Wiener Staatsoper (odnosno Bečka državna opera) je uz londonsku Royal Opera House, milansku La Scalu i parišku Operu Garnier jedna od najprestižnijih opernih kuća u Europi. Ipak, u iznimno bogatom bečkom kazališnom životu postoji tradicija prodavanja stajaćih karata, pa tako u većinu bečkih kazališta možete ući za manje od 10 eura.
U dramskim kazalištima (Burgtheater, Volkstheater) na stajaća mjesta navala i nije prevelika, s obzirom da rijeke turista iz svih dijelova svijeta često ne govore njemački, ali se zato za ulaznice u svim glazbenim kazalištima vrijedi potruditi. Ronacher Theater i Raimund Theater kazališta su specijalizirana za mjuzikle (trenutno u njima možete pogledati njemačku verziju londonske uspješnice „Legally Blonde“ te najuspješniji njemački mjuzikl „Elisabeth“ o životu nesretne carice Sissi), dok su Volksoper i Theater an der Wien poznati po operetama i „laganoj glazbi“. S druge strane, Musikverein dom je Bečke filharmonije, a Wiener Staatsoper središte opernog života austrijske prijestolnice.
Stajaća mjesta u Wiener Staatsoper ona su najprestižnija, te vjerna bečka publika u redu za njih stoji danima. Nakon prvog, izuzetno ugodnog iskustva na stajaćim mjestima, donosimo kratke savjete za što uspješnije čekanje u redu:
- Oni entuzijastični Bečani u redu stoje i nekoliko sati prije otvaranja blagajne, ali za to zaista nema potrebe. Sama blagajna se otvara 80 minuta prije izvedbe, a u prodaji je otprilike 600 (!) stajaćih mjesta, tako da sasvim dobra mjesta možete „uloviti“ ako dođete 90 minuta prije.
- Gužva u velikoj mjeri ovisi i o naslovu i naslovnim glumcima, što lako možemo objasniti na primjeru. 23. lipnja na repertoaru su bile „Walküre“ R. Wagnera, koje sa pauzama traju otprilike 5 sati, te kad sam prolazio kraj opere red nije bio ni približno velik koliko je bio sljedećeg dana, kada je naslovnu ulogu Grofice u Straussovom „Capricciu“ pjevala velika američka zvijezda Renee Fleming. Stoga vrijedi pogledati što je na programu i tko je u naslovnoj ulozi. Iako je bečka publika nepredvidiva, kad su u pitanju gostovanja američkih zvijezdi (ili Anne Netrebko), red je vrlo velik zbog turista.
- Na forumima ćete često pročitati kako se u posljednjim redovima partera ne čuje dobro, ali istina je da se u posljednjem redu partera čuje više nego dobro (otprilike kao da ste u 8.-12. redu zagrebačkog HNK), a vidi se također izvrsno, tako da nema potreba za žurbom.
- Karte za parter koštaju 4 eura, a za galeriju i balkon 3 eura – pripremite sitne novce! Iako je akustika najbolja na galeriji, vrlo je lako moguće da nećete imati najbolji pogled ako mjesta u redu niste zauzeli nekoliko sati prije, a ako se bojite od visine, nećete se osjećati najugodnije.
- Za stajaća mjesta ne postoji „dress code“, ali su sandale i kratke hlače apsolutno neprihvatljive i u njima nećete biti pušteni niti do blagajne.
- Obavezno ponesite šal ili komad konopa! Naime, biljeterke u operi su vrlo stroge i odrješite, te vam neće dopustiti da svoja mjesta označite bilo čim drugim osim šalom ili konopom. U samu dvoranu bit ćete pušteni otprilike 50 minuta prije izvedbe, i tada će biljeterka objasniti pravila – na mjestu koje ste u tom sveopćem neredu uspjeli zauzeti trebate zavezati šal ili konop, i tada možete napustiti dvoranu i otići ugrabiti nešto za pojesti/popiti u jednom od brojnih restorana oko opere. Jakne, torbe, ruksake i kišobrane treba ostaviti u garderobi, koja je besplatna.
