Festivaluša (može biti i muškog roda!) – osoba je koja putuje od festivala do festivala, nekako je uvijek na tulumima i fotkama, pravi se važna FB statusima kojima izaziva ljubomoru, a u društvu redovito komentira filmove i predstave.
Sezona je turista, luftića, preskupih ćevapa i tulumarenja. Između ostalog, sezona je i festivala. Ljubomorno gledam fotke prijatelja na facebooku – otoci, plaže, Dubrovačke ljetne igre, Pula, Motovun... a ja u hladnoj Engleskoj. Naime, zadnjih sedam mjeseci bila sam u Birminghamu u sklopu Erasmus stručne prakse. U Blue Orange Theatre imala sam priliku raditi na četiri predstave: Twelfth Night, Lady Chatterley's Lover, Blithe Spirit i Doctor Faustus. Zaslužila sam odmor... i to odmor s velikim O. Nešto o čemu sam oduvijek sanjala... festival u Edinburghu! Treba provjeriti je li kod susjeda trava zelenija.
Pakiram torbe – odjeća, udobne cipele za puno hodanja po gradu, kišobran i kabanica (neka se nađe oboje), Fringe festival katalog koji je prije nekoliko tjedana došao poštom (veličine telefonskog imenika), na mobitelu instalirane aplikacije za praćenje programa i kupovinu karata, vodič po Edinburgu i fotić. Sve što jedna festivaluša treba!
Da vam odmah iskreno kažem, ovo ne će biti stručne kritike predstava, već posve osobni zapisi jedne početnice koja se po prvi put našla na festivalu u Edinburghu, i to posve sama. Pred kraj festivala pridružit će mi se prijateljica i kolegica s dramaturgije Nina, pa očekujte duplo pogledanih predstava. Autorica je inače strastvena putnica i zaljubljenica u kazalište, ali joj katastrofalno ide čitanje mapa, snalaženje u prostoru i „pametno“ teoretiziranje o kazalištu. Očekujte puno lutanja i zapise nastale na brzinu, iza ponoći, dok se dojmovi s predstava još nisu ni slegnuli.
Vlak od Birminghama do Edinburga vozi pet sati i vrijeme kratim biranjem predstava iz kataloga - od 2. do 26.8. tu će se održati nekoliko tisuća predstava u preko 300 dvorana. Osim Edinburgh Fringea, tu je International Festival, festival knjiga, Mela festival, festival komedije i spektakl na otvorenom zvan Military Tattoo. Festivala zapravo ima toliko da imaju i zajednički krovni portal, a koji se zove - Edinburški festivali iliti http://www.edinburghfestivals.co.uk/.
Zadivljeno gledam kroz prozor vlaka - pred mojim očima prolaze pejsaži kao s akvarel slika, farme s balama sijena, krave koje mirno pasu travu i kućice od crvene opeke. Kako iz Engleske prelazimo u Škotsku, trava doista postaje zelenija, a ovce bjelje. Vlak vozi impresivnom rutom uz samu obalu mora gdje se stijene, trava, more i nebo spajaju u jedno.
Vrijeme je za prestanak sanjarenja – odmah po izlasku iz vlaka u Edinburghu upala sam u gužvu ljudi što dijele letke, sviraju, udaraju u bubnjeve... na sve načine pokušavaju privući pažnju kako bi ljudi došli upravo na njihovu predstavu.
Probijam se kroz gužvu s velikom torbom, ruke su mi nakon deset minuta prepune letaka. Toliko je ljudi i događanja, a festival još nije ni počeo!
Google maps kažu da mi do hostela treba 7 minuta, a ja lutam već 50! Prelazim cestu, te slučajno podignem pogled i ugledam jedan od najljepših i najvećih dvoraca koje sam ikada vidjela. Skoro me pregazio auto.
Edinburgh je sam po sebi zanimljiv turistima, uokolo su dućani s kiltovima, škotskim keksima, kašmir šalovima i kapama... No, mislim da će turistički obilazak morati pričekati. Tijekom festivala grad živi punim plućima.
Predstave se održavaju od ranog jutra do iza ponoći, a doslovce svaki prostor u gradu je pretvoren u dvoranu za izvedbu – od pubova do crkvica, grade se montažni šatori, stari autobusi, pa čak i vrtne kućice.
