Danas su izašle prve kritike! Svi uzbuđeno kupuju novine, The Scotsman su najvažnije, a uz to dijele platnene torbe s natpisom „I love Edinburgh“ i bombone. Pa sad svi hodaju gradom s njihovim torbama na ramenu i čitaju što se o predstavama piše. Danas je „media day“ za izvođače. Već u 10 sati ujutro pred Fringe centrom se počeo stvarati red, ljudi se smrzavaju na vjetru, zezaju, jedu sendviče, doslovce kampiraju pred zgradom kako bi prvi dobili priliku popričati s novinarima. Iz zgrade im zaposlenici donose deke. Naime, „media day“ počinje tek u dva poslijepodne. Prilika je to da svoju predstavu pitchate novinarima, predate im svoj press materijal i nadate se da će pisati upravo o vama. U redu za BBC čeka se 1,5 sat, Scottsman je 2 sata, a The Times 2,5. Toliko čekanja za pet minuta razgovora. Kao neki speed dating. Važno je ostaviti upečatljiv dojam, pa mnogi dolaze u kostimima – centrom hoda veliki zmaj, djevojka u bikiniju i skupina transvestita.
U tom šarolikom društvu naišla sam i na – Hrvate. Naime, kako je Teatar.hr već pisao, na Edinburghu je i predstava hrvatske ekipe – Tko želi ubiti Juliju Timošenko?. Svakako mi je u planu bilo pogledati je, ali u gužvi i čekanju u redu naišla sam na glumice Marijanu i Katarinu i odmah smo se raspričale o predstavama, festivalu, kritikama. Sutra ću vas izvjestiti kakva je predstava, ali do tada – našla sam ekipu za tulumarenje!
Kritike mogu biti dobar pokazatelj što se na festivalu isplati pogledati, ali ne treba ni kritikama slijepo vjerovati. Ja se vodim onom uzrečicom – što različitije, to bolje. Ne planiram unaprijed, nego kako mi dođe, gdje se zateknem i za što imam kartu.
No, jednu predstavu sam planski htjela pogledati, Imagine Toi – preporuka je ta što je izvođač bivši član Cirque du Soleil - Julien Cottereau. On je klaun koji izgleda baš kao lutak Pinokio, a kroz priču nas vodi pantomimom i zvukovima koje sam proizvodi. Sjećate li se Jonesa iz Policijske akademije koji je imitirao najrazličitije zvukove? E pa ovo je sto puta bolje! Cotterau je toliko precizan u fizičkom pokretu, detaljan u sinkronizacijama da je publici lako vidjeti njegov imaginarni, nevidljivi svijet. No, to je također i „pametan cirkus“ u kojem izvođač nije puki zabavljač, već propitkuje odgovornost publike i strah izvođača od scene, te doslovce kuca na četvrti zid, bježi u sigurnost gledališta i pronalazi novu osobu koja će ga zamijeniti u ulozi klauna.
Neke predstave birate vi, a neke predstave biraju vas. Taman kad sam se u parku spremala otvoriti konzervu ribe (ipak nisam na riži!), prišao mi je čovjek koji je na vrhu glave imao neboder (?) „Bok, naša predstava počinje za pet minuta, ako hoćeš, imam besplatnu kartu.“ Ručak sam preskočila. Naslov predstave sam saznala tek u dvorani, tj. predavaoni na fakultetu koja je pretvorena u kazalište – gledam Economy of thought. Na kraju mi je bilo drago što sam slučajno došla jer se radilo o izrsnoj suvremenoj drami o zaposlenicima jedne banke koji s vrha nebodera promatraju prosvjede pred bankom. Iz zezancije i oklade o poštenju građana odluče kroz prozor baciti novčanicu od pedeset funti. Sad mi je bilo jasno zašto je čovjek imao neboder umjesto šešira na glavi.
Dijeljenje letaka je iznimno iscrpljujuć posao, pa čak postoje i vodiči sa savjetima kako dijeliti letke – ne držite u ruci više od dvadesete letaka jer tako izgledate kao da ste očajni, ne pričajte puno – najviše 17 riječi, izbjegavajte kontakt očima... najbolji način da nekome privučete pažnju jest da na ulici izvedete scenu iz predstave ili paradirate u kostimu.
Tako sam i ja naišla na Die Roten Punkte – rock band koji čine Otto i Astrid iz Berlina koji su ulicom hodali s malim šatorom u kojem su na laptopu prikazivali video svog nastupa. No, i da nisam vidjela njihovo duhovito predstavljanje, vjerojatno bih otišla vidjeti predstavu jer su ih pune novine! Čini se da su miljenici mnogima, pa se Astrid hvalila kako je izašla u The Listu, a intervju koji su dali za The Scotsman nalikuje malom performansu. Oni nisu samo band, njihov show je kunst rock i oni su jako „arte“. K tome su beskrajno duhoviti, citiraju neke od najslavnijih rokera kao što su White Stripes, pa tako Astrid na početku objavljuje da je trudna, čini se da je otac Otto, a možda i nije, možda jesu brat i sestra, a možda i nisu.... zatim Otto kao John Cage istražuje ljepotu zvuka vode koja kaplje ili zvuk četkice za zube na kori ananasa.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=o31dPSvxi4g&w=430]
I zadnja predstava večeras dogodila mi se posve slučajno – vidjela sam red ljudi i pridružila se na temelju akreditacije na cabaret Titty Bar Ha Ha. Cabaret nije bio niti posebno smiješan, niti posebno uzbudljiv, s prilično neiskorištenom poveznicom između scena o dvije žene u vrijeme Drugog svjetskog rata koje otvaraju bar, ali je pokazao jedno – festivalska publika voli sudjelovati u predstavama! Bez problema izlaze na pozornicu, uživaju na njoj i pridružuju se vlastitim zezancijama. Izvođačice su nas pozvale da snimamo i slobodno ih sramotimo na youtubeu. Predivno korištenje nove tehnologije.
Svaki dan kao da je sve više ljudi, na cesti se čini da je u tijeku Oktoberfest, toliko je pive, raznih burgera i kobasica. Večer sam završila u jednom od službenih barova za izvođače (ipak je malo manja gužva), a Marijana i Katarina su me upoznale s ekipom koja je došla s predstavom iz New Yorka. Komentirali smo predstave i jedni drugima savjetovali što treba gledati. Preporuka za piće – škotski whisky.
