Login za korisnike

Mladež bez boga

Autorski projekt redatelja Boruta Šeparovića po motivima istoimenog romana Ödöna von Horvátha te studiji Franca Bifa Berardija ‘Heroji’.

***

Nova Montažstrojeva predstava nastaje u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih i ADU, a temljem romana Ödöna von Horvátha Mladež bez Boga (Jugend ohne Gott, 1938) i sociološke studije Heroji; Masovna ubojstva i samoubojstva Franca Bifa Berardija.

Kako kaže službena najava:

Iako organiziran kao svojevrsna parafraza, bez preciznih vremenskih ili geografskih obilježja, Von Horváthov roman donosi izravnu kritiku mehanizama socijalne države u nacističkoj Njemačkoj, koja je svom autoru kao popudbinu donijela trenutačnu slavu, ali i potrebu za hitnim egzilom. Von Horváthova proza s namjerom je ostala opća u svojoj simbolici, što joj i danas donosi aktualnost, tematiziranjem pristajanja na sustav kao prvi korak u prazninu koju je jedino moguće ispuniti ideologijom. No ako je Von Horváthova proza metaforički detektor praznine, sociološka studija Heroji; Masovna ubojstva i samoubojstva (Heroes; Mass Murder and Suicide, 2015) Franca Bifa Berardija tu istu prazninu jasno uzemljuje u prostor suvremenosti, obrađujući fenomen masovnih ubojstava s pomoću analize suvremenih toponima poput umreženosti, prevelike povezanosti, kompetitivnosti, kapitalizma, neoliberalizma, feminizacije Europe, svekolike radikalizacije. Dok u Von Horváthovu romanu znakovita rečenica „Mi živimo dalje, a ipak smo mrtvi” predstavlja svojevrsnu kodu u detekciji ideologije, kod Berardija je to tek početak koji njegovi heroji prepoznaju kao temeljnu paradigmu vlastita postojanja mijenjajući joj smisao u postmodernom ključu, radikalizirajući ju hladno, bez ikakvih emocija ili tragova ironije.

Kako dalje navodi Tomislav Zajec u svojoj najavi predstave:

'U romanu Mladež bez Boga svojevrsni otponac radnje jedna je politički nekorektna rečenica koju je profesor precrtao u školskoj zadaći. A onda i jedan kolektivni napad na slabijega učenika, javno, nasred školskog hodnika. Međutim, na postavljeno pitanje o kajanju zbog učinjenog u oba je slučaja odgovor neemotivan i negativan, što Von Horváthova profesora natjera da se s pravom zapita: „Kakva će to biti generacija? Jaka ili tek surova?” Odgovor gotovo odmah dolazi iz samog sustava; bit će to generacija koja se „moralno mora odgojiti za rat”. S druge pak strane, Berardijeva generacija ne vjeruje sustavu ili osjeća da ju je taj isti sustav izigrao, izmanipulirao i ostavio, pa se u tom smislu odlučuje odgojiti sama. Von Horváthovi učenici nemaju puni identitet, autor ih svodi na prvo slovo prezimena, ali ne toliko zbog potrebe da ih učini unificiranim jedinkama totalitarnog sustava koliko zbog želje da im, pa i u fikcionalnom kontekstu, zaštiti identitet. S druge pak strane, Berardijevi učenici narcistički vape za prepoznavanjem i afirmacijom, žele da se za njih čuje, da ih se slavi kao heroje, težeći pritom prije svega potpunoj spektakularizaciji vlastite osobe i okrutnih postupaka koje su spremni poduzeti. U tom su smislu i Von Horváth i Berardi, svaki iz svog vremena, označitelji temeljnih elemenata pop-kulture; ono što je kod Von Horvátha ukoričeni dnevnik s ključićem, kod Berardija se pretvara u videoblog, pri čemu temeljna sredstva odgoja i sporazumijevanja u svijetu postaju internetski manifesti, mrežne stranice, mrežne kamere, dark web, videoigre First Person Shooter. Na taj se način u ovoj predstavi nevjerojatno dosljedno i zbog toga toliko potresno susreću totalitarizam kojem su podvrgnuti dječaci Von Horvátova romana i neoliberalizam onako kako ga razumiju heroji iz Berardijeve studije, priželjkujući afirmaciju nasiljem iz prostora uspostave vlastitih ideoloških teorija.

U romanu Mladež bez Boga dječaci na školskom izletu prolaze kroz svoju katarzu u igri moći koja završi ubojstvom. S druge strane, jedan od Berardijevih heroja, osamnaestogodišnji Eric Harris, Von Horváthov imaginarni izlet transponira u težnju za postojanjem ultimativnog oblika videoigrice Doom, u kojoj bi slabiji dio čovječanstva završio pod nogama jakih. Obje te matrice iskoraknule su iz prostora fikcije; prva je pritom dovela do krvavog rata u prvoj polovici 20. stoljeća, a druga, zamišljena kao videoigra, do masovnog ubojstva učenika u srednjoj školi Columbine. U dosluhu s tim, i ova predstava propituje odgovornost pojedinca u smislu šireg sociološkog i političkog konteksta, ne iz razloga relativizacije istine, već iz potrebe za upućivanjem na širu društvenu odgovornost u sustavu koji težeći savršenstvu ne bira žrtve, kao što ni ne žali za izgubljenim životima.'

autorski tim
Franco Bif Berardiautor predloška
Michel Corretteskladatelj
Mitropaautor videa
Bruno Fretzeoblikovatelj zvuka
Petra Pršainspicijent
Ivana Vukovićautor teksta
Antonio Vivaldiskladatelj
Marta Žegurakostimograf
Montažstrojskladatelj
Edmund Josef Ödön von Horváthautor predloška
Aleksandar Sale Čavlekoblikovatelj svjetla
Damir Klemenićsuradnik za scenski pokret
Borut Šeparovićredatelj

izvođači
Bernard Tomić
Boris Barukčić
Ivan Pašalić
Ivana Gulin
Lucija Dujmović
Rakan Rushaidat
Ugo Korani

Odgovori