Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Goran Ferčec

Interview: Goran Ferčec

Mladi (dramski) pisac, iako zauzet dramaturškom radionicom u Ljubljani, posvetio nam je malo vremena za par riječi o sebi, nagrađenom tekstu, pisanju, mizantropiji i seksu po slovenskim hotelima.
Share on facebook
Share on twitter

Autor nagrađene drame Pismo Heineru M. za natječaj 'Govoriti o granicama', Goran Ferčec, student je četvrte godine dramaturgije na ADU u Zagrebu, i ko-autor nekoliko zanimljivih i aktualnih projekata za &TD, East Dance Academy itd. Za sebe kaže da je mizantropski raspoložen, s razdobljima umjerene tolerancije, osjetljiv na previše decibela, loš fizičar, izuzetno loš kemičar, strastveni ljubitelj knjiga, onih koje razumije i onih koje ne razumije.

Pa usprkos mizantropiji prilično je ljubazno prihvatio interview koji smo mu spremili, te iako zadovoljan dobivenom nagradom, pozornost je ipak skrenuo na nekoliko zanimljih i kritičnih točaka à propos današnjeg dramskog/književnog stvaralaštva.

Kao prvo, čestitke na nagradi! Da li si ovo očekivao ? I koliko ti ovo znači ?

Goran Ferčec: Hvala na čestitkama! Očekivao sam onoliko koliko je očekivala i Nina Mitrović. Trenutak idelanog balansa. Onda je ona pretegla u svoju stranu, a ja sam imao razloga biti još veći mizantrop. Zatim je uslijedio poziv koji je ponovo poremetio pozicije. Nisam siguran da sve to uopće ima neke prevelike veze s našim očekivanjima. Upotrijebio bih sada onu metaforu s kutijom bombonijera, ali neću. Ostajem i dalje radikalno nepovjerljiv. I na trenutak sretan.

Moramo pitati - o čemu govori tvoja drama Pismo Heineru M. ?

GF: Polazeći od materijala vezanog uz klasičnu mitologiju, moja ideja bila je izbjeći i mitološki narativ i klasičnu dramsku strukturu i ponuditi oblik dramskog teksta kao teksta za izvedbu (performance); vrstu uputa koje bi izvođač trebao pratiti, odnosno prilagoditi situaciji koja otvara potencijal za izvedbu.
Odmaknutost od tradicionalne forme usmjerava na traženje proširenog kôda čitanja, a potom i inovativni pristup redateljskom mišljenju. Iz pozicije angažiranog autora zaključujem da se političko danas pronalazi koliko u sadržaju toliko u formi.
Stoga u ovom slučaju forma bitno određuje sadržaj i njegovu uvjetovanost (prostor, vrijeme, mjesto, radnja) kao otežavajuću okolnost u ideji same izvedbe, ali pažljivim čitanjem moguće je naslutiti da je upravo ta toliko definirana uvjetovanost potpuno fikcionalni element koji označava bilo koje mjesto, bilo koje vrijeme i bilo kojeg izvođača, te omogućava niz različitih pristupa i čitanja.
Tekst je sadržajno zamišljen kao niz situacija koje sistemski i politički definiraju iritirajuće polje egzistencije subjekta koji ih ne pristaje ignorirati, već pokušava pronaći način da s njima ostvari svojevrsni oblik interferencije. Ne ignorirati u ovom slučaju znači iskoristiti uvjetovanosti sustava za oblik parazitskog izvođenja. Sustav, izmišljeni prostor zračne luke, postaje tako javni prostor namijenjen izvedbenom činu-akciji.
Referenca na Heinricha Müllera odabrana je kao podsjetnik na posljednjeg velikog ideologa, izrazito angažiranog, politički i aktivistički osviještenog autora s jedne, i kao antipod mitskoj referenci Herakla, s druge strane. Ideologija i sila. Intelekt i tijelo. Ljubav i žudnja neki su od semantičkih parova koje je moguće izvući iz obiju referenci. Odabir i niz sasvim je osoban.
Izvođač-glumac priklanja se gore navedenom konceptu. On je u poziciji izvođača i to je jedino njegovo svojstvo. Svako inzistiranje na dodatnom pokušaju definiranja i karakteriziranja, krajnje je ideološki neprihvatljivo. Ako je to ipak nužno, slijedi: On je bijelac u tridesetima, dovoljno obrazovan da se u granicama političke slike svijeta osjeća inferiornim. Stoga inzistira na poziciji onoga koji ostaje neprimjetan, a političku uvjetovanost sustava koristi kao bazu za moguću izvedbu. Istovremeno, on u izvedbu kreće svjestan vlastitog subjekta koji traži mjesto u izvedbeno-političkoj slici svijeta. Sa svime onome što posjeduje. I svime onime što bi u interakciji s drugim izvođačima mogao ostvariti.

