2015. godina u Italiji prolazi u znaku velike svjetske izložbe koja se pod egidom Feeding the Planet, Energy for Life održava u Milanu, a u javnosti je izazvala rasprave zbog ulaganja u neodrživu infrastrukturu potrebnu za događanje takvog razmjera, ali i korupcijskih afera koje Talijanima nisu nimalo strane. Unatoč tome, mnoge kulturne institucije koje sam posjetio tijekom svog trotjednog putovanja Italijom (muzej MAXXI u Rimu, venecijanski Teatro La Fenice, Piccolo Teatro u Milanu) organiziraju posebne programe posvećene tom globalnom događaju koji će u Milano, prema predviđanjima, privući oko dvadeset milijuna posjetitelja.
Izuzetak nije ni najslavnije talijanska i europska operna kuća, Teatro alla Scala, koja je u prostoru svog muzeja organizirala malu izložbu pod naslovom Già la mensa é preparata, s izborom fotografija od razdoblja nakon Drugog svjetskog rata do suvremenih produkcija i nekoliko postavljenih stolova s hranom i kostimima iz slavnih (ili manje slavnih) povijesnih produkcija Scale te izvrsnim vizualima izložbe sa scenografijom iz Rimski-Korsakovljeve opere Bajka o caru Saltanu.
Muzej Scale nedavno je proslavio stotu obljetnicu postojanja, a u nekoliko soba koje naizgled odaju dojam salona pretrpanog antikvitetima, portretima i bistama donosi priču (zanimljivu vjerojatno samo ljubiteljima opere) o povijesti Scale, običajima njenih posjetitelja i njenih zvijezda, a najveći interes izaziva soba u kojoj se nalazi portret kultne Marije Callas, miljenice milanske publike i Viscontija, za koju anegdota kaže da u očima publike Metropolitana ipak nikad nije bila omiljena kao Zinka Kunc Milanov.
Osim izložbe skromnog opsega, La Scala je organizirala i posebnu sezonu koja traje od 1.svibnja do 31 listopada, odnosno tijekom cijelog trajanja EXPO-a, a tijekom koje će biti izvedeni brojni naslovi tzv. željeznog opernog repertoara – Bizetova Carmen, Puccinijevi La Bohéme i Turandot, Rossinijev Seviljski brijač, Donizzetijeva Lucia di Lamermoor i slavni talijanski double-bill Cavalleria Rusticana/I Pagliacci, a u naslovnim ulogama zapjevali su ili će tek zapjevati neke od najvećih opernih zvijezda današnjice, stalni gosti La Scale, kao što su Elina Garanča, Juan Diego Florez, Nina Stemme i Leo Nucci. U sezoni će biti izvedene i brojne baletne produkcije i koncerti među kojima se ističe Festival orkestara mladih na kojem su se predstavili orkestri iz venezuelanskog programa El Sistema, a sezonu će zatvoriti koncertom trenutno najaktivnije interpretkinje barokne glazbe, Cecilie Bartoli, o čijem smo albumu posvećenom glazbi pisanoj za kastrate pisali ovdje.
Prije dvije godine pisao sam o tome kako u Bečku državnu operu ući za tri eura, a slična iskustva imao sam i u bečkim kazalištima okupljenima u grupaciju VBW (Vereinigte Bühnen Wien) posvećena prvenstveno produkcijama mjuzikla, ali i Burgtheater i njegovu drugu scenu Akademietheater. Saznavši na internetu da sličan aranžman postoji i u milanskoj Scali, po dolasku u Milanu otišao sam do glavne blagajne Scale smještene u pothodniku ispod Duoma, gdje me je simpatični djelatnik, kojem je bilo razvidno da u novčaniku nemam novaca za redovnu ulaznicu (cijene su od 30 do 300 eura) uputio do same operne kuće, gdje postoji lista čekanja za ulaznice za galeriju smještenu na 5. i 6. katu iznad loža.
