U sklopu Venecijanskog biennalea, jedne od najstarijih i najuglednijih umjetničkih izložbi, održava se i niz festivala među kojima je najpoznatiji onaj filmski, dok su nešto manjeg dosega glazbeni, plesni i – kazališni festival.
Još je manje poznato da se u sklopu tog festivala održava i program Biennale Teatro College, na kojem razne kazališne radionice vode neka od vodećih imena europskog kazališta poput Thomasa Ostermeiera, Christopha Marthalera,Oskara Koršunovasa, Romea Castelluccija i Jana Lauwersa. Za okupljanje ovog zvjezdanog društva zaslužan je, kažu venecijanski kuloari, prvenstveno Alex Rigola, katalonski redatelj i umjetnički direktor Biennale Teatro, profesor na barcelonskoj akademiji koji je međunarodni proboj ostvario u Schaubühne adaptacijom Bolanovog romana 2666.
Srećom, na Akademiji dramske umjetnosti nas je o tom programu informirala asistentica Helena Petković, koja je prošle godine sudjelovala na radionici Oskara Koršunovasa, a kolegica Arija Rizvić i ja kao već poznati skitnice u potrazi za kazalištem odlučlili smo se prijaviti te smo (na naše veliko iznenađenje) među 1800 prijavljenih primljeni na radionicu Falka Richtera, njemačkog dramaturga i redatelja, koji je radionicu vodio u timu s Nirom de Volffom, koreografom izraelskog podrijetla i vođom trupe TOTAL BRUTAL i Nilsom Haarmanom, jednim od trojice kućnih dramaturga u berlinskom kazalištu Schaubühne am Lehniner Platz. Arija je pak pohađala i radionicu Thomasa Ostermeiere, kojeg valjda nije potrebno dodatno predstavljati.
Osim upoznavanja s voditeljima radionica, najznačajniji dio ovog događaja je upoznavanje s kolegama iz svih dijelova svijeta, od kojih mnogi već imaju značajno iskustvo u kazališnom radu – na radionicama uglavnom sudjeluju ljudi koji su već završili neke kazališne škole, a radionice im služe kao prostor za osobni napredak. Zanimljivo je i da je većina studija u inozemstvu multidisciplinarno ustrojena, pa se tako malo tko od njih bavi „samo“ glumom/režijom/dramaturgijom, već su školovani za razna područja ili se njima kasnije odluče baviti. Takvo što je u Hrvatskoj još uvijek svojevrsni – tabu, a posebno vrijedi za one koji za kazalište nisu profesionalno školovani, što u inozemstvu očito nije toliko velika prepreka.
Novina ovogodišnjeg Biennalea je činjenica da su radionice okupljene pod zajedničkom temom La terra trema (Zemlja se trese), svojevrsnim hommageom istoimenom Viscontijevom filmu iz 1948.
Pod tim krovnim naslovom, različiti redatelji vodili su radionice koje su se bavile konkretnim mjestima – Antonio Latella tako je vodio radionicu koja se bavila Vatikanom i onime što je o Vatikanu pisao Pier Paolo Pasolini. Milo Rau bavio se, kao što to čini i u svom kazališnom radu, socio-ekonomskim problemima Konga; Fabrice Murgia za temu je odabrao poznato španjolsko svetište Santiago de Campostela do kojeg vodi jedan od najdužih hodočasničkih puteva, Agrupacion Senor Seranno deltom Nigera; Jan Lauwers Europom u svom prepoznatljivom stilom, dok je tema radionice Falka Richtera bio Dresden, grad koji je u Drugom svjetskom ratu srušen do temelja, jedan od gradova u kojem je započela revolucija 1989. pod sloganom Wir sind das Volk, i jedan od gradova koji su trenutačno vodeći u prosvjedima protiv islamizacije zapadnog svijeta.
Radionica se, kao i veći dio opusa Falka Richtera, bavila stvaranjem izvedbenog materijala iz osobnih iskustava izvođača i spoju istog s fizičkim teatrom. S podnaslovom U potrazi za europskim identitetom, Falk Richter kroz razgovore s izvođačima odlučio se fokusirati na neke od tema koje su se učestalo pojavljivale – probleme obitelji, fluidnosti pojma doma (radni naslov kojeg je bio „Airbnb generation“) i fluidnosti samog identiteta, koji izvođači nisu htjeli ili nisu mogli odrediti jednoznačno, a što se sve češće zahtjevaju konzervativni društveni pokreti.