Da li se takvim temama inače baviš? Što te zanima kad pišeš ?

GF: Teme kojima se bavim uvijek su kombinacija navedenih odnosa. Pisanje je uvijek aktivizam, pokušaj označavanja tema kojima je oznaka potrebna kao vrsta potvrde, afirmacije. Sve oko nas označeno je političkim, dok se ne dokaže drugačije.

Da li ti je ovo prva nagrada ? I koliko se uopće dugo baviš dramskim pisnjem? I zanimala li te i inače primarno kazalište ili…?

GF: Ovo je prva nagrada koju sam dobio za tekst do kojeg mi je ovoliko stalo. Poklopilo se. Inače nisam dobivao nagrade ni za kakve tekstove.
Pitanje dramskog pisma uvijek mi je bilo vezano uz tekst kao takav. Polazim od ideje da tekstualno određujemo ne formom nego autorovom intencijom; ako tekst pišem za izvedbu, onda ga tretiram kao tekst za izvedbu bez potrebnog određenja u dramskom ili proznom ili teorijskom.
Prostor teatra interesira me kao mjesto djelovanja, potencijalnog sukoba, ponovnog označavanja, komunikacije. Primarno, dakle, i tekst me interesira kao medij u kojem je moguće djelovati. Na bilo koji način. Volim tekst.

Studiraš dramaturgiju na ADU. Koliko ti je to pomoglo u fokusiranju na stvari kojima se želiš baviti ?

GF: Akademija kao institucija pomaže ti svojom povijesnom, kulturološkom, simboličkom dominacijom. Hoću reći, kad uđeš na ADU osvjestiš kamo si ušao i što se od tebe očekuje. To je sasvim dobra pozicija da počneš misliti svojom glavom i pokušaš izvući ono najbolje što ti jedna takva institucija može dati. Samo ako imaš vlastitih interesa i želja.
Dramaturgija je jedan takav dio jedne takve institucije, i meni je prilično pomogla u fokusiranju ne samo na stvari kojima se želim baviti, već i na stvari kojima se drugi, moji kolege bave. A to je bitnije od svega. Kad kažem stvari kojima se drugi bave, mislim na ozbiljne stvari.
Plus, na dramaturgiji brinu o tebi najbolje što mogu, usmjeravaš se ipak sam.

Koliko čujemo, vijest o nagradi te zatekla u Ljubljani ! Što radiš tamo ?

GF: Da. U Ljubljani sam još par dana. Ovdje se u organizaciji Tedna slovenske drame (koji se održava u Kranju) i Glej teatra (iz Ljubljane) održava jedna dobra dramaturška radionica. Moja je uloga da se bavim tuđim tekstom. Pronalazim mu sve ono što je on pred svojim autorom pokušao sakriti. Uvijek je zanimljivo vidjeti koliko tekst može biti podao. Ono čemu se veselim je svakodnevno odlaženje u Kranj, grad kojemu visoke planine u pozadini daju začudnu kvalitetu fototapete, jedan plošni Verfremdungseffekt. Divota. Grad je sablasno prazan. Ali imaju jednu Samsonite prodavaonicu i nekoliko knjižara koje su u fazi prenamijene. Ispred gradskog kazališta OGROMNA je Prešerenova skulptura. Mislim da sam počeo sanjati taj kip, samo mi se u snovima još nije identificirao. Kod mene don juanovski suspense traje tjednima.

Kako komentiraš postupak Nine Mitrović koja je nedavno svoju nagradu na ‘Govoriti o granicama’ odbila ?

GF: Mislim da na ovo pitaje odgovaram treći put. Pa sam odlučio da mi bude barem malo zanimljivo. Ovo su mogući odgovori.
a) Tko je Nina Mitrović?
b) Cijenim Ninu kao autoricu.
c) Mislim da je nedavno imala premijeru u Kerempuhu.
d) Navodno živi u Londonu?
e) Vratila se!?
f) Iz prve ruke mogu potvrditi da se trenutno bavi čitanjem proze. Možda je vrijeme za roman.
g) Njena odluka apsolutno je legitimna. Premda mi se čini da je prije no što počnemo pisati bitno naučiti da smo kao pisci i autori odgovorni jedni prema drugima. U tom smislu odluka kao što je njena više se ne dotiče samo nje. Postoje oni prije i oni poslije. Učinilo mi se da je na trenutak zaboravila na njih. Nas.

Isto pitanje koje smo postavili i Nini - garantira li ova nagrada premijeru, ako da, kad, gdje i u kojoj kombinaciji?

GF: Navodno garantira. Negdje na području bivše austrougarske države u nekom od glavnih gradova. Kombinacije su mi još nepoznate.

Baviš se još nekim stvarima – reci nešto o novoosnovanom dramaturškom kolektivu i njegovom radu? Kako je došlo do te ideje ?