- Ako procijenite da sa svog mjesta ne vidite najbolje, možete iznajmiti i dalekozor na garderobi za 2 eura (za usporedbu, u nekim našim nacionalnim kućama isti je moguće samo kupiti za otprilike 400 kuna)
- Možda će vam se 5 eura za programsku knjižicu učiniti previše, ali kada vidite kakva je programska knjižica, shvatit ćete da se svaki euro – isplati. Za razliku od programskih knjižica naših kazališta (koje obično koštaju 20 kuna = cca 3 eura), u kojima često nema niti točnih podataka o produkciji, programska knjižica bečke opere ima čak 100 bogato ilustriranih stranica te svim informacijama o operi – od sinopsisa, preko tekstova o sadržaju opere, skladatelju, procesu skladanja opere, do biografija izvođača i intervjua sa redateljem i/ili drugim članovima autorskog tima.
- Naposljetku, čak i stajaća mjesta imaju male uređaje za podnaslove koji iskreno govoreći i nisu najpraktičniji za praćenje ukoliko želite pratiti i događanja na sceni, ali – ne može sve.
Ako vas još uvijek nisam uvjerio da u Beču, gradu koji je „dom“ cijelog jednog perioda u povijesti glazbe, posjetite opernu kuću – nastavite čitati. 24. lipnja prvi sam put odlučio posvetiti dio svog posjeta Beču i opernoj kući i definitivno se nisam razočarao. „Capriccio“ je posljednja opera Richarda Straussa, podnaslovljena kao „konverzacijski komad uz glazbu“, te je nastala kao plod dugogodišnje suradnje sa libretistom Clemensom Kraussom.
http://www.youtube.com/watch?v=cFp5CMY6dlE
Ova produkcija u režiji Marca Artura Marellija prvi je put postavljena 2008. godine, a dobar dio premijerne postave nastupao je i u ovoj izvedbi, a zvijezda je definitivno bila Renee Fleming, koja je domaćoj publici poznata kao voditeljica popularnih prijenosa iz Metropolitan Opere. Iako je duboko zagazila u šesto desetljeće života, i iako definitivno nije jedan od mojih favorita na opernoj sceni, treba joj priznati da je u „njemačkom“ repertoaru (Mozart, Strauss) – gotovo nepogrešiva. Ne treba zanemariti ni izvrsnog danskog tenora Boa Skovhusa u ulozi Grofa, te Michaela Schadea i Markusa Eichea u ulozi neprijatelja – Flamanda i Oliviera. Sama inscenacija također je bila vrlo uspješna, na stilskoj razmeđi između rokokoa i 20. stoljeća, a budući da se opera izvodi bez pauze sve izmjene scene tehnički su vrlo praktično izvedene. Orkestar pod ravnanjem Christophera Eschenbacha bio je na vrlo visokoj razini te je dirigent uspio ostvariti izvrsnu komunikaciju između orkestra i solista, što nas ne treba čuditi , budući da je orkestar opere svojevrsni „kvalifikacijski period“ za primanje u Bečku filharmoniju.
Naposljetku, ostaje nam da se zapitamo zašto ovakvo nešto nije uobičajeno u zagrebačkim kazalištima? GDK Gavella približila se ideji „kazališta dostupnog svima“ svojim fleksibilnim cjenikom, a ZKM preuzeo je sistem londonskog National Theatrea te dijeli ulaznice preko društvenih mreža za 20 kuna. HNK Zagreb pak ne nudi čak niti popust za srednjoškolce, već samo za studente, a prostor balkona vrlo bi se lako mogao transformirati u stajaća mjesta, budući da sam i ja u većini slučajeva kada sam imao ulaznice za balkon stajao kako bih mogao vidjeti scenu. Vrijedi još pohvaliti KD Vatroslava Lisinskog, koji za sve koncerte iz svojih ciklusa nudi ulaznice za 10 kuna (!) studentima, srednjoškolcima i umirovljenicima dva sata prije izvedbe, pa ste tako prošle sezone mogli slušati Elinu Garanču za tih 10 kuna.
P.S. Publika na stajaćim mjestima često burnije izražava svoje mišljenje od onih iz partera, bez obzira jesu li oduševljeni ili zgroženi izvedbom. U svakom slučaju - budite spremni da im se pridružite!