Naime, distribucija ulaznica za galeriju povjerena je udruzi Accordo, odnosno njenim starijim članovima koji engleski govore i razumiju u natruhama. Lista se sastavlja od 13 sati pored večernje blagajne u Scali, a u 17 sati počinje preuzimanje vaučera s kojima se od 17.30 mogu kupiti karte, naravno redom kojim ste zapisani na listu. Jedna osoba može kupiti samo jednu kartu, i to na ime uz predočenje osobnog dokumenta, a članovi Accorda pomno se brinu da čitava procedura teče regularno. Broj 92 rezultirao je tako gotovo dvosatnim čekanjem na karte čija cijena, ovisno o produkciji, varira od 11 do 15 eura.
Stalne posjetitelje galerije u Milanu nazivaju loggionisti i ubrajaju se među najkritičnije operne posjetitelje te su skloni glasnom izražavanju nezadovoljstva produkcijom. Galerije su također i atrakcija za sve turiste koji si ne mogu ili ne žele priuštiti skuplje karte, a i pogled s galerije je bolji od pogleda s najjeftinijih mjesta u bočnim ložama na visokim katovima. Iako u Scali još uvijek vrijedi strogi dress code, koji je jednom prilikom pomno opisan na blogu Opera Chic, on za galeriju uglavnom – ne vrijedi. Kratke hlače i sandale kod muškaraca nisu dobrodošle, a razliku između stalnih posjetitelja i američkih i inih turista najlakše je vidjeti upravo po odjeći. Sudeći po situaciji koja me zatekla na izvedbi Seviljskog brijača, turisti su se itekako skloni srediti za večer u operi, dok su stalni posjetitelji i studenti akademije koji su došli podržati kolege u modnom smislu nešto jednostavniji, a za razgovor o izvedbi mnogo zanimljiviji.
Sama izvedba bila je možda manje zanimljiva od cjelokupnog doživljaja i uzbuđenja vezanog uz prvi ulazak u najprestižniju opernu kuću Europe. Rossinijev Seviljski brijač u obnovljenoj režiji Jean-Pierrea Ponnellea prilično je klasično (pritom ne koristim pridjev klasično kao pejorativan, budući da je Ponnelle pokojan već gotovo 30 godina) postavljen, inzistirajući na komičnim elementima kakvih je Seviljski brijač pun s brojnim promjenama rotirajuće pozornice na kojoj je postavljen povijesno autentičan prostor. U ulozi Figara našao se Leo Nucci koji u svojoj 64. godini možda ne može bravurozno otpjevati najpoznatiju ariju Largo al factotum, ali je te nedostatke pokrio brojnim duhovitostima, pa čak i ponekom ekstemporacijom. Izvedba koju sam gledao zapravo je svojevrsni akademski projekt – u već postojećoj režiji pjevali su uglavnom studenti akademije koja djeluje u sklopu Scale, sudjelovao je i zbor i orkestar te akademije, a mentor pjevačima bio je sam Nucci. Orkestar i zbor bili su perfektno uvježbani, dok se kod većine studenata-solista u prvim brojevima mogla primjetiti sasvim razumljiva trema zbog nastupa na jednoj od najslavnijih opernih pozornica svijeta, koja je do kraja izvedbe postala gotovo neprimjetna, a u ulozi Rosine istaknula se Lilly Jørstad.
Iako je studentska publika u Scali bila brojna te večeri, zbog jezične barijere nisam uspio saznati detalje o radu na takvoj produkciji, ali me podsjetila na rad na praizvedbi Papandopulove Madame Buffault, koja je gotovo u potpunosti nastala ujedinjenim studentskim snagama. Čini mi se da bi dio studenata koji su sudjelovali u tom projektu mogao stati uz bok nekima od solista, a hvale je vrijedna činjenica da se radi o interdisciplinarnom projektu, dok su ovdje studenti „samo“ postavljeni u već postojeću režiju.
Karte za galeriju dostupne su za sva događanja u Scali, a ako slučajno poželite prisustvovati otvaranju sezone (Scala sezonu tradicionalno otvara 7.12., na dan sv. Ambrozija, zaštitnika Milana) na kojem će ove godine u ulozi Verdijeve Ivane Orleanske nastupiti najtraženija pjevačica današnjice, Anna Netrebko, na listu svoje ime trebate staviti 6.12. u 18 sati na istoj lokaciji.