Neki od savjeta koje sam dobila od iskusnih posjetitelja festivala bio je da ni ne pokušavam vidjeti sve, da ne žalim za predstavama koje sam propustila, te da se s vremena na vrijeme ipak dobro naspavam. Već sam u katalogu zaokružila toliko predstava da bi mi trebala godina dana da ih sve pogledam. Predstave u prosjeku koštaju 10 funti, postoje i akcije 2 karte za cijenu jedne ili početni dani festivala kad svi imaju prewiev i karte su jeftinije 2-3 funte. Na festivalu ostajem 12 dana, a sve mi se čini da ću posljedice po novčanik osjećati još godinu dana koje ću provesti na riži.
Ali, treba se znati i snaći... naime, svaka prava festivaluša će pronaći neku rupu u ogradi, rupu u zakonu i osigurati si besplatne karte. Tako sam se ja još u Blue Orangeu povezala s ekipom koja nam je gostovala u kazalištu s predstavom Maharajah i Kohinoor. Predstava me već tada oduševila pričom o posljednjem maharadji Punjaba i najvećem dragulju Kohinooru koji su mu Englezi oteli (kao i čitavo kraljevstvo). Dijamant je izrezan, te je postao dio krune kraljice Viktorije, a danas ga turisti svakodnevno promatraju u Tower of London. Dvoje glumaca, Emma i Taresh, igraju dvadesetak likova uz jednostavne promjene kostima pokazujući zavidno glumačko umijeće. Prava fringe predstava! Kako je predstava bila prilično uspješna, njihov producent iz Londona ju je odlučio dovesti u Edinburgh.
Pa što ja onda radim u cijeloj priči? Dijelit ću letke i pomagati im oko priprema u zamjenu za vrlo važan komadić papira – akreditaciju! Kako su dio grupacije assembley koja okuplja nekoliko dvorana u gradu, imam besplatan pristup mnoštvu predstava. No, ne samo to, već mi akreditacija omogućuje ulazak u centar za sudionike gdje se održavaju radionice – kako producirati vlastitu predstavu, marketing za početnike, kako napisati aplikaciju za financiranje, što nakon Edinburgha... U centru sve vrvi od umjetnika, pa nije nimalo čudno vidjeti djevojku odjevenu u veliku bubamaru kako mirno pije kavu i odgovara na mailove. Zanimljivo je iskusiti festival „iznutra“.
Kako sam u Edinburgh stigla tek predvečer, u hostelu pregledavam sve materijale koje su mi ljudi doslovce ugurali u ruke. Tu su i novine, vodiči, čitam intervjue i najave. Dobro bi bilo početi nekom škotskom predstavom... da vidimo što se nudi. Alan Bissett je škotski pisac i izvođač koji je prošle godine osvojio publiku svojom predstavom The Red Hourglass, pa se i ove godine od njega mnogo očekuje – njegove fotografije su posvuda.
A kako i ne bi bile kad je tema nove predstave Ban This Filth - pornografija! Bissett nam pripovijeda o svom životu i odgoju na koji su većinom utjecale žene, o prvim susretima s pornografijom i pokušajima da bude „pravi muškarac“. Njegova osobna priča je dirljiva, duhovita, ispričana s mnogo vještine, a kontrapunktira je govorima američke feministice Andree Dworkin koja je u sedamdesetima sudjelovala u žestokoj kampanji za zakonsku zabranu pornografije. Bisette predstavu otvara pitanjem upućenim publici „Tko se od vas smatra feministiom?“, a zatim koristi citate iz Dworkinine knjige kako bi pokazao koliko je pornografija okrutna prema ženama. No, kad se pri kraju predstave pojavi novi lik feministice koja pornografiju smatra ženskom snagom i vlastitim izborom, Bisset se više ne može skrivati iza citata knjige koju čita. Preostaje mu samo da ostane sa svojom osobnom pričom i posve se ogoli pred publikom. Promotivni materijal najavljuje „mogućnost golotinje“, a Bisette nudi publici da odluči hoće li se on skinuti ili ne. Skidajući komad po komad odjeće postavlja nam pitanje – „Čija je odgovornost – na onome koji gleda ili na onome koji se pokazuje?“ Publika ga je pozdravila velikim pljeskom i posve je sigurno da ga čeka mjesec dana rasprodanih karata.
Večer sam završila u – crkvi. Promatrala sam ljepotu arhitekture, kamenih svodova i vitraja koji su se činili kao idealna pozadina za - žestoki rock koncert. Očito više nema dovoljno vjernika, crkve su novo top mjesto za izlazak u kazalište, na stand up ili koncert. Otišla sam do bara i naručila piće. Konobar mi je vratio kusur – čudnovate papiriće – škotske funte.
Dobrodošli u Škotsku!