Uz rad s koreografom na pokretu za koji je impuls disanje, potragu za organskim načinima kretanja i izražavanjima egzistencijalnih napetosti kroz fizičke napetosti u pokretu i rad s Falkom Richterom na nekim od njegovih napisanih tekstova koji su postali dio izvedbe, dio rada na radionici bio je vezan i uz teorijske članke iz raznih područja, a kao jedan od najzanimljivijih istaknuo se tekst Giorgia Agambena koji je naišao na žestoke reakcije diljem Europe – Latin imperium against the Germanic domination in Europe. Domaće snage zastupili smo tekstovima Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, te ulomcima iz Hemonove zbirke Knjiga mojih života. Fluidan i intenzivan proces rezultirao je dvadesetominutnom izvedbom u prostorima pokusne dvorane venecijanskog La Fenicea.
Biennale Teatro svake godine dodjeljuje i Zlatnog lava za životno djelo i Srebernog lava za inovativnost u kazalištu. Zlatni lav ove je godine dodijeljen Christophu Marthaleru, zagrebačkoj publici poznat po sjajnim predstavama King Size i Voćna mušica, s posebnim naglaskom na specifičan odnos između glazbe i govorenog teksta u njegovom kazališnom svijetu, a nagrada za inovativnost dodijeljena je španjolskom kolektivu Agrupacion Senor Serrano, čija je predstava A House in Asia zatvorila festival, a o kojoj ćete više moći pročitati u nastavku ovog bloga.
Svake večeri na festivalu su izvođene predstave svih voditelja radionica (a radi se o najuglednijim i najzanimljivijim imenima europskog kazališta današnjice), a u popodnevnim satima u festivalskom centru održavaju se razgovori s redateljima, u kojima se razgovara o predstavama koje smo prethodno pogledali, ali i njihovom radu općenito. Jan Lauwers tako se opsežno referirao i na izložbu koja se održava u Arsenaleu i Giardinima, a koja je ove godine pod novim vodstvom (Okwui Enwezor izložbu je naslovio All the World's Futures) izrazito politički orijentirana, dok je Romeo Castellucci pokušavao demantirati uobičajene zablude vezane uz svoj rad. Da bi doživljaj bio potpun, svi sudionici Collegea imaju priliku posjetiti i izložbu likovne umjetnosti te imaju ulaznice za sve izvedbe koje se održavaju tijekom održavanja njihove radionice i popust za one koje se održavaju prije.
Prva predstava koju sam pogledao, Hamlet Oskara Koršunovasa /naslovna fotografija/ izveden u Teatru Goldoni, jedina je predstava u programu koja se bavila dramskim tekstom i to na vrlo interesantan način. Jezična barijera u ovom slučaju je doista nepremostiva, unatoč titlovima na engleskom jeziku, budući da iz jezika koji nam je toliko nepoznat doista ne možemo dobiti nikakvu informaciju, što je djelomično otežalo i razumijevanje Koršunovasovog kompleksnog promišljanja Hamleta. Dominantan scenski element su glumačke garderobe, kroz koje Koršunovas u prvi plan stavlja metateatarski aspekt Hamleta, borbu između realnosti i zbilje i intimnu Hamletovu potragu za istinom, a ne za osvetom. U trosatnoj predstavi, Koršunovas je odlučio pojedine prizore spojiti ili presložiti, pa tako predstava završava Hamletom koji ponovno izgovara svoj najpoznatiji monolog. Promjenama pozicija glumačkih garderoba čitavi prizori oblikovani su kao svojevrsne mišolovke, a Koršunovas inteligentno spaja elemente raznih kazališnih izričaja, suprotstavljajući primjerice commediju dell'arte japanskom teatru, u ovom Hamletu lišenog političkog konteksta i lika Fortinbrasa.
O predstavama Falka Richtera, Romea Castelluccija, Jana Lauwersa, Antonia Latelle, Fabricia Murgie i Agrupacion Senor Serrano moći ćete čitati u nastavku bloga, a ovaj tekst završit ćemo informacijom kako se u sklopu Collegea u Veneciji održavala i radionica kazališne kritike i novinarstva pod vodstvom Andrea Porcheddua i Anne Perez Pages, čiji je zadatak bio dokumentirati rad svih radionica, ali i program čitavog Biennalea. Uz rijetke iznimke kao što je bio ciklus radionica Critize this! u zemlji u kojoj je kritika toliko marginalizirana, ovakvo što je gotovo nemoguće zamisliti.
