Prve premijere Splitskog ljeta pokazale su da se ovaj ljetni festival u pretpostavljenom konceptu ambijentalnosti – izgubio.
Prilikom otvaranja 59. Splitskog ljeta ministrica Andrea Zlatar Violić osvrnula se i na temperamentnu splitsku publiku koja pojedina djela s oduševljenjem prihvaća, a druga podjednakim žarom odbacuje. Drugi slučaj se nažalost dogodio na otvaranju ovogodišnjeg izdanja Splitskog ljeta, koje se tradicionalno održalo na Peristilu uz izvedbu opernog naslova. Ove godine to je bila opera Povratak mornara Franza von Suppéa, kojoj mjesto nije na Peristilu niti na otvaranju Splitskog ljeta.
Opera Povratak mornara bila je donedavno izgubljena, a u američkim arhivima pronašao ju je dirigent Adriano Martinolli D'Arcy. Hvale je vrijedno to muzikološko istraživanje i upoznavanje šire publike s njim, ali Povratak mornara nije djelo kakvo je splitska publika očekivala na otvaranju. „Kratka romantično-komična opera“, kako je opisivana u najavama programa, bliža je opereti nego operi, što je potpuno razumljivo kad pročitamo da je Franz von Suppé jedan od najznačajnijih skladatelja bečke operete.
Iako je radnja opere vezana uz autorovu rodnu Dalmaciju (rođen je, naime, 1819. godine u Splitu), u samoj glazbi opere malo je folklornih motiva, već ona odzvanja ritmom bečkog valcera. Budući da su se u ovoj izvedbi najviše iskazali solisti, zbor i orkestar HNK Split, možda bi koncertna izvedba bolje pokazala glazbene vrijednosti dopadljive Suppeove glazbe i, u isti mah, izbjegla scenski košmar koji smo mogli gledati. Na ovaj način, uz banalna scenska rješenja, glazba je pala u drugi plan, a splitska publika bila je potpuno razočarana. Iako je Peristil iznimno akustičan prostor, on nije jedina moguća operna pozornica i teško da je carski trg iz 4. stoljeća mogao dočarati ambijent u kojem žive – mornari.
Uostalom, otvaranje Splitskog ljeta operom koja više nalikuje opereti prilično je neobičan potez u godini u kojoj obilježavamo 200. godišnjicu rođenja dvaju opernih velikana – Richarda Wagnera i Giuseppea Verdija. Potonji je jedan od omiljenih autora splitske publike i izvedbe njegovih opera Aida i Nabucco obilježile su povijest ovog festivala, pa je prilično nejasno zbog čega mu je Splitsko ljeto odlučio odati počast na vrlo neobičan način za nekoga tko je u povijesti glazbe zapamćen kao operni skladatelj.
Prva dramska premijera ovogodišnjeg festivala je drama To dijete Joëla Pommerata u režiji Nenni Delmestre. Izbor drame koja govori o suvremenoj obitelj, arhetipskim odnosima unutar te temeljne zajednice ljudskog društva i otuđenju modernog doba bio je izvrstan, pa tako čak i kritičari koji su „uočili niz pogrešaka“ u izvedbi ustvrdili kako je to drama koju vrijedi pogledati.
Drama je izvedena u prostoru Vile Dalmacije, gdje je ista redateljica 2005. godine postavila Williamsovu Noć iguane (Noć iguane režirao je Janusz Kica, op. ur). Iako je prostor vile predivan, Pommeratov tekst bi zbog teške teme i komorne atmosfere bolje funkcionirao u zatvorenom prostoru.
Čak je i jedno dramsko gostovanje naišlo na sličan problem. Autorski projekt Olivera Frljića, Pismo iz 1920. temelji se na istoimenoj Andrićevoj pripovijetki. Predstava koja na vrlo mučan način govori o ratu u Bosni i Hercegovini i brojnim problemima bosanskohercegovačkog društva uz zvuke Vivaldijeve Zime, ali i ratne monodrame Emira Hadžihafisbegovića, ostavila je prilično gorak okus u ustima splitske publike. Tekst je čak i na nekoliko mjesta prilagođen da podsjeti publiku na aktualne probleme njihovog grada – Željka Keruma koji je uredio obalu ispred svog hotela, nerede na splitskom gay prideu prije dvije godine i sl.
Izvedba tog izrazito angažiranog teksta održala se na tvrđavi Gripe, uz gledalište koje nije bilo prilagođeno mjestu na kojem je scena smještena. Tribine su bile postavljene sa tri strane pozornice, a istočna „tribina“ zapravo se sastojala od dva reda stolaca. Gledatelji su na istočnoj i zapadnoj strani gledališta uglavnom gledali glumce iz bočne perspektive, a u dijelu predstave su im bili okrenuti i leđima. Jasno je da Split nema velik izbor kazališnih dvorana, ali možda je trebalo odabrati neku drugu lokaciju ili barem na bolji način postaviti gledalište.
Nažalost, baletna premijera Verdi jedna je od slabijih točaka ovogodišnjeg programa. Pomalo je paradoksalno da se obljetnica rođenja najvećeg opernog skladatelja obilježila – baletom. Balet se sastoji od baletnih ulomaka koje je Verdi morao umetnuti u svoja djela zbog ugovorne obaveze prema pariškoj Operi (slično je morao učiniti čak i Wagner). Ti ulomci teško da su išli u prilog dramaturgiji Verdijevih opera i treba naglasiti kako oni nisu autentični dijelovi opera već su naknadno umetnuti. U tom svijetlu treba čitati i objašnjenje koncepta redatelja, scenarista i koreografa Dinka Bogdanića koji je htio podsjetiti na ove „nepravedno zanemarene baletne ulomke koji se danas često izbacuju iz izvedbi opere“.
Ne znam može li itko zamisliti Verdijevu adaptaciju Macbetha u koju je uvršten niz baletnih ulomaka, ali očito – ima i takvih. Orkestar splitskog HNK-a dorastao je zadatku izvođenja složene Verdijeve glazbe (posebno poznatih orkestralnih uvertira Traviate i Moći sudbine) pod palicom Harija Zlodrea i treba priznati kako je i baletni ansambl u plesačkom smislu odradio sjajan posao. Ipak, siže koji je trebao pratiti Verdijevu glazbu očito je osmišljen „prigodarski“ te donosi tek jedan bitan događaj iz Verdijevog života (smrt supruge), a ako je cilj ovog projekta bio muzikološko istraživanje i predstavljanje tih ulomaka, to se moglo napraviti i u koncertnoj formi i tako izbjeći ovaj banalan siže.
Ni odabir pozornice nije bio najsretniji – Peristil jest predivan prostor koji su itekako obilježile Verdijeve opere, ali za prikazivanje pariških baletnih dvorana iz razdoblja belle époquea na carskom trgu iz 4. stoljeća potrebna je velika mašta. Ostaje nam tako da se zapitamo nije li operni majstor zaslužio obilježavanje svoje obljetnice operom na istom tom trgu.
Kroz navedene primjere dolazimo do ključnog pitanja prve polovice ovogodišnjeg festivala – podrazumijeva li ljetni festival ambijentalnost pod svaku cijenu? Povratak mornara možda i jest opera koja je nepravedno izgubljena, ali je li operi koja govori o dalmatinskom puku u maniri bečke operete koja odzavanja valcerima mjesto na Peristilu? Ta bi se opera vrlo prozračnog sadržaja i na tankoj granici žanra bolje uklopila na neku drugu lokaciju npr. na Prokurative koje su bliže Suppeovom doživljaju Dalmacije.
Scenografija predstave To dijete prilično se dobro uklopila u prostor Vile Dalmacije, ali drami toliko teške teme i komornog ugođaja nije mjesto u idiličnom ambijentu „Mediterana kakav je nekad bio“, uz zvuke cvrčaka i šum borova. O smještanju baleta Verdi na Peristil dovoljno je rečeno, pa nam preostaje ustvrditi sljedeće - ako ljetni festival podrazumijeva ambijentalnost, onda je potrebno ili naći prikladne lokacije ili program birati prema raspoloživim lokacijama.
Budući da bi biranje programa prema raspoloživim lokacijama bilo potpuno besmisleno, potrebno je bolje upoznati svoj grad i otvoriti nove pozornice. Iako je Peristil mjesto posebne akustike, uz dobro ozvučenje Prokurative također mogu biti dobar prostor za operne izvedbe. Dramski program prošlih je godina bio smješten na Stinicama (Adio kauboju) i u antičkoj Saloni (Hekuba) i, iako publika možda nije bila u najugodnijim uvjetima na tim lokacijama, one su sjajno funkcionirale u službi dramskog teksta.
Preostaje nam samo da se nadamo kako će drugi dio ovogodišnjeg festivala ponuditi suvislije lokacije za ambijentalne predstave, a u sljedećim godinama - pažljivije birati lokacije.
