Prilikom posjećivanja festivala bilo koje vrste, a posebno kazališnih, vrlo je teško napraviti selekciju onog što ćete pogledati, posebno u slučaju kad na festivalu možete prisustvovati tek dvije večeri. U šumi medijskih objava (koje i u inozemstvu obiluju preuveličavanju ili barem uljepšavanju istine), kritika prošlih radova kazališnih autora i informacija s terena lako se prevariti – i upravo mi se to dogodilo u slučaju Jona Gabriela Borkmana, koji je u koprodukciji festivala s Theater Basel režirao Simon Stone.
Simon Stone australski je redatelj koji se posljednjih godina intenzivno bavi režijama Shakespearea, pa je tako s Divljom patkom gostovao u Barbicanu povodom International Ibsen Season, ali i na Wiener Festwochen gdje je pokupio barem prosječne službene kritike i prilično dobre reakcije publike. Nažalost, njegova adaptacija Jona Gabriela Borkmana izvedena u Akademietheateru (drugoj sceni bečkog Burgtheatera) nije oduševila kritiku, pa tako ni potpisnika ovih redova.
Naime, Borkman kojeg je Stone u najavnim tekstovima najavio kao komad putem kojeg se bavi financijskom krizom u Europi, što je čitatelju tih najava, ali i gledateljima te predstave, nagovjestilo da će se Stone baviti ozbiljnom problematikom. Nažalost, izvedba me prilično uspješno razuvjerila – tekst je adaptiran u suvremeno doba, i u većem se dijelu suvremenom problematikom bavi kroz pitanje medija, koje se može smatrati značajnim i relevantnim za trenutak u kojem živimo.
Ali posebno je upitan upravo način na koji se bavi medijima – naime, bavi se time koliko tko vremena provodi na Facebooku, a koliko tko igrajući Call of Duty ili gledajući pornografiju. Iz toga se može zaključiti kako je problem društvenih mreža samo njihovo postojanje ili činjenica da oduzimaju mnogo vremena, dok u komadu postoje motivi koji bi se mnogo dublje mogli promišljati kroz perspektivu društvenih mreža.
Zbog jezične barijere i nepoznavanja rada glumaca koji su igrali, nije mi bilo u potpunosti jasno je li glumcima zadan izrazito neposredan i spontan stil glume nalik svakodnevnom životu ili su neki dijelovi igre proizašli iz improvizacija s glumcima, iako bi se, s obzirom na ton čitave predstave, moglo presuditi za prvu opciju.
Čitava pozornica prekrivena je snijegom koji inače pada od početka do kraja predstave bez razlike, bez promjene u dinamici, bez pauze, a igra se uglavnom kao da taj snijeg ne pada, što čitavu stvar dovodi do apsurda. Snijegu se pritom ne može upisati niti jedno iole suvislo značenje, osim što se možemo prisjetiti toga da u ponekoj didaskaliji u samom komadu piše da snijeg – pada. Vizualna atraktivnost snijega, kao i neožbukanih kazališnih zidova koji su nudili metateatarski potencijal, nije dostatna da bi privukla pažnju gledatelja na duže vrijeme.
Dok se očito inzistiralo na humoru u govoru, nije se inzistiralo na nekom neverbalnom humoru, pa je tako bečka publika uglavnom dobro reagirala na šale, iako nije potpuno jasno kako je Jon Gabriel Borkman, inače prilično mračan komad, doživio tranziciju u komediju i to prilično banalnu. Der Standard je tako objavio tekst pod naslovom Ibsen je postao bulevarska komedija. Iako me predstava naizgled razočarala, s druge me strane i uvjerila kako ne treba biti previše kritičan prema domaćem kazalištu ili previše glorificirati ono inozemno – svakom se može dogoditi greška, pitanje je samo što se iz takve greške može naučiti.
No, vratimo se svijetlijim temama. Od subote do utorka u Beču je igrao i Galeb Bobe Jelčića u produkciji ZKM-a, o čemu su izvjestili svi vodeći domaći mediji. Iako smo predstavu već gledali, i iako sam uvjeren kako bih više uživao u njoj ponovno nego li u ovakvoj inscenaciji Ibsenovog Borkmana, gostovanje ZKM-a nažalost smo izbjegli pod motom kako Galeba možemo ponovno pogledati i u Zagrebu. S druge strane, u svijetloj tradiciji hrvatskog novinarstva, prenesene su isključivo agencijske vijesti o izvanrednom uspjehu Galeba koje ne bi bile uvjeriljive da nismo popratili austrijske medije i njihove kritike Jelčićevog rada s kojim su dobro upoznati. Der Standard tako navodi kako je bečka publika već upoznata s kompleksnim radovima Bobe Jelčića koji se bave obiteljskom tematikom (S druge strane) i da se Bobo Jelčić, koristeći prvi i treći čin Čehovljeva Galeba, ne zanima za klasičan pristup dramskom tekstu, već da na zadovoljstvo publike uspjeva u nastojanju da nađe novi pristup tekstu. Kritičarka posebno hvali radikalno razotkrivanje kazališnih mehanizama, upotrebu slapstick humora i način na koji fragmenti Čehovljevih scena funkcioniraju u cjelini predstave.
Zanimljivo je promatrati i način na koji austrijski mediji, odnosno kazališni kritičari prate rad festivala, što bi također mogla biti lekcija domaćoj kazališnoj kritici. Kazališne kritike koje sam pratio (a prvenstveno sam pratio one objavljivane u Der Standardu, ali i nekim manje tiražnim tiskovinama) pomno analiziraju razne aspekte predstave, daju svoj donekle objektivan sud i ni u kojem trenutku ne ulaze u polemiku na osobnoj razini s autorom predstave, niti daju svoj subjektivni sud o dramskom tekstu u obliku omanjeg eseja, što se kod nas često viđa. Iscrpni tekstovi otkrivaju da su kritičari prilično upućeni u ono što komentiraju, pa se pozivaju na druge radove autora o kojima pišu, na prošla izdanja festivala, a sudeći prema kritikama predstava koje sam gledao vrlo kvalitetno analiziraju i same predstave. Takav profesionalan pristup kazališnoj kritici, lišen osobnih prepirki i temeljne neinformiranosti onih koji kritiku pišu, mogao bi biti uzor i ponekim domaćim kazališnim kritičarima.
