Wiener Festwochen najveći su kazališni festival u srednjoj Europi, koji je ove godine okupio više od trideset predstava, među kojima su imena već poznata europskoj festivalskoj publici (kao što je Oskar Koršunovas, Pippo Delbono, David Espinosa, Jan Fabre, Simon McBurney i Falk Richter, s projektom čiji je začetak bio na Venecijanskom biennaleu), ali i niz manje poznatih imena koja su postigla veliki uspjeh u svojim matičnim zemljama. Nakon velikog uspjeha Jelčićevog Galeba, kojeg su publika i kritika dočekali s oduševljenjem, ove godine domaće snage zastupa Oliver Frljić, i to koprodukcijom HNK Ivan pl.Zajc, ljubljanskog Mladinskog gledališča i samog festivala. Predstava „Vaše nasilje i naše nasilje“ inspirirana je esejom Petera Weissa Estetika otpora, a sudeći po najavama, bečku publiku očekuje tipična Frljićeva estetika.
Jedan (ponovno) svojevoljno produženi vikend dovoljan je za dvije produkcije na Festwochenu – Na dnu Oskara Koršunovasa i Tri sestre u režiji mlade nade ruskog teatra Timofeyja Kulyabina. Nažalost, problem kazališnih festivala je da u tri dana ne možete pogledati deset, već svega – tri predstave, a za buduće posjetitelje vrijedi napomenuti i da put treba malo pomnije i pametnije planirati, jer su mnoge produkcije tjednima unaprijed rasprodane. Poslovičnu ljubaznost njihovog ureda za odnose s javnošću ne treba posebno isticati – činjenica da su se dopisivali sa mnom nekoliko dana kako bismo uspjeli složiti „idealan aranžman“ govori sama za sebe.
Na dnu Maksima Gorkog predložak je za sjajnu jednosatnu predstavu Oskara Koršunovasa u produkciji njegovog teatra. Predstava je nastala neposredno nakon Hamleta, o kojem smo vam više pisali ovdje, i u svojevrsnoj opreci prema njemu – za razliku od visokog stupnja teatralizacije u Hamletu, u Gorkijevoj drami Koršunovas dokida sve kazališne efekte i svu pozornost stavlja na glumce/izvođače koji su u potpunosti izloženi publici. Koršunovas, čitajući Gorkog preko Becketta, uzima samo posljednji čin drame Na dnu, koja se odvija nakon odlaska putnika/propovjednika Luke iz skloništa. Koršunovasova teza kaže da su se lica u tom posljednjem činu Gorkijeve socijalne drame našla u goroj poziciji nego li Beckettovi Vladimir i Estragon koji čekaju Godota – za razliku od njih, Gorkijevi likovi vidjeli su svog Boga u liku Luke, onog koji im pruža lažnu nadu i tjera ih da žive dalje, a život nakon njegovog odlaska osuđen je na tjeskobu, razgovore o smislu života, postojanju Boga i – vodku.
Ovaj pristup Gorkijevoj drami, u kojoj se, kao i u većini Čehovljevih tekstova kako kaže floskula, „malo toga dogodi“, iznimno je zanimljiv. Ono što lica govore u četvrtom činu zapravo govore i kroz čitav komad, dok je sama radnja zapravo razvedena i ne pretjerano zanimljiva. Dokidanjem lica Luke, svojevrsnog kontrapunkta svijetu Gorkijevih junaka, koji ohrabruje svakog pojedinog lika ove drame, nešto između svete lude ruske tradicije i propovjednika kakvog bismo i danas mogli naći na cesti, Koršunovas stavlja lica u „bezizlaznu situaciju“, i dovodi ih do samog egzistencijalnog ruba.
Deset sjajnih Koršunovasovih glumaca odigrali su sat vremena iznimno intenzivne izvedbe u prostoru za izvedbene umjetnosti brut, koji je smješten u neposrednoj blizini Musikvereina, a u kojem je predstava izvedena zbog iznimno malog auditorija koji je brojao svega nešto više od 100 posjetitelja. Koršunovas preispituje položaj između glumca/izvođača i lika, pri čemu su njegovi izvođači stalno negdje „na pola puta“ – oni su istovremeno i izvođači i lica, koja neumorno ponavljaju nekoliko replika i neumorno razgovaraju o istome, sve dok u igru ne dođe – votka. Naime, u svoju prilično neugodnu zabavu izvođači uključuju i publiku, toče votku i nazdravljaju istom, nerijetko se obraćaju publici i komuniciraju s njom, ali ne na razini stand-up showa – oni se publici obraćaju i u najtežim trenutcima. Prisutnost svih izvođača, preciznost, minucioznost njihovog izraza i prije svega – suigra, i to u vrlo zahtjevnoj situaciji u koju su stavljeni vrijedna je divljenja.
Sama predstava završava dvama Hamletovim monolozima, koje izgovara lik Glumca, koji na kraju drame počini samoubojstvo. Njegov govor glumcima može se čitati kao referenca na samu izvedbu koju smo gledali, „Kakvo je remek djelo čovjek“ izravan je odgovor na neka od pitanja koja otvara komad (pitanje čovječnosti i realizacije pojedinca), dok „Biti ili ne biti“, nakon što isto lice počini samoubojstvo, odjekuje u ušima gledatelja još neko vrijeme. Beč je Koršunovasa ispratio stajaćim ovacijama, a preostaje nam samo nadati se da ćemo uskoro poneku njegovu predstavu moći pogledati i u Zagrebu.