GF: Dakle, dk (dramaturški kolektiv) inicijativa je nekoliko ljudi okupljenih oko ideje da se pokuša prezentirati dramski tekst mladih i (ne)afirmiranih autora. Slovenaca, Srba, Hrvata. Svejedno. Sve to događa se jednom mjesečno u Teatru &td koji nam je ponudio Marin Blažević, a blagoslovila Nataša Rajković. Parazitiramo u njihovom prostoru i dovlačimo mlade ljude u kazalište. Tako da svatko pronalazi neki vlastiti interes. Usko surađujemo i s mladim glumcima s ADU-a koji jedva čekaju da se pokažu na sceni i da GLUME. Mladi su. Inicijativa je potpuno usmjerena na AUTORA (dk se trudio ostati anoniman po pitanju ljudi koji u njemu rade, grrrh), i do sada smo čitali tekstove Rone Žulj, Jasne Žmak, Lane Šarić i Dijane Meheik. Uglavnom žene.
Za detalje provjerite na wikipediji. Navodno je netko stavio i dramaturski kolektiv. J.Ž se kune da ona nije. Hm.

Da li dobivate puno tekstova, koliki je interes ?

GF: Ne dobivamo previše tekstova. Interes je 6/10. Ili ljudi ne pišu. Ili je tekstova malo. Ili se boje. Ili pišu na ruskom. Ne znam. Pozivam kolege pisce i dramatičare da šalju. Sezona dk-a traje do kraja ove kazališne sezone. Pa nam ostaju jos dva, tri teksta za pročitati. U sezoni koja dolazi želim da nas pisci shvate ozbiljnije. Moža bude i nešto novaca. Hm.

Čime se još baviš ? Nedavno si u CDU predstavio projekt, odnosno rekonstrukciju izložbi - akcija Grupe šestorice. Kako, zašto ?

GF: Projekt nije samo moj. Ovako sve to ide; East Dance Academy pokazala je interes za zajednički projekt na kojem radimo kolegica i spisateljica Jasna Žmak i ja. Projekt je započet još prošle godine i radimo na njemu već neko vrijeme. Predstavljanje projekta označilo je fazu nakon koje slijedi konkretan rad na pripremi i izdavanju materijala. Ukratko:
Teorijsko-analitički rad o izložbama-akcijama Grupe šestorice započet je s namjerom analize, istraživanja i afirmiranja koncepta izvebenog/performativnog u javnim nastupima navedene grupe u drugoj polovici sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Kako komentiraš položaj mlađe generacije hrvatskih dramskih pisaca ? Osim toga, koga uopće od njih cijeniš i zašto ?

GF: Kad govorim o pisanju, uvijek izbjegavam govoriti o “nekom” pisanju, hoću reći dramskom, proznom, esejističkom… pa je i moja ljubav jednako raspršena. Cijenim kolege s dramaturgije, moju generaciju (koju najbolje poznajem i koji su potencijalno izvanredni pisci) i one mlađe. Naš je položaj uvelike određen našom vlastitom sposobnošću i željom da se pozicioniramo i odlučimo pokrenuti. Kad sam saznao da je na Austrijski natječaj stiglo samo 9 (devet!) tekstova, bio sam prilično iznenađen. Gdje su ljudi koji pišu? Gdje su ljudi koji barem malo vjeruju u to svoje pisanje. Postoji gora stvar od samog nepisanja, pasivan odnos prema onome što smo napisali. Ovo govorim i sebi, da ne bi bilo zabune.
Cijenim Ivanu Sajko. Najprije zbog angažiranog odnosa prema sistemu i svijetu koji je okružuje, a potom zbog načina na koji tretira tekst, pokazujući da je dobro kazalište prije svega umijeće mišljenja o tekstu i životu i riskiranje s istim.

I ? Kakvi su ti daljnji planovi ?

GF: Pišem roman. Ili nešto tako. Jedan tekst koji me ne napušta već godinama. Ovog trena strepim i čekam da mi lady Sobarica (u daljnjem tekstu Ona) uleti u sobu. Sunčano jutro je. Nikad nisam siguran kako One znaju da sam u sobi. Ili nisam. I kako se u hotelskoj sobi može imati kasno-jutarnji seks ako Ona svako malo može uletjeti u sobu ??? Ovdje nema opcije da na vrata objesiš DON’T DISTURB. Dakle?
Najprije ću se spustiti u lobi hotela, spojiti se na net i poslati ovaj tekst. Onda se za nekoliko dana vraćam u Zagreb. Zatim 10. travnja putujem u Beč po preuzimanje nagrade. Onda moram do Beograda.
Beču se veselim zbog Elfriede.
Beogradu zbog Siniše.

/naslovna fotografija: Goran Ferčec, osobno/

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI