Predstava 'Jasno k'o pekmez' nastala je prema motivima dječjeg klasika 'Medo Winnie zvani Pooh' kojeg je autor Alan Alexander Milne posvetio svom sinu Christopheru Robinu, ujedno i jednom od likova u pričama.
Milne je već prije 'Winnie Pooha' bio uspješan autor, pisao je za i uređivao humoristični časopis Punch, gdje je radio i ilustrator E.H.Shepard koji će poznatom medvjediću podariti njegov prvi oblik. Milne je napisao dva kriminalistička romana, te niz drama, od kojih su dvije s popriličnim uspjehom odigrane na West Endu i Broadwayu, no nakon uspjeha Winnie Pooha cinično je izjavio kako nije mislio da će to biti njegov vrhunski doseg u književnosti. Knjiga čijim, iuzmeđu ostalog, glavnim karakteristikama smatraju pacifizam i filozofičnost iz dječje perspektive za obitelj Milne postala je izvor problema, a Christopher Robin ocu je čak toliko zamjerio što je njegov lik iskoristio za literaturu i uspjeh da potkraj Milneova života više uopće nisu razgovarali.
'Medo Winnie zvani Pooh' prati pustolovine Christophera Robina, te njegovih plišanih igračaka koje govore - medvjedića Pooha, magarčića Tugomila, Zeca, Sove te Praslina. Igračke posjeduju ljudske osobine i navike, a radnja je smještena u šumu, koju je Milne opisao prema stvarnom obiteljskom imanju u Essexu.
Prva zbirka pripovjetki izdana je još 1926.godine, potom je uslijedila druga, 'Kuća na Poohovom uglu'.
Jedan od najpoznatijih likova dječje književnosti ujedno je i među zanimljivijim slučajevima tj. sudskim procesima na području osporavanja autorskih prava. Naime, A.A. Milne autorska prava (osim za SAD) na upotrebu likova iz 'Winnie Pooha' podijelio je među čak pet korisnika: Garrick Cluba, Westminster School, Royal Literary Funda, obitelji Milne i obitelj Shepard, udruženih u Pooh Properties Trust.
Milneova udovica već je 1961. prava za film prodala Disneyu, dok je Christopher Robin svoja prije smrti prodao ostalim vlasnicima, koji su ih godinama redovno ‘iznajmljivali’ istom medijskom divu. 2001. Disney je platio oko 350 miljuna dolara da bi prava na likove u bilo kojem mediju mogli koristiti do 2026. kad Winnie Pooh prelazi u javnu domenu.
Međutim, kako je Milne još za života prava u SAD-u na knjigu prepustio izdavačkoj kući Dutton, koja je prva izdala Winnie Pooha, a sva ostala prava, uključujući prava na daljnju upotrebu Stephenu Slesingeru, koji je razvijao originalne Shepardove ilustracije i po kojima je dalje kreiran vizualni identitet Winnie Pooha, uključujući i onaj Disneyev, jer je Disney prava 1961. otkupio od Slesingera, kasnije je nastala sudska bitka, jer su Slesingerovi nasljednici tvrdili kako nisu Disneyu prepustili apsoultna prava, već samo dio, a to je u konačnici potvrdio i 2006. Vrhovni sud, podržavši odluku nižestupanjskog suda na kojem je presuđeno u korist Stephen Slesinger Inc.
Kupivši prava od Pooh Properties Trust, Disney je pokušao smanjiti Slesingerov udio na američkom tržištu, kao i osigurati prevagu u borbi za potpunu kontrolu nad autorskim pravima, no nije im uspjelo.
Tako danas postoje dvije ‘linije’ u kojima se razvija jedna od najpopularnijih franšiza – jednu drži Disney, a drugu, pod imenom Classic Pooh, marketinški iskorištava Slesinger Inc., pod kojima je Pooh orignalno i ugledao svijet radija, televizije, dječjeg kazališta i dr.
Zanimljivoj priči o autorskim pravima moglo bi pridonijeti i Kazalište Trešnja, koje za svoju izvedbu prava naprosto – nije uspjelo pribaviti. Iako na (zamaskirani) naslov predstave prava vjerojatno drži prevoditelj pjesmice iz koje je naslov proizašao, već po popisu uloga sasvim je jasno o kojoj se priči, motivima i likovima radi, pa se tako Trešnja pridružila podugačkom nizu Poohovih neovlaštenih korisnika.