Umišljeni bolesnik posljednja je komedija koju je napisao, te posljednja komedija u kojoj je igrao francuski komediograf i glumac –Jean-Baptiste Poquelin Molière. Tijekom izvedbe 1673. Molière dobio tuberkulozni napad te je jedva iznio predstavu do kraja. Nekoliko sati nakon izvedbe je i umro.
U kratkim crtama – radnja ove priče je vezana za naslovnog umišljenog bolesnika, Argana, koji, od strane liječnika i apotekara uvjeren kako je bolestan, troši silno bogatstvo na lijekove i terapije.
Drama počinje u momentu kada Argan odluči udati svoju kćer Angelique za mladog doktora, a sve kako bi mu recepti i doktorska pomoć bili stalno pri ruci. Angelique je, naravno, zaljubljena u nekoga drugoga – mladog ne-doktora Cléantea.
Angelique u borbi za ljubav pomaže vjerna sluškinja Toinette koja svoje prste ima i u raskrinkavanju pohlepe Arganove druge žene Béline koja je, pak, spremna učiniti sve kako bi se konačno dokopala Arganovog bogatstva.
Lepeza različitih likova koji se provlače ovim djelom Molièreovski precizno ocrtava sve nijanse zablude, naivnosti, pohlepe, prefriganosti, zaljubljenosti (i ljubavi), odanosti – na način prepoznatljiv i danas, gotovo četiristo godina kasnije.
No, od svih tema koje se provlače kroz ovo djelo, u središtu su svakako medicinari i Molièreov stav spram medicine. U velikom broju svojih drama Molière se više ili manje doticao teme medicine, no ovu dramu je pak u potpunosti posvetio upravo medicinarima (i njihovim žrtvama), jer su u to vrijeme terapije prepisivane za sve moguće i nemoguće boljke i boleštine bile klistiranje i puštanje krvi. Ne nužno tim redoslijedom i često u kombinaciji.
Umišljeni bolesnik zahvalan je predložak za portretiranje odnosa, kako obiteljskih, tako i građanskih, i to takvih u koje se kroz dramaturški, režijski i glumački rad lako upisuje ono suvremeno i aktualno, osobito zato jer gotovo svi likovi u drami lažu, najčešće iz sebičnih motiva, a puno rjeđe za dobrobit drugog.
„S jedne strane stoji otac, vladar, zlostavljač, fetišist, a s druge strane njegova potlačena svojta koja je lišena bilo kakve iluzije o mogućoj revoluciji. Ono što nas zanima u toj priči jest kako preživjeti izopačenu vlast, a da se pri tom sačuva vlastito dostojanstvo. Držim da je to vrlo aktualna tema.“ kaže redatelj splitske produkcije Dario Harjaček.
Dramaturginja Vedrana Klepica dodaje: „Ne želeći potpuno mijenjati ključnu liniju priče baziranu na temi prisile jedne žene na neželjeni brak – koja nije potpuno nemoguća u današnjem građanskom društvu, ali ipak manje vjerojatna nego prije - postavili smo cijeli komad u viktorijansko razdoblje prijelaza stoljeća, ispunjeno strogošću i disciplinom, potisnutom seksualnošću i jačanjem patrijarhalnih obiteljskih modela. I to nisu artefakti iz prošlosti, nego vrlo konkretno kamenje spoticanja koje u obliku transgeneracijskih trauma aktivno uzrokuje nevjerojatne psihičke posljedice ljudima još i danas. Obitelj je primaran inkubator za razvoj tiranije i oblikovanje našeg odnosa prema njoj. A s tiranima se može surađivati, može ih se pokušati manipulirati, ili im se može izravno suprotstaviti, te svaka od tih opcija nosi sa sobom cijeli niz posljedica kako za osobu koja ju provodi, tako i za cijeli mikrokozmos oko te osobe. Tiranija je privatni i širepolitički problem, i osim ako nije zaustavljena u povojima, ona kreira duboko bolesne, pervertirane i nepravedne zajednice i društva, stvara nove tirane.“
