Ono što je Englezima «biti ili ne biti», u slavnom monologu još slavnijeg Hamleta, Hrvatima su zasigurno «ljudi nahvao i ljudi nazbilj». Zato i nije neobično da je Dundo Maroje komad koji se gotovo stalno nalazi na repertoaru hrvatskih kazališta, a prolog Dugog Nosa jedan od najzahvalnijih glumačkih izazova domaće dramske literature (a posljedično i nezaobilazna referenca u biografiji). Iako glumačkih izazova u dotičnoj komediji ne manjka – od izjelice Pometa do raskalašenog sina Mara, svi Držićevi likovi dobra su podloga za briljantne glumačke kreacije.
Priča je, vjerujemo, dobro poznata: radnja je smještena u Rim, gdje boravi mladi Dubrovčanin Maro trošeći novac na zabavu i lagodan život. Njegov otac dundo Maroje stiže u Rim kako bi urazumio mladića i vratio ga na pravi put, a kroz Rim Marin Držić zapravo priča priču o Dubrovniku. Maru pomaže, ili odmaže, kako se uzme, sluga Pomet, čija veza s Petrunjelom čini drugu, ali zato ne i manje važnu liniju teksta. Ova komedija, kao uostalom i druga Držićeva djela, nalazi svoje uzore u talijanskoj renesansnoj komediji koja je, opet, često slijedila antičke predloške. A da je već zloupotrebljeni nešto kasniji pisac William Shakespeare mogao čitati hrvatski, sigurno bi se neka prerada Držića našla u njegovu opusu.
Osim što je izazov za glumce, kanonski pisac svakako je i izazov za redatelja. Držić je svoje tekstove uglavnom postavljao sam, s nekolicinom prijatelja koji bi se okupljali u glumačkim družinama pod raznim imenima, od kojih je svakako najpoznatija Njarnjasi, a virus kazališta uhvatio je još za vremena studija u Sieni, gdje je čak i bio kažnjen zbog izvođenja predstave usprokos zabrani. Zabrane i kazne pratile su i ostatak Držićeva života – zbog političkog djelovanja često je proganjan, a urotnička pisma, pronađena 1938., u kojima poziva na rušenje tadašnje vlasti u Dubrovniku, i danas su predmet istraživanja i rasprave.
Dundo je posljednji put u Zagrebu postavljen 2007. godine i to na sceni HNK Zagreb u režiji Ozrena Prohića, dok ovu najnoviju Gavellinu produkciju potpisuje gost iz Italije Marco Sciaccaluga, koji je na istoj pozornici debitirao Tartuffom, a nakon što ga je Splitsko ljeto 'uvezlo' da režira Fedru.
