što hoću, u totalnoj svojoj slobodi i nekažnjivosti. Pritom i govoriti o sebi kao pomirljivom i beskonfliktnom čovjeku, a onda iza flanjke polijepiti po ljudima opasne etikete te protiv njih pokrenuti cijeli sustav. Tako je zamišljena kampanja protiv Slobodana Šnajdera koji je učas (jer se odbio klanjati Bogu Mikiju) postao tašti neradnik koji je ostavio ZKM u dugu. Pa je laž brzinom munje postala fakt kojim se njegova ekipa godinama nabacuje u javnosti lakoćom kojom on baca kamena s ramena. Pritom se voli poslužiti i nadriintelektualnim poučcima tipa: “Ne može se primati plaća za nerad, to ne može ni Krleža!» A sustav je, zajedno s ekipom iz zagrebačkog Ureda za kulturu, pokrenuo protiv svoje najveće kritičarke, Vitomire Lončar. Netko bi drugi na njezinu mjestu nakon takvoga desanta odavno bio šest stopa ispod zemlje, no autorica popularnog bloga Slamka spasa na kojem redovito možemo čitati o kiso, ka'aso i koso vodećih ljudi naše kulture, izdržljiva je kao zagorska zlatovrana, tu Ljuštini ne pomažu ni iskustvo u Nadzornom odboru Zagrebačkih ljekarni ni članstvo u Povjerenstvu za spomenike, spomen-ploče i slične predmete.

Sve govori u prilog tome da je ka'aso-pravilo žestoko primjenjivo na ovom uzorku. Jer, kad ga naljutite, Ljuština uzvraća dugo, polako i uz pomoć cijele mreže šegrta, a u zadnje vrijeme omilio mu je Kazneni sud u Zagrebu. Od šegrta su pak najagilniji oni iz tvorevine EPH.

Nažalost, Ljuština nije od te silne zakulisne rabote stigao čitati mnogo o povijesti HNK-a, a trebao je. Naime, baš je HNK opasna i – kako ju je nazvao veliki Milan Begović – staklena kuća prepuna zamki. Ondje on, naime, kao predsjednik Kazališnog vijeća već dvije i pol godine ne uspijeva postaviti upravu, a nakon mnogih propalih natječaja kojima nije valjao tekst, a potom ni kandidati (Visković, Petlevska), ministrica Zlatar Violić kapitulirala je bez ispaljenog metka i pripustila na intendantsko mjesto njegov, Lovrićev i Bandićev kadar te time napravila možda najveću u nizu svojih ministarskih pogrešaka. Tragično je da ministrica kulture u svemu ovome ne nalazi problema, štoviše, nakon nekoliko malih čarki (oko Duškova odbijanja da postane penzioner) pristala je na sve u zamjenu za mir s Bandićem. Nakon toga, Ljuština (pre)uzima sve: i prst, i ruku i proračun i kadrovsku križaljku. Holding Ljuština – Stazić & Stazić & Stazićka širi područje djelovanja bez polja odgovornosti i dalje, evo ih kako osvajaju nacionalne festivale - Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre - iznutra. Misiju će, naravno, odraditi šljakeri Rade i Lenka, kao i mnogi drugi javnosti manjepoznati akteri ovoga domaćeg, nimalo tihog i ekološki opasnog obrta.

Istodobno s natječajnim neuspjesima u HNK-u, Duško Ljuština sebi bahato odriče, a što drugo nego – Odgovornost za neodrađeni posao – te u suzvučju sa svojim ađutantom Vakijem Stojsavljevićem odugovlači, kupuje vrijeme, kombinira i manipulira cijelim Vijećem, ministricom i cjelokupnom kulturnom javnošću. A javnost, kako to slikovito veli kolega novinar Vladimir Lulić (nadahnut W. Gombrowiczem), ima memoriju pileće kocke za juhu te se kao gladna kokoš pretežno guši besmislicama i budalaštinama. Kao npr. onom kockicom koju je gladnim portalima nekidan dobacio Ljuština, a ta glasi: Natječaj za ravnatelje HNK-a je poništen jer «nije bio raspisan po svim propisima koji su neophodni da se raspiše.» Tras. Osim što rečenica predstavlja ordinarnu bedastoću, govori dovoljno i o najboljem menadžeru svih vremena u Hrvata, ali i o njegovu stilu u kadroviranju, financiranju i odlučivanju. Kisi, ka'aso, kosi! O instrumentima nekulturne politike koje je posvojio i drži ih zaštićenima, kao svoje patente, gotovo pola stoljeća.

Pitanje koje se nameće već pola stoljeća glasi: zašto je izabrao baš kulturu, zašto teatre? Zašto ne kafiće, selske bendove, zašto ne beauty-salone, kladionice, nekretnine ili vojne intendanture?

On kaže da kulturu osjeća duboko u sebi, a da mu je politika – hobi. Ja pak mislim da je to zato jer se u nas novac u kulturi i sve što se uz njega dalje veže, predaje oduvijek bez borbe, mimo zakona, morala i dobrih običaja.

 

Kiso, ka'aso, kosi kaos!