Nakon nimalo atraktivne produkcije Povratka mornara, druga operna premijera Splitskog ljeta, Ukleti Holandez Richarda Wagnera, itekako je popravila dojam. Svaka produkcija Wagnerove opere velik je kazališni događaj, a važno je naglasiti kako je ovo prvo izvođenje opere na Splitskom ljetu (prije 50 godina premijera je otkazana zbog tehničkih problema). Splitska publika tradicionalno je sklonija talijanskim autorima, pa je maestro/intendant Bilić rekao kako je Ukleti Holandez, opera u kojoj je Richard Wagner započeo svoju opernu reformu, idealan izbor za splitsku publiku kao svojevrsni „uvod u Wagnera“.
O problemima ambijentalnih produkcija opširno sam pisao u prošlom tekstu, tako da ću ovdje samo natuknuti kako je dvorište HNK Split prostor prilično loše akustike, koji je očito odabran da bi se mogla postaviti monumentalna pozornica. Izvođačima u prilog nisu išle ni vremenske okolnosti, odnosno jak vjetar, koji je pogoršao akustičke uvjete ove lokacije, a ni ogromna pozornica koja je otežala i komunikaciju između članova zbora, solista i orkestra. Unatoč tome, redatelj Branko Brezovec i scenograf Tihomir Milovac iz prostora su izvukli maksimum i stvorili produkciju koja je scenski izuzetno atraktivna. Redatelj je odlučio Wagneru pristupiti na nekonvencionalan način i razbiti svojevrstan mit o „Wagneru kao mistiku i ženomrscu“ što je ovom produkcijom definitivno uspio. Iako vrlo suvremena u izrazu (što se nikako nije svidjelo pojedincima koji su ustvrdili kako ova režija „nije namijenjena tradicionalnoj splitskoj publici“), njegova je režija slijedila logiku libreta te nije upala u zamke onoga što se obično naziva „suvremenom opernom režijom“. Naravno da se nekima specifičan Brezovčev stil nije svidio svima, ali prema mom mišljenju najbitnije odrednice libreta bile su u potpunosti jasne. Svoj doživljaj Wagnera kao „metafizičkog komediografa“ Brezovec je uspješno prenio kroz niz ironičnih redateljskih postupaka, a zanimljivo je da se na sceni našla i bista Karla Marxa (dio Holandezovog blaga, zapravo dio inventara HNK Split). Lik Marxa našao se i na sceni najkontroverznije produkcije Wagnera ove godine, one Franka Castorfa u Bayreuthu, pa tako možemo reći da je i Splitsko ljeto (ili barem Branko Brezovec) u toku sa svjetskim opernim događanjima. Ovom predstavom Splitsko ljeto dobilo je opernu produkciju kakvu i zaslužuje – veliku ne samo zbog veličine pozornice, već i zbog onog što se na pozornici moglo vidjeti i čuti. Bila bi velika šteta da ova produkcija ostane na tek dvije izvedbe jer je vrijedan primjer o tome kako i Wagner može biti duhovit i zanimljiv publici, ali i kako suvremena operna režija nije bauk. Preostaje nam tako samo da se zapitamo zbog čega ovom (ili ovakvom) produkcijom nije otvoreno Splitsko ljeto?
Posljednja premijerna produkcija ovogodišnjeg festivala, Timon Atenjanin u režiji Georgija Para donio je Splitu i veliku dramsku predstavu. Klasičan tekst koji je kod nas praizveden tek 70-ih godina prošlog stoljeća u ovo je doba financijske (i svake druge) krize dobrodošao na pozornici. Predstava je, da se još jednom nadovežem na prošli tekst, smještena u ambijent Galerije umjetnina i baroknih gradskih bedema, koji su poslužili kao sjajna pozornica. Predstava se nije poslužila dekorativnim elementima ni antičkim nasljeđem, već je uz minimalnu scenografiju i kostimografiju sjajan tekst odjekivao u ustima vrlo dobro uigranog ansambla. Naslovnu ulogu odlično je odigrao Vili Matula, kojeg u posljednje vrijeme nismo imali prilike gledati u klasičnom repertoaru. Od splitskih glumaca vrijedi istaknuti Trpimira Jurkića, koji je razigranom kreacijom filozofa Apemanta dostojno proslavio 100. profesionalnu ulogu i mladog Gorana Markovića koji je stvorio lik brutalnog i energičnog vojnika razočaranog u svoje ideale. Splitsko ljeto je tako dobilo i veliku dramsku premijeru, predstavu koja itekako korespondira sa aktualnim temama (vrijednost novca, „biti ili imati?“, uloga vojske u današnjem društvu) , ali i dokaz da se i suptilnom režijom mnogo toga može reći.
Dramski program ove je godine predstavio dva vrlo zanimljiva teksta – To dijete suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata i klasični, ali rijetko izvođeni Shakespearov tekst Timon Atenjanin. Odabir oba teksta, ali i dva dramska gostovanja (Postdiplomsko obrazovanje Siniše Labrovića i Vilija Matule te Pismo iz 1920. Olivera Frljića), pokazao je kako Splitsko ljeto ima tendenciju predstavljati kazalište koje se bavi društvenim problemima (uzeta je čak i okvirna tema „obitelj-društvo“), što je velik odmak od pučkog teatra koji se zagovarao prije samo nekoliko godina. Iako je Jasen Boko, ovogodišnji ravnatelj dramskog programa i Drame HNK Split prije početka samog programa dao ostavku, nadamo se da će njegov nasljednik nastaviti njegovim stopama. Vjerojatno ćemo trebati čekati još neko vrijeme da u Splitu vidimo projekt kakav je Allons, enfants tandema Jelčić/Rajković, ali i ovo je veliki pomak na bolje. Nažalost, u programu nismo mogli vidjeti niti jedno međunarodno gostovanje osim Frljićevog projekta nastalog u koprodukciji Zeničkog pozorišta i sarajevskog MESS-a. Bilo bi vrlo dobro kada bi na festivalu bilo prostora za barem dva-tri regionalna gostovanja, budući da su ovogodišnjim gostujućim programom dominirale Matuline monodrame (iz očitih razloga) i komorne predstave. Bilo bi lijepo vidjeti i gostovanja drugih (institucionalnih) domaćih dramskih kazališta (bilo bi zanimljivo vidjeti recepciju niza predstava, npr. Finih mrtvih djevojaka u Splitu), pa i suradnju između dva najveća ljetna kazališna festivala, ali - pomalo, rekli bi Splićani.
Koncertni program je, kao i prošle godine, bio najjača sastavnica festivala. Iako mu nedostaje svjetskih zvijezda, ili barem više međunarodnih gostovanja, festival je predstavio neke od najboljih hrvatskih solista i sastava – Zagrebački kvartet, ansambl Cantus te Martinu Filjak i Valentinu Fijačko. Koncert potonje imao je vrlo neobičan repertoarni izbor („za ležerne ljetne večeri“) – od Verdija do Lehara, a sve je to bilo praćeno izrazito neuvjerljivom svirkom orkestra opere HNK Split. I ove godine se festival otvorio glazbenim žanrovima koji nisu nužno vezani uz klasičnu glazbu – gostovao je tako već tradicionalno Mate Matišić Trio s posvetom Djangu Reinhardtu, Big Band HGM sa izborom svojih uspješnica, a posebno je iznenađenje na programu bio Sevdah Takht Damira Imamovića, koji je udahnuo novi život tradicijskoj glazbenoj vrsti kao što je sevdah.
Novina ovogodišnjeg izdanja je Balet na Sustipanu , svojevrsni festival unutar festivala, na kojem su predstavljene baletne produkcije iz stalnog repertoara baletnog ansambla HNK Split. Radi se o produkcijama baleta Grk Zorba (favorit splitske publike, premijerno izveden 2011.), Neostvareni susreti / Čudesni mandarin“ (premijerno izveden lani) te Don Quijote i Brel (izvedeni ove sezone u HNK). Ovaj program nastao je, kažu organizatori, kako bi se podsjetilo da je Sustipan, u sjeni Peristila, „neprimjetno postao magičnim mjestom iznimnih baletnih dostiguća“. Iako baletni ansambl HNK Split slovi za jednu od najboljih sastavnica tog kazališta, teško je oteti se dojmu da je ovakav program nastao prvenstveno da bi se popunio program Splitskog ljeta. Balet je pritom izvrstan odabir jer govori jezikom pokreta, koji je jednako razumljiv i turistima.
Na Splitskom ljetu se prošlih godina ionako izvodila po jedna baletna premijera, a šteta je što se program (promjenom uprave) potpuno odmaknuo od suvremenog izričaja koji je do sad bio prisutan. Šteta je što nismo vidjeli i nešto od recentne produkcije suvremenog plesa, ali očito je programska koncepcija plesnog programa znatno izmijenjena u odnosu na prethodne godine.
Budući da su se karte za ovogodišnji program prodavale i u turističko-informativnim centrima, očito je da su i turisti postali ciljana publika festivala. Ravnatelj baleta je u jednoj emisiji lokalne televizije čak rekao kako je gore spomenut program osmišljen kako bi se i turisti mogli upoznati sa vrhunskim dosezima splitskog baleta. Istina, samo nekoliko dana kasnije na istoj televiziji (K5) intendant je iznio stajalište kako program ne treba stvarati radi turista, već su turisti itekako dobrodošli da pogledaju program koji je stvoren za splitsku publiku i koji je umjetnički zaokružen. Kako god bilo, bilo bi korektno da festival osigura i materijale na stranim jezicima. Sadržaj i kvaliteta ovogodišnjih programskih knjižica varirali su od izvedbe do izvedbe (i time se neću detaljnije baviti), ali na engleski jezik preveden je tek sinopsis predstava i kratko objašnjenje izbora djela ili redateljske koncepcije. Za razliku od Dubrovačkih ljetnih igara, koje su ove godine ponudile aplikaciju za engleske podnaslove na „pametnim“ telefonima i tabletima, Splitsko ljeto na otvaranju čak nije imalo podnaslove na – hrvatskom. Ako festival ima tendenciju predstaviti svoj program turistima, bilo bi u redu da se ponudi i manji broj programskih knjižica tiskan na engleskom jeziku i mogućnost turistima da i dramske izvedbe prate na engleskom jeziku. Podsjetit ću samo na primjer Bečke državne opere, gdje su programske knjižice na engleskom jeziku za produkcije na kojima se očekuje velik broj stranih posjetitelja pravilo, a ne iznimka.
Naposljetku, vrijedi se prisjetiti riječi kojima se Gordana Vnuk oprostila od Eurokaza kao festivala suvremenog kazališta. Između ostalog, bilo je riječi i o defestivalizaciji kulturnog života, koja nam je očito prijeko potrebna. Splitska kazališna publika, među kojima se nalaze i brojni srednjoškolci i studenti kojima kazalište nudi vrlo povoljne pretplate, žudi za više premijernih izvedbi, a manje onih repriznih, za proširenjem dramskog ansambla i „teatrom koji će biti ogledalo društvene stvarnosti“. Splitsko ljeto iznijelo je jednu veliku opernu i dramsku premijeru, obje relevantne u domaćim okvirima, pa nam preostaje poželjeti relativno novoj upravi HNK Split da isto nastavi i u sljedećim sezonama u matičnoj kući
